Ono što žene nikada neće saznati - Vijesti.me
"OSEĆAJ BRADE"

Ono što žene nikada neće saznati

Poetika Liješevića bavi se pokretanjem, aktivnim pokretanjem i uključivanjem mašte gledaoca u sam pozorišni čin

Osjećaj brade (Novina)
Osjećaj brade (Novina)

Osećaj brade” Ksenije Dragunske - jedan je od najzaumnijih tekstova sa kojima sam se srela a zasnovan je na istinitim događajima.

“Bilo je dovoljno samo zapisati’’, kaže Dragunska. U stvaranju jedinstvene specifične atmosfere na čudan način prijatne i opasne. Sigurno je tako što je kraj sela u kojem je smještena radnja - šuma - “šuma prijateljica, sklonište i hraniteljka” i zato što je sam već naziv tajna.

Zašto “Osećaj brade”?, pitam Dragunsku nakon premijere. “Zato što je taj osjećaj za žene tajna - žene nikad ne saznaju kakav je osjećaj imati bradu, kakav je osjećaj kada ti brada raste’’.

Jer je, kako Dragunska zna, istorija svijeta istorija muškarca i žene. I zato posljednje poglavlje drame nosi naziv početak, a početku prethodi susret.

Pozorište, poetika Borisa Liješevića već izvjesno vrijeme unazad bavi se pokretanjem, aktivnim pokretanjem i uključivanjem mašte gledaoca u sam pozorišni čin. U centru je glumac odnosno igra, priča, atmosfera u koju publika glumčevim odnosno rediteljevim pozivom biva uvučena i pozvana da slušajući i osjećajući sama, a unutar predstave, stvara sopstvene slike. Da učestvuje specifično i aktivno.

Liješević, kako i stoji u predgovoru druge njegove predstave “Čarobnjak” tako i u “Osećaju brade” (to je namjera koja je sporevedena u djelo i u “Elijahovoj stolici”, “Mirnim danima u Miksing partu”), stvara predstavu - prostor i u tom prostoru igru koja je moćna u sopstvenoj jednostavnosti u koju nužno ulazi gledalac kao sustvaralac koji svojom imaginacijom kreira predstavu.

Scena je opet, kao i obično u Liješevićevim postavkama građena tako da nagovještava, a predmeti su ne samo višeznačni nego i višefunkcionalni (nekoliko malih dječijih drvenih stolova ispod kojih može da se zavuče i prisluškuje sa sve cigarom koja se zapalila, recimo, jedna trščana ograda koja vas upućuje da ste na selu, obavezne merdevine koje vas na posletku vode gdje god hoćete, kao i igračke kamioni, koji voze kraljevi drumova braća Kamazov, jer u pozorištu smo zaboga - dovoljan je poticaj i tamo može da se desi zaista sve) sa sve felinijevskim scenama koje su spasonosne u tom ruskom koloritu - duhovito i moćno - zamislite veliku ležaljku koja se ljulja zakačenu preko čitave scene, po dijagonali, i u njoj zavaljenu jednu vrlo oblu, čak krupnu ženu u penjoaru sa velikim sunčanim naočarima. I jednom nogom koja nehajno viri preko ležaljke…

S tim da sam u “Osećaju brade” vidjela jedan od najinteligentnijih načina upotrebe videa u teatru, najfunkcionalnijih - naime u dnu scene je ogroman video bim, naprijed na sceni sa gledaočeve desne strane za malim štafelajem sjedi slikar i slika - on nam govori apstraktnim jezikom boja- slika dinamiku, ritam predstave i kako on u trenutku stvara tako mi gledamo i osjećamo neprekidno kretanje slike, kretanje i miješanje boja na velikom platnu u dnu, odnosno na bimu. Susreću se intelektualni rad i katarza - u tom susretu se pokreće mašta gledaoca - slikama bojama i riječima.

Uzbudljiva  putovanja

Kako je, po Aristotelu, svrha pozorišta da probudi duh i pročisti asocijacije, oslobodi dušu nagomilanih sadržaja - onda je putovanje kroz svijet Dragunske onako kako ga gradi Boris Liješević i kako su ga odigrali glumci teatra “Komedija”, za mene bilo dragocjeno.

Govorim ovo iz ugla stručnog posmatrača - iz mog oka su se promolile stvari koje ranije nisam uspjela vidjeti. Dragunska sa jedne strane pravi rasterećenu reviziju sopstvenog literarnog nasljeđa, a Liješevićeva su pozorišna putovanje ona koja pokreću uzbuđenje, duhovita su, osjetljiva i zato vas nježno pozivaju na put. Ali zato nikada, apsolutno nikada nisu naivna.


Najčitanije iz sekcije Zabava