Never a frown with golden brown... The Stranglers, Golden Brown (Liberty, 1982. UK)
Eh... koliko je bilo para u moje vrijeme. Neka teška tuga mi pritisne dušu samo kad se sjetim tih silnih para i radosnih predratnih dana. Bilo je para kao lišća u parku u jesen - trebalo je samo da se sagneš i da pokupiš koliko ti treba. I sve pošteno, naravno.
Pa onda pravac na konferenciju, djevojčica i ja - ona je forsirala te konferencije jer je morala da napreduje u struci. Što se mene tiče - nikad nisam osjećao obavezu te vrste, moram priznati, ali mi je drago bilo da je pratim, moju djevojčicu, u stopu - Amsterdam, Venecija, Dubrovnik - pa Beč, Ljubljana, Berlin - you name it.
Pa u hotel, pa prvo malo u džim, da se lako oznojimo (tada se to zvalo džim - izraz teretana se pojavio kasnije, početkom devedesetih, tj. početkom rata, kada su se pojavili dizelaši - likovi koji su kačili zlatne kajle oko vrata, što deblja kajla to bolje, koji su nosili skupe trenerke i još skuplje patike, što skuplji outfit to bolje, koji su se šišali na kratko - vrlo, vrlo kratko - i koji su svoje slobodno vrijeme uglavnom ubijali u teretani), pa u saunu, pa u bazen, pa opet malo u saunu, pa dugo tuširanje gore u sobi, pa prijepodnevno pritezenje mozga na neku finu temu, pa ručak i kratak odmor, pa poslijepodnovno štimovanje mozga, opet na neku vrlo zanimljivu temu...
Ma to su bili dani, a ne ovo danas - ubiješ se da sve završiš u dogovorenom roku, maksimalno uvažiš klijenta, da bi poslije išlo ono standardno — Nisu ni oni meni još uplatili, ne znam kad će da mi uplate, javiću ti kad mi uplate, nemoj ti mene zvat, molim te, zvaću ja tebe.
Onda me pozvao Nikola Novaković (enforma.me), ima tome barem mjesec i po, vjerovatno i dva - pa kaže da je u timu koji organizuje neku konferenciju - i da ne bi bilo loše da se vidimo.
Odmah sam pomislio da će mi pripasti, u najmanju ruku, čast da otvorim tu konferenciju (predavanjem na temu: Utopijski aspekti arhitekture na tlu CG u periodu posljeratne obnove i izgradnje - u kontekstu novih-novcatih realnosti) - ali nisam ja te sreće.
I evo nas, Nikola i ja u libanskom restoranu... kako li se zvaše... u onom hotelu... kako li se zvaše... u ovom tužnom gradu... kako li se zvaše... i prvo što mi je palo na pamet je bio australijski film "He Died with a Falafel in His Hand" (Richard Lowenstein, 2001.) - ili: Umro je sa falafelom u ruci - u prevodu.
Falafel je vegetarijanski street food karakterističan za čitav Srednji istok - pa tako i za Liban - odnosno libansku kuhinju. To su te pržene ćufte od leblebija (slanutka) ili od boba - a praktikuje se i miks leblebija i boba - uz dodatke: peršun, luk, bijeli luk - i začine: korijander, kumin, biber...
U Egiptu, na primjer, u okviru standardne ponude u restoranima lanca McDonald's, imate i McFalafel - a interesantno je da je prije par godina McFalafel postepeno povučen iz ponude u okviru izraelskog lanca McDonald's - uz kratko obrazloženje: nije išlo.
