Duši granica nećeš naći, pa da svim putevima prođeš. (Heraklit)
(Jovanka Vukanović : Pjesnikinje Crne Gore (Antologija 1970-2015), Ratkovićeve večeri poezije, Bijelo Polje, 2017)
Razloga za bavljenje književnošću koju stvaraju žene ima više - oni koji se ovim problemima ne bave, vjerovatno će postaviti pitanje u čemu je razlika između tzv. muškog i ženskog pisma, kakvom podjelom se, prema tradicionalnim kriterijumima, narušava cjelovitost pojma literature. Pitanje literature nastale iz ženskog pera danas se tretira u kontekstu različitih teorijskih pristupa koji u prvi plan postavljaju problem rodnih razlika, iz čega proizilazi niz specifično ženskih tematskomotivskih područja, interesnih sfera i poetičkih stilova. Literatura nastala iz pera spisateljica se, u okvirima književnih teorija danas, shvata na kompleksan način, obuhvatajući širok krug fenomena, dotičući se različitih svojstava književnog teksta.
O pojmu književnog stvaralaštva žena postoje podijeljena mišljenja koja se često odnose na pitanje da li ova sintagma obuhvata pojam pisanja iz ugla, odnosno opservativne i doživljajne perspektive žene ili knjigu u čijoj se predmetnosti ne moraju nužno tretirati „ženske“ teme, ali čiji je autor svakako - žena. Treći poriču bilo kakvu sponu između pola autora i tematskog izbora u njegovom djelu, smatrajući da je jedina smislena podjela na osnovu koje se literatura može selekcionisati - na dobru i lošu.
Po sudu savremenih proučavalaca literature, pojmovi kao što su “žensko pismo”, “žensko pisanje” ili “ženska književnost” predstavlaju vrstu jezičke diskriminacije, koja već u samom nazivu podrazumijeva da je stvaralaštvo književnica nešto što je po pravilu van umjetničkog okvira i polja, poput satelita koji kruže oko svijeta „prave“ umjetnosti. U književnoteorijskoj i kritičkoj terminologiji ne postoje termini kao što su „muško pismo“ ili „muška književnost“, kao da se ovim želi reći da se podrazumijeva da je stvaralaštvo muškaraca samo po sebi umjetnost i nešto što se ne dovodi u pitanje. Izraz „žensko pismo“ se povremeno koristi u pejorativnom smislu, čime dobija konotacije neozbiljnog, patetičnog i trivijalnog. Međutim, ako se tumači u ključu francuskih filozofa, recimo Deride ili Deleza, pisati „ženski“ podrazumijeva finu fleksibilnost forme, kao i lepršavost, emotivnost i transparentnost izraza. Ovakav stil se može porediti sa metaforom Borhesovog vrta razgranatih staza, dakle - suprotno klišeiziranim predrasudama. Mjesto i značaj poetske književne umjetnosti jedan je od osnovnih konstituenata svake nacionalne kulture.
U prilog ovome govori i velik broj crnogorskih poetskih antologija, od onih novijih u kojima su tretirana najznačajnija imena naše nacionalne književne pozornice poput antologije Crnogorska moderna koju je priredio Branko Banjević(Matica crnogorska, Podgorica, 2002) i antologije crnogorske poezije XX vijeka Bogića Rakočevića Poetika Montenegrina (Nacionalna biblioteka Crne Gore/OKF, Cetinje, 2013) do nešto starijih, kao što su antologija portreta Pismo, koju je priredio Ilija Lakušić (Udruženje književnika Crne Gore, Podgorica, 2008), i Antologija poezije iseljenika Crne Gore (priredio Milutin Đuričković, Gligorje Dijak, Podgorica, 2008). Ne treba zaboraviti ni antologije crnogorske poezije u prevodima na strane jezike kao što su Antologija crnogorske poezije objavljena na poljskom (Gžegorž Latušinski, Anava, Varšava, 2010) i Antologija crnogorske proze i poezije na italijanskom jeziku koju je priredio Pavle Goranović (2011).
Skretanje posebne pažnje na poetsko stvaralaštvo žena crnogorskih prostora, (i pored toga što u već pomenutim „provijava“ po koje žensko ime), konačno je postignuto pojavom antologija Snevne Evine kćeri (Savremeno pjesništvo žena u Crnoj Gori) koju je priredila Milica Kralj (Komovi, Andrijevica, 2002) i Koret na asfaltu (Nacionalna zajednica Crnogoraca Hrvatske, Zagreb, 2014), kao i antologijom Jovanke Vukanović Pjesnikinje Crne Gore (Antologija 1970-2015), koju su publiovale Ratkovićeve večeri poezije, Bijelo Polje, 2017. godine.
Vukanovićeva (1948, Plavno kod Knina) je diplomirala je na Filozofskom fakultetu u Zadru na Odsjeku za francuski jezik i jugoslovenske književnosti. Objavila je četiri zbirke pjesama - Prostorne vertikale (1974), Ko te za kuću pita (1979), Pogrešno tretirani slučajevi (1989), Otići (2012) i dvije knjige eseja i prikaza - Vrijeme stiha (1981) i Naslovi (2008). U tematskom broju Arsa (2016, br. 3) posvećenom književnom stvaralaštvu žena Crne Gore publikovala je priču Slušalica nije bila prazna.
Ovom antologijom priređivačica je predstavila 21 pjesnikinju, počev od Bosiljke Pušić, doajenke crnogorskog pjesništva, do najmlađih, poput Rebeke Čilović i Fljutur Mustafe. Navedeni odabir je obuhvatio gotovo pola vijeka savremenog pjesničkog stvaralaštva autorki i eksponiranja njihovih najvrednijih poetskih medaljona. Rad na Antologiji je iznikao iz potrebe da se kompletnije sagleda i vrednuje riječ crnogorskih pjesnikinja koje su, i pored vidnog kvaliteta, često ostajale po strani domaće književne javnosti. Ono što najviše privlači i intrigira u njihovoj poeziji jeste polivalentnost njihove umjetničke riječi, širina interesovanja i kreativnih traganja, oštrina i odvažnost u percipiranju - kako prozaičnih životnih pojavnosti, tako i onih najtananijih. Niti skrivene osjećajnosti, nerazmrsivih psiholoških stanja i emotivnih vibracija na uspio način su eksponirane u poeziji Jasne Č. Vuković, Čedomile Vujošević Đurđić, Milice Kralj, Branke Radusinović Milošević, Lidije Vukčević, Višnje Kosović, Olivere Doklestić, Sonje Živaljević, Jelene Nelević Martinović, Stanke Rađenović Stanojević, Sanje Martinović, Jovanke Uljarević, Svetlane Kalezić Radonjić, Tanje Bakić, Ivane Vojvodić, Dragane Tripković, Lene Ruth Stefanović i Suzane Lolla.
Recenzentkinja Antologije, prof. dr Aleksandra Nikčević Batrićević, u pogovoru razmatra različite sociokulturološke fenomene poetskog stvaralaštva žena, navodeći višestruku opravdanost pojave najnovije antologije posvećene pjesnikinjama koje žive i stvaraju u Crnoj Gori. Ona se poziva na tekst koji je Nikola Knežević objavio 16. maja 1940. godine u Jugoslovenskom listu, u kojem predstavlja Saru Niković - crnogorsku Sapfo, rođenu u Nikšiću 1883. godine:„Krećući se u viteškoj sredini, ona je bila nadahnuta plemštinom, nježnošću i otmjenošću, a njena ljepota toliko cijenjena u crnogorskim krševima, bila je nadaleko poznata i čuvena. Nakon teških potresa u njenom životu i niza tragičnih smrti onih koji su Sari bili najdraži i najmiliji, ona se zavija u crninu i pjeva. Ciklus njenih pjesama - dubokih, osjećajnih i nježnih - stavljaju je uz bok najboljih pjesnika njene grude“.
U nastavku pogovora, pod nazivom O poeziji, antologiji i drugotalasnim pitanjima, Nikčević Batrićević ističe da je „na putu izgrađivanja ovog izbora, Vukanović razmatrala kreativni potencijal pjesnikinja, njihove umjetničke transformacije, literarnu imaginaciju, lirsku osjećajnost, potvrdivši načinjenim izborom da je žensko pjesništvo u Crnoj Gori ljepotom i intenzitetom svog izraza, kao dikinsovska puška puna, da ima snagu i energiju Vezuva... U uvodu slijede i druga pitanja koja potvrđuju opravdanost antologije posvećene ženskom pjesništvu. Kakav je odnos književnica prema feminističkoj teoriji i kritici? Da li feministička književna kritika može pomoći u boljoj afirmaciji teksta koji ispisuju žene?“
U uvodu priređivačice, nazvanom Ogledalo nije naša slika, Vukanović navodi da još uvijek nema jedinstvene definicije ženskog pisma, najviše iz razloga što se tom pitanju prilazi iz različitih uglova „počev od stava da ono podrazumijeva veoma specifičan rodnosenzitivni kompleks tema i motiva (ironijskoparodijska paradigma, delikatnost ženskog iskustva, subverzivnost, izrazita subjektivnost) i shodno tome isti takav i kreativni „odslik“ u književnosti, do mišljenja da je u pitnju oslobađanje, demistifikovanje potisnute uloge žene kroz istoriju, kao i hrabro i otvoreno otkrivanje njenog zatomljenog kreativnog potencijala“.
