U srcu osjećam da je ova priča usmjerena protiv mene, zapisala je supruga Lava Tolstoja, Sofija, o njegovoj kontroverznoj noveli “Krojcerova sonata”. “Mnogo mi je učinila nažao, ponizila me u očima svijeta i uništila posljednje tragove ljubavi među nama”.
Sada su dvije priče Sofije Tolstoj, napisane kao odogovor na suprugovu priču u kojoj muž u nastupu ljubomornog bijesa ubija ženu, objavljene na engleskom jeziku.
U “Varijacijama na Krojcerovu sonatu”, koje su tokom ovog mjeseca objavljene u izdanju Univerziteta Jejl, novoprevedene “kontra priče” Sofije Tolstoj, i njenog sina Lava Lavoviča Tolstoja, našle su se zajedno uz novi prevod Tolstojevog originalnog djela kao i autorov nesvakidašnji epilog, u kojem se zalaže za ideal neporočnosti.
Prvi put objavljena 1889, novela prikazuje Tolstojevog junaka Pozdniševa koji priznaje da je ubio svoju ženu jer je postao ljubomoran zbog njene veze sa jednim muzičarem. U prvi mah, “Krojcerovu sonatu” zabranili su ruski cenzori, a kada se 1890. pojavila na engleskom jeziku, naišla je na teškoće prilikom distribucije u SAD, gdje je opisana kao djelo “nepristojnog karaktera”.
Tolstoj je, kaže prevodilac novog Jejlovog izdanja Majkl Kac, “Krojcerovom sonatom” želio da “osudi društvo koje odgaja dječake i mladiće učeći ih da koriste usluge prostitutki, a da kasnije, kad krenu da se žene, traže djevice marije”.
“Žene su učene da muškarce privlače svojom garderobom i ponašanjem da bi se mogle udati i ispuniti muževljeve potrebe. Tolstoj je bio zgrožen takvom situacijom i pokušao je da sve to ogoli u svojoj priči i da se založi za reforme; na kraju krajeva, došao je do toga da je prihvatio potpunu neporočnost i apstinenciju”, kaže Kac.
Kac, profesor emeritus na katedri za ruske studije koledža Midlberi u Vermontu, objašnjava da je na prošlogodišnjoj konferenciji na imanju Tolstojevih, u Jasnoj Poljani, saznao da je “Tolstojev muzej konačno pripremio za izdavanje dvije priče Sofije Tolstoj, 'Ko je kriv' i 'Pjesma bez riječi', koje su čuvane kao tajna u porodičnom arhivu 100 i više godina”.
“Porodica nije željela da budu objavljene jer su smatrali da bi mogle da je kompromituju i unište njenu reputaciju Tolstojeve odane supruge i majke njegove djece”, kaže Kac. Ali, došlo je do promjene na čelu porodice i u upravljanju Tolstojevim muzejom, koji je postao mnogo otvoreniji. Uporedo sa tim, rastao je interes za život Sofije Tolstoj.
Priče Tolstojeve žene i sina, koje je Kac preveo na engleski jezik, su “strastven pokušaj da se opovrgne poruka originalnog djela”. Knjiga koju je izdavač Jejl nazvao “djelom neočekivanim u svjetskoj književnosti”, uključivaće i fragmente iz porodične prepiske, dnevnika, bilješki i uspomena koje obezbjeđuju “živu studiju koja u mnogme otkriva velike sporove u vezi sa seksualnošću i ulozi polova koji su eskalirali u okviru kulturnog konteksta kasnog 19. vijeka u ruskom, kao i u evropskom društvu”.
Sofijina priča “Ko je kriv”, napisana između 1891. i 1894, kružila je u porodičnom i uskom krugu prijatelja, ali je ona odlučila da je ne objavi. U svom uvodu za “Varijacije na Krocerovu sonatu”, profesor Kac otkriva da njena bilježnica sadrži niz alternativnih naslova za priču, “koji svi naglašavaju istu temu - krivicu muža i nevinost žene”.
Među naslovima su varijante “Da li je kriva”, “Ubijena”, “Kako je je ubijena”, “Kako muževi ubijaju žene” i “Još jedna ubijena žena” (ili supruga).
Priča “Ko je kriv” govori o čovjeku opsjednutom pisanjem, sa “nezajažljivim seksualnim apetitom”, navodi Kac, i, “gotovo sigurno, zasnovanog na čovjeku sa kojim je živjela”. “Pjesma bez riječi” istražuje vezu kompozitora sa porodicom Tolstoj.
Lav Lavovič je kao svoj odgovor na “Krojcerovu sonatu” 1898. godine, pod nazivom “Šopenov preludij”, u kojem se bavi “problemom muškog seksualnog nagona”, zalažući se uz to za instituciju braka, kaže Kac. Njegova majka je to prokomentarisala riječima: “On ne posjeduje veliki, već mali talenat, iskren i naivan”, dok je sam Tolstoj u dnevniku zapisao da je “glup i netalentovan”.
Molila cara za objavljivanje "Sonate"
Profesor Kac u uvodu za “Varijacije na Krojcerovu sonatu” piše kako je novela konačno objavljena u Rusiji 1891. godine, kao dio Tolstojevih sabranih djela i tek nakon što se Sofija lično obratila caru Aleksandru III.
“On je objavio svoju odluku: 'Da, kao dio sabranih djela može biti dozvoljena, ne može baš svako da ih priušti, neće biti velikog tiraža'.
Njegova visost je pogriješila. Kako sada možemo reći, 'Krojcerova sonata' se proširila poput virusa”.
Izazvala je i hvalu i osudu, a francuski pisac Emil Zola opisao ju je kao “košmar...rođen iz bolesne mašte”.
Sofija, koja je “neprekidno i mukotrpno prepisivala muževljeve priče svaki put ju je prerađivala da bi zadovoljila ruske cenzore, piše Kac, takođe je molila muža da promijeni karakter glavne junakinje.
“Ona se upadljivo nije saglasila sa Tolstojevim isticanjem i zaključcima na gotovo svakom mjestu, štaviše, bila je duboko postiđena jer je čitalačka publika doživjela priču kao odraz njenog braka sa poznatim piscem”, zapisao je Kac.
Rumun se kastrirao
Djelovi Sofijinog dnevnika u novom izdanju navode da je “uvjerena da je priča netačna u svemu što ima veze sa iskustvima mlade žene” i da “ne zna kako su i zašto svi povezali 'Krojcerovu sonatu' sa njenim bračnim životom, ali to se dogodilo, i sada me svi, od samog cara do brata Lava Nikolajeviča i njegovog najboljeg prijatelja, sažalijevaju.
Sofija u dnevniku govori i o posjeti tridesetogodišnjeg Rumuna “koje je sebe kastrirao u 18. godini, nakon što je pročitao 'Krojcerovu sonatu'. I onda se odlučio da obrađuje zemlju, i bio je jako razočaran kada je vidio da Tolstoj piše jedno ali živi u luksuzu”. Kac bilježi da je Tolstojev komentar na posjetu mladića bio da je on “jedan izuzetno zanimljiv čovjek”.
Bonus video:
