O globalnim trendovima: Crna Gora na raskršću - Vijesti.me
Sistem stege

O globalnim trendovima: Crna Gora na raskršću

Kao što smo prethodno već u-kazali, Crna se Gora sve više nalazi u stanju realnog dvovlašća...

Svako zna šta znači miješanje u nečije unutrašnje stvari, bilo da je u pitanju privatni život – recimo, jedna porodica ili javna sfera, recimo, jedna država.

Kada se neki «strani faktor» (da to tako formulišemo) miješa u unutrašnje stvari jedne države, onda bi bilo uobičajeno da ta država, njezini građani ili organizacije raznih profila izražavaju veliko negodovanje, protestuju na razne načine, da im kada razgovaraju o tome krv udara u glavu i sl.

Tako nekako je to bilo – nekada. Danas više nije tako. Jer, miješanje u unutrašnje stvari jedne države postaje uobičajena pojava.

Miješanje u njezine unutrašnje stvari postade uobičajena pojava i kada je u pitanju Crna Gora.

Sistem stege

Kao što smo prethodno već u-kazali, Crna se Gora sve više nalazi u stanju realnog dvovlašća. Takva konstatacija se zasniva na činjenici koju svako može da u-vidi: Organi vlasti ove države sve više dijele vlast sa organima vlasti koji su locirani u Briselu, Vašingtonu, Frankfurtu, Luksemburgu i drugdje.

Doista, ono što, zapravo, više uznemirava od te činjenice, to je to da takvo stanje stvari nikoga ne uznemirava.

I – naravno, ako ne griješimo – može se još uočiti da takvo stanje stvari, takoreći, niko ne uočava.

Šta se događa?

Da bismo doista razumjeli situaciju u kojoj se danas našla Crna Gora, treba poći od konstatacije da je ova država vehemetno zahvaćena vihorima globalizacije i vrtlozima evropskih integracija

Pa prije svega, isto ono što se događa i u brojnim drugim državama na Kontinentu i u Svijetu.

Na primjer, Evropska se unija miješa u unutrašnje stvari Crne Gore. To je činjenica. No isto tako, “EU” se miješa i u unutrašnje stvari Velike Britanije. I to je činjenica.

Samo, tu se pronalazi jedna velika razlika: dok miješanje u unutrašnje stvari Velike Britanije još itekako izaziva indignaciju, udaranje krvi u glavu i razna protestovanja – i to, osobito u posljednje vrijeme, počev odozgo, od nivoa britanskog premijera pa “nadolje”, dotle je kod nas sasvim drugačije.

Nego, da bismo doista razumjeli situaciju u kojoj se danas našla Crna Gora, treba poći od konstatacije da je ova država vehemetno zahvaćena vihorima globalizacije i vrtlozima evropskih integracija.

Tako nazvana Evropska unija je vrlo zahtjevna – najblaže rečeno.

Treba shvatiti da ulazak u tu uniju realno – izvan promulgacija i floskula – predstavlja za jednu državu i jedan narod skoro salto mortale. Postajati i postati član EU znači ući u jedan sistem stege, da tako kažemo.

Što se tiče Evropske komisije, ona već de facto – i ne od juče – predstavlja neku vrstu realne EVROPSKE VLADE.

Iz toga logično proizilazi i sljedeći zaključak: Ulaskom u Evropsku uniju, nad vladom Crne Gore će da vlada jedna druga vlada, takva koja će imati (i već ima), bilo de facto bilo de jure, više od onog što je vladavinska srž vladanja, više potestas. Znači, Vlada Crne Gore će realno biti podređena Evropskoj komisiji, kao što su toj vladi danas podređene opštinske vlade Berana ili Bara.

Čekić i nakovanj

U situaciji kakvu smo gore skicirali, kakva je pozicija crnogorske vlasti? Ukratko, vrlo komplikovana i vrlo prepoznatljiva.

Naime, brojne vlasti danas širom Evrope nalaze se u bazično istoj komplikovanoj situaciji. 

Umjesto da odgovor is-kažemo na neki apstraktan način, biramo ne samo tačnu no i što razumljiviju formulaciju, dakle: Cilj je da se državama modernosti slomi kičma

Uz ostalo, one su sve pod enormnim pritiskom koji na njih vrše tzv. global players i globalizacija sama po sebi. Taj pritisak je dijelom raspršen i nekontrolisan, dok je, većim dijelom, fokusiran kao široki laserski zrak i kontrolisan.

Pritisak o kojemu je riječ ide, naravno, odozgo nadolje, to jest, od supranacionalnog i transnacionalnog nivoa ka nacionalnom nivou.

U najvažnijem, šta hoće organi i organizacije koji se pozicioniraju iznad otprilike 200 država modernosti, bivajući (već sada) kao neka vrsta postmoderne global governance?

Umjesto da odgovor is-kažemo na neki apstraktan način, biramo ne samo tačnu no i što razumljiviju formulaciju, dakle: Cilj je da se državama modernosti slomi kičma.

Sad, postavlja se i pitanje: Da li to važi i kada je u pitanju Crna Gora? Odgovor je: Da. To jest, svako je obavezujuće pozvan da u-vidi da je u toku pokušaj da se Crnoj Gori slomi kičma.

Što se tiče aktuelne vlasti, ista je izložena jednoj «taktici» koja je dosta jednostavna, no koliko jednostavna toliko i razorna. Ukratko, to je taktika «čekića i nakovnja».

U toj taktici, glavna stvar je da se aktuelna vlast ili vlada zavede i navede da se postavi tako da joj glava «dođe» (ili da se nađe) između čekića i nakovnja.

«Čekić» drži «spoljnji faktor». «Nakovanj» je unutrašnji pritisak.

A ako na to šire gledamo, vidimo da je danas i svakodnevno u toku «borba moći protiv moći u doba globalizacije», da se poslužimo tom sintagmom recentnog teoretičara Urliha Beka.

Bek je, opet, takvu jednu formulaciju preuzeo od Amerikanca Džejmsa Medisona. Kada je govorio o «borbi moći protiv moći», ovaj «federalista» je imao na umu unutrašnje političke prilike njegovoga doba, kako u Americi, tako i drugdje, unutrašnje borbe oko vlasti, to jest oko vrhovne vlasti. Na primjer, borba između skupština i monarha, centralnih i lokalnih vlasti i sl. 

Danas, pak, prema Bekovom tačnom i relevantnom uvidu, težište takve jedne borbe se premješta u međunarodnu i globalnu arenu

Danas, pak, prema Bekovom tačnom i relevantnom uvidu, težište takve jedne borbe se premješta u međunarodnu i globalnu arenu.

To znači da se makijavelistički akteri koji hoće da prigrabe najveću potestas pozicioniraju izvan i iznad država.

Elem, važno je shvatiti da se baš takav odnos uspostavlja između EU i država članica, pa, ako se baš hoće, isto i svih država Evrope... i ne samo Evrope, već u izvjesnoj mjeri i Mediteranske Afrike, kao što to u-kazuje i po-kazuje «Barselonski proces».

Enormna ovlašćenja

Prema Ugovoru iz Lisabona, Evropska unija ima isključive nadležnosti u ovim oblastima: a) carinska politika, b) utvrđivanje pravila o tržišnoj utakmici potrebnih za funkcionisanje unutrašnjeg tržišta, c) monetarnoj politici za države čija je valuta euro, d) očuvanju morskih ribolovnih resursa u okviru zajedničke ribolovne politike i e) zajedničkoj trgovinskoj politici.

Na prvi pogled, može se učiniti da nije riječ o nekim velikim ovlašćenjima. I tako, izgleda, mnogi i misle, od kojih su neki političari i politikolozi.

Međutim, kako to već biva, prvi pogled vara.

Riječ je as a matter of fact o vrlo velikim ovlašćenjima.

Evropska unija, dakle, ima nadležnost da utvrđuje pravila o tržišnoj utakmici unutar tzv. unutrašnjeg ili jedinstvenog evropskog tržišta. Sad, ma kako to ovlašćenje nekome izgledalo ili ne izgledalo, konkretno i još više konsekventno, riječ je o enormnom ovlašćenju.

Evo i kako. Kada se kaže: da utvrđuje pravila o tržišnoj utakmici... to može da zvuči ili znači kao da je EU tu neki formalni postavljeni arbitar i ništa više.

Međutim, treba shvatiti da to nije «i ništa više» već «i mnogo više» u jednoj opštoj situaciji koju karakteriše marketizacija kako «svijeta sistema» tako i «svijeta života». Najpojednostavljenije, sve je obuhvaćeno tržištem.

Odatle, onda, kako je najednom proizilazeće, proizilaze veoma obuhvatna ovlašćenja dodijeljena EU.

To ćemo pokazati na jednom primjeru.

Na jednoj strani, tržišna utakmica koju Ugovor pominje podrazumijeva, recimo, sve ono što se tiče poslovanja preduzeća, državnih subvencija i sl.

Ali s druge strane, tržišna utakmica ili tržište obuhvata, maltene – i sve drugo. Tako, obuhvata čak i pitanje prava na abortus.

Kako? Na prvi pogled, ne vidi se nikakva veza.

Ipak, ta veza postoji. Naime, radi se o tome da se u državama u kojima je abortus zabranjen ta zabrana zasniva na pravu na život nerođene djece.

Ali ako je ta država članica EU ili hoće to da postane, ista je u neprilici. Jer, to pravo na život nerođene djece namah dolazi u koliziju sa pravom na slobodno kretanje i pružanje usluga. Jer, privatne medicinske ustanove koje vrše abortus, gledano tržišno, «pružaju usluge», pa im se u tom smislu ne može onemogućiti rad unutar unutrašnjeg tržišta.

Ovaj primjer se možda čini grotesknim, pa ipak, vrlo je realan.

U situaciji kakvu smo opisali našla se Irska. Naime, od 1983. godine u irskom ustavu piše da «Država potvrđuje pravo na život nerođenima... garantuje da će to pravo poštovati, braniti i odbraniti».

Dalje, pozivajući se na taj dio njihovog ustava, Vrhovni sud Irske je 1988.g. zabranio klinikama za planiranje porodice i zdravstvenim i medicinskim profesionalcima iz te oblasti da rade na teritoriji te države.

Na kraju, ta zabrana se našla pred Evropskim sudom pravde radi revizije, to jest ispitivanja da li je u skladu sa odgovarajućim odredbama Ugovora iz Rima (sve se, očito, zbiva prije Ugovora iz Mastrihta). Ovaj sud je, presudom iz 1991.g., pored ostaloga, našao da vršenje abortusa spada u «usluge» koje potpadaju pod tržišne i evropske zakone (slobodno kretanje... usluga).

Eto, na ovom primjeru se jasno vidi kolika, zapravo, ovlašćenja imaju institucije EU. Djelujući kao «samo» tržišni arbitar na nivou Kontinenta, EU postepeno može da duboko i detaljno upliviše ukupnost prilika u jednoj državi, da je detradicionalizuje ili destabilizuje.

“Nekonvencionalno angažovanje”

«Koliko istine podnosi, na koliko se istine usuđuje jedan duh?», pita, izjavljuje i naukuje nesrećni Niče u djelu «Volja za moć».

Raskršće na kojemu se našla Crna Gora zaista je odsudno i povijesno. 

«Koliko istine podnosi, na koliko se istine usuđuje jedan duh?», pita, izjavljuje i naukuje nesrećni Niče u djelu «Volja za moć»

Istina je da jedan put koji ide od tog raskršća neumitno vodi ka fatalnom razdržavljenju, to jest, prostijim riječima rečeno – nestajanju.

Inače, kada o tome razmišljamo, kada se razmišlja o prijetnji nestajanjem Crnoj Gori, obično se i razumljivo takva prijetnja vezuje za nacionalizam. Jer, činjenica je, mnogo nevolja je mnogima - i u prošlosti i nedavno - donio trans nacionalizma.

U tom smislu, kao što se dade primijetiti, oči svih onih koji su iskreni stražari Crne Gore uprte su na tu stranu.

Međutim, potrebno je da se to iskreno čuvajuće stražarenje malo preispita, da se vidi, izračuna, preračuna i odgovori: Od koga danas, zapravo, treba čuvati Crnu Goru? Naime, da li čuvajuće stražarenje treba da brani svoju državu od transa nacionalizma ili trans-nacionalizma?

To pitanje je prešno (kako kada je u pitanju oficijelna vlast, tako i kada su u pitanju institucije kao što je Matica crnogorska). Tim prije jer se – nekako, najednom i od nedavno – naglo uvećava intenzitet miješanja u unutrašnje stvari Crne Gore. Da dopunimo jedno ranije u-kazivanje – to je i očekivano. Grublje rečeno, kada postane kandidat za članstvo, data država pristaje da joj EU bude neka vrsta tutora. To je /evidentna/ činjenica.

Kao što je činjenica i to da je Crna Gora u nekoj vrsti rata.

Razumije se, rat u kojem se Crna Gora danas nalazi je poptuno nove, postmoderne profilacije. Prije nego rat («war») to je ratovanje («warfare»).

Na primjer, nema, kao nekada, nikakve objave rata. Dalje, stanovništvo države koja je pod ratnim dejstvima, prije svega, nije uopšte (sem, eventualno, mutno) ni svjesno da je u toku rat/ratovanje.

Ras-kršće, pak... zar ono nije i mjesto ili tačka ras-krštanja

Taj novi, postmoderni oblik dejstva ili «nekonvencionalnog angažovanja» recentni američki sociolog i multidisciplinarni istraživač Vilijam I. Robinson označava i kao «prikriveni politički rat».

Šta je cilj? «Konačan cilj nekonvencionalnog angažovanja jeste ostvarenje političke, a ne vojne pobede nad protivnicima», objašnjava Robinson (u studiji «Podsticanje poliarhije»).

I na kraju, ostaje da se još jednom (o)pomene da je Crna Gora na raskršću.

A raskršće je ras-kršće.

Ras-kršće, pak... zar ono nije i mjesto ili tačka ras-krštanja.

Stoga, bar kako bi da izgleda, već semantika raskršća-po-sebi nudi jedan odgovor, jedan izlaz - put za Crnu Goru na raskršću je raskrštanje.

 

 


Najčitanije iz sekcije Zabava