Interesovanje za literaturu koju pišu žene, u svijetu kao i u Crnoj Gori, sa početkom XXI vijeka, kao da dobija svoj puni zamah. Književnosti koje pišu žene kod nas, do posljednje decenije XX stoljeća, malo je posvećivana stručna pažnja. Podsjetimo, zahvaljujući uglavnom ocjenama Jovana Skerlića i antologiji Bogdana Popovića, „pripuštena“ u zvaničnu srpsku književnost, gotovo do polovine XX vijeka - bila je samo Isidora Sekulić. Ni kasnije se odnos prema ženama piscima nije mnogo promijenio i njihovo djelo je bilo, uglavnom, skrajnuto. Tek odnedavno, noviji istraživači i antologičari - poput Jovanke Vukanović - ovoj pojavi daju pun značaj. Suštinski, književnost koju pišu žene još uvijek je neiščitana, štaviše, neotkrivena, književnoestetski nevrednovana, često izolovana od konteksta kulturnoistorijskih pojava koje su je iznjedrile.
Knjiga Pjesnikinje Crne Gore (Antologija 1970-2015) predstavlja rezultat tendencije pjesnikinje i književne kritičarke Jovanke Vukanović da se problemu poetskog stvaralaštva žena na našem kulturnom i jezičkom terenu pruži tretman kakav ono, po svom kvalitetu, i zaslužuje. Treba naglasiti da koncipiranje same antologije i odabir pjesnikinja nije bio opterećen političkim, ideološkim, vjerskim ili ličnim razlozima ili simpatijama, da je sačinjen na objektivan i nepristrasan način, pa je umjesto autorki očigledno sama priređivačica dopuštala da joj odabrane pjesme govore po sebi i za sebe. Kao potkrepljenje ovog zapažanja, citiraćemo pjesmu koja se odnosi na tematiku Golog otoka, koju je Bosiljka Pušić posvetila suprugu Iliji:
“Vježba računanja” Ako na otoku ima/ Dvadeset hiljada otočana/ Koliko kamenova/ Pada po glavi Ako je već čitavo brdo/ Preneto/ Golim rukama/ Na drugu stranu/ A potom s druge/ Na prvu?
I pored toga što je, kao osnovno pitanje u okvirima literature koje pišu žene, postulirano njihovo pravo na glas, na polnu ravnopravnost i dostojanstven život, u svom idejnom sloju ona nijesu „uperena“ protiv muškaraca jer, istovremeno, pružaju uvid i u mušku dušu - a ideje o potrebi ljubavi prema sebi (samopoštovanju), prema drugoj osobi, porodici i djeci nijesu strogo rodno markirane.
Veliki broj pjesama se motivski odnosi na fenomen kreativnosti, o čemu govori pjesma Milice Kralj “Papir, indigo, beli stih” ili “Sebi pred tamom”:
Papir. Indigo. Papir./ Kroz san svetluca inje. Samo neprecizni zapis/ Procveta iz tišine. Papir. Indigo. Beli stih./ Muči se rima s rimom. Neočekivani distih/ U pesmi nad prazninom. Indigo između sveta i mene./ Indigo između inja i tame. Svet se kovitla kroz opsene./ U sobi Pesma i ja - same. Ispružim ruku ka tom sjaju./ Zaustavlja me papir beli. Da li u paklu, da li u raju/ Pesma i ja svet smo celi!
Istom fenomenu, tretiranom na drugačiji način, pristupila je i Sanja Martinović:
Mogu zapisati poznate mi istine./ I toga sam već sita. Iznad glave/ Ionako stoji giljotina. Pokušavam pisati o svom licemjerstvu./ Ali se predobro skriva. Zato: neću ništa pisati. /Samo ću zatvoriti oči.