Pomenuti film je rađen po istoimenoj knjizi australijskog pisca Džona Birmingema (John Birmingham) - koju vam toplo preporučujem. Radnja je smještena u Brizbejn i u još neke australijske gradove - i pratimo živote mladih ljudi - vrlo sklonih oporoj šali - koji žive zajedno, odnosno dijele iznajmljene kuće i stanove itd. U kadru koji otvara film - a na neki način i knjigu - imamo tu ruku u kojoj je falafel. Sos (prilog - ili mazalica - što bi rekao pokojni Đoko Nesanica) se cijedi niz ruku - a ruka pripada, odnosno pripadala je liku koji se upravo ovjerio heroinom - za sva vremena. Ispred lika je TV - uključen, naravno - i ide, vrlo prigodno, Golden Brown od Strenglersa: To distant lands, takes both my hands/ Never a frown with golden brown - toliko o uvriježenom mišljenju da je Golden Brown zapravo alegorija heroinskog iskustva - što Hju Kornvel (Hugh Cornwell) ne spori, ali dodaje da je to pjesma i o jednoj djevojčici, koja mu je - kao i heroin, kako kaže - donijela mnoge ugodne trenutke (hajde da se pravimo da vjerujemo Kornvelu da taj miks: heroin i djevojčica - stvarno funkcioniše).
Dakle, upozorio bih vas, debelo na vrijeme, da će Druga međunarodna konferencija sa izložbom S.ARCH - Okruženje i arhitektura - biti održana 19. i 20. maja u hotelu Maestral, u Pržnu - da ne bude poslije, kad odu sve karte, nisam znao i sl. Konferencija ima za cilj da skrene pažnju na nepresušnu temu - održivost u arhitekturi - te da animira javnost i inicira dijalog, stvarajući platformu za razmjenu ideja i iskustava, kao i za predstavljanje novih dostignuća i znanja.
U programu konferencije imamo predavanja po pozivu, na kojima će eminentni predavači (holandski arhitekt Vini Mas - Winy Maas, MVRDV; hrvatski arhitekt Idis Turato - polovina bivšeg tandema Randić & Turato; Julien de Smedt, JDS Architects - izgovara se nešto kao Žulien de Smec - polovina bivšeg tandema PLOT, druga polovina je bio Bjarke Ingels, BIG; Ditmar Eberle - Dietmar Eberle, Baumschlager & Eberle - i Vivijana Mušetola - Viviana Muscettola, Zaha Hadid Architect) ukazati na odnos svoje arhitekture prema okruženju - a biće organizovana i izložba na kojoj će učesnici konferencije biti u prilici da prikažu svoje arhitektonske radove, uz obavezne diskusije koje služe da bi se razmijenila iskustva i mišljenja između učesnika konferencije i predavača.
Zabave, ukratko, neće faliti.
Zbog ranije preuzetih obaveza, što bi se reklo - neću biti u prilici da prisustvujem ovoj konferenciji - koja je svakako jedinstven događaj na CG arhitektonskoj sceni - ne sjećam se, da budem iskren, da je nešto ovoga tipa nekada organizovano u CG.
Kada bih prisustvovao - gledao bih da ne promašim Vinija Masa - slušao sam ga u Beogradu, na jednim od prvih BG Dana Orisa, i ostao sam fasciniran ne samo MVRDV arhitekturom, već i strašnom harizmom Vinija Masa - a gospođi Mušetoli bih rado postavio par pitanja vezano za prošlogodišnje izjave njene poslodavke, gospođe Zahe Hadid - po pitanju pogibija velikog broja tzv. radnika-migranata koji su angažovani na velikim gradilištima u Kataru, gdje se ubrzano gradi infrastruktura za Svjetsko prvenstvo u fudbalu 2022. godine - gradi se, između ostalog, i pet stadiona - od kojih je svakako najinteresantniji stadion Al Vakra (Al Wakrah - grad i provincija u Kataru) - koji potpisuje upravo gospođa Hadid.
Naime, u februaru prošle godine se pominjala cifra od preko 500 radnika iz Indije i 382 radnika iz Nepala koji su poginuli na gradilištima objekata koji se grade za Svjetsko prvenstvo - što je ogromna cifra - ali gospođa Hadid je bila ubijeđena da ona nema nikakve veze sa tim.
"Ja, kao arhitektica, nemam obavezu da se osvrćem na to", izjavila je Hadid. "Ne mogu da uradim ništa povodom toga, iz jednostavnog razloga što nije u mojoj moći da uradim bilo što."
Negdje u isto vijeme su krenula uporna poređenja Stadiona El Vakra sa ženskim polnim organom, gdje prednjače britanski mediji, naravno. Zaha Hadid je britanska državljanka, iračkih korijena itd.
Bonus video:
