Pet nezaboravnih mečeva sa šampionata Evrope

75 pregleda 0 komentar(a)
Ažurirano: 10.06.2016. 14:53h
U inat sudiji (Pariz, 6. jul 1960, polufinale: Jugoslavija - Francuska 5:4)

Prvi meč u istoriji šampionata. Najbolji? Najefikasniji, svakako.

Prvo Evropsko prvenstvo u julu 1960. u Francuskoj, zemlji Anrija Delonea, inspiratora ideje o fudbalskom okupljanju reprezentacija Starog kontinenta, udružio je četiri tima od 17 koliko ih je započelo kvalifikacije - pored domaćina, sito su prošli Jugoslavija, Čehoslovačka i SSSR.

Izdanja sa dvije godine ranije odigranog SP u Švedskoj, stavljala su u krupan plan bronzane „trikolore“. Ipak, Jugoslavija, protivnik u polufinalu, imala je makar dva aduta: jak sastav kao koktel igrača iz klubova „velike četvorke“ (Šoškić, Durković, Jusufi, Jerković, Galić, Šekularac, Kostić...), koji je na Mundijalu pobijedio Francusku 3:2, i - zdravstveni bilten domaćina. Zbog povreda, Euro su morali da propuste ponajbolji francuski fudbaleri Žist Fonten, Rejmond Kopa, Rože Pjantoni...

Na Parku prinčeva, „plavi“ su do 63. minuta osjetili brzinu i efikasnost Francuza. Poletni domaćin je vodio 4:2, ali sa podebelom sjenkom: četvrti pogodak, napadač Ete postigao je iz dubokog ofsajda. Uzalud je pomoćnik podigao zastavicu i mahao - glavni sudija Belgijanac Grodin nije se ni osvrnuo.

Osjećaj nepravde bio je varnica koja će zapaliti vatru. „Naši fudbaleri su“, citiramo novinara Politike Ljubomira Vukadinovića, „bili toliko ogorčeni da su nastavili igru s velikim oduševljenjem i zalaganjem“. U inatnom transu, u četiri gromopucatelna minuta, „plavi“ su sve okrenuli