Pjesma Svetlane Kalezić Radonjić “O stvaranju” još jedna je varijacija ove opsesivne i intrigantne teme:
Brazda uzorana,/ Ova zemlja dosta tvrda,/ Tvrda kao srce pesme Pesma pevna kao plodovi laži, Laž osuđena kao Dobar Čovek, Čovek uzoran kao brazda./Brazda je uzorana. / Neko će baciti seme,/ A neko plodove ubrati. U kratkom ostvarenju “Stid” Višnja Kosović pjeva: Rumenilo zore, to je samo stid/ Još neodraslog i neokaljanog dana Za sva buduća i prošla/ Sužanjstva, laži i umiranja.
Poezija Tanje Bakić odlikuje se minimalističkim izrazom kojim dominiraju arhetipovi i simboli, pri čemu nije zaboravila na tradiciju, dok pjesme Dragane Tripković progovaraju iznutra. U njima se autorka bavi stvarnosnom poetikom, prije svega tjelesnošću, emotivnošću i naglašavanjem važnosti povijesti između žene i muškarca, posmatranom kroz kategorije društvenih i psiholoških činilaca (Univerzalna slika žene).
Jedna od pjesama eksponiranih na posljednjim stranicama ovog izbora je “Snoviđenje” Rebeke Čilović, koja čini da knjiga djeluje kao zaokružena cjelina, odavajući utisak punoće i međusobne kvalitativne usklađenosti i ujednačenosti:
Majko/ Snivam jedan isti san/ Pamtiš li ga dijete Pamtim i čujem/ Koga sine Karavane/ I konja vranca I bič koji ga razjaruje/ Majko Pa onako neosedlan/ Juri pustinjom. A kada beduin stane/ Da se iz bunara vode napije Laka kao perce/ Prišunjam se škrinji I otvaram darove Šta vidiš sine/ Riječ/ Majko
Poezija pjesnikinja Crne Gore - izražena u raznovrsnim ritmovnim formama i oblicima, kroz vezan i slobodan stih - protkana je prefinjenom fluidnom atmosferom bliskosti sna i jave, realnog i imaginarnog, senzualnog i racionalnog, što je čini značenjski polivalentnom i misaono transparentnom. Svojevrstan poziv na lični bunt predstavlja pjesma IvaneVojvodić “Početak”:
Poklanjam ti vrisak/ Duboko iz utrobe Koji rezonancom/ Ruši zid između uha i razuma Biće to moja sloboda!
Naglašeno interesovanje širokog kruga čitalačke publike za tzv. “ženske” teme dovelo je do objavljivanja čitavog niza poetskih zbirki u kojima se ove pjesnikinje na prijemčiv način bave motivima iz života žena - od prvih zaljubljenosti, strepnji, iskustava i iskušenja mladosti do zrelog doba, sumiranja životnog bilansa i pitanja smisla čovjekove egzistencije. Prikazujući široku motivsku i strukturnu lepezu njihovih poetskih ostvarenja, Jovanka Vukanović je pokazala da po načinu literarne obrade i predmetnoj raznovrsnosti literarne kreacije žena Crne Gore, ne samo da ne zaostaju za širim kulturnoumjetničkim kontekstom, već povremeno i prevazilaze stvaralaštvo književnica u regionu.
Niz nedoumica vezanih za sintagmu “žensko pismo”
Pojam feminističke kritike je proistekao iz naziva društvenopolitičkog pokreta feminizma, koji se pojavio u Francuskoj oko 1830. godine. Ovim terminom se prvi put koristio socijalutopista Šarl Furije, za kojeg je emancipacija žena predstavljala mjeru društvene emancipacije kao cjeline. Na našim prostorima oba pojma, kako onaj definisan sa stvaralačke, tako i drugi, proistekao iz kritičke perspektive, upotrebljavaju se znatno kasnije u odnosu na svjetsku literarnu scenu.
Poznati feministički slogan – lično je političko - ukazuje na to da pojedinačna represija u kući, muža nad ženom, stvara globalnu represiju u društvu. Feministički pokret se ispočetka ispoljavao u dva oblika: kao pokret koji se zalagao za jednaka plaćanja radnog učinka i za davanje prava glasa ženama koje su one u većini evropskih zemalja stekle nakon Prvog svjetskog rata, a kasnije i u drugim djelovima svijeta. Kako je politička, a i ekonomska ravnopravnost žena postignuta u institucionalnom smislu, tako je i feminizam postepeno evoluirao. Postmodernitet je donio i niz nedoumica vezanih za sintagmu žensko pismo, koje Vukanović u uvodu problematizuje dok razmatra dileme koje se vezuju za pomenuti izraz.
Bonus video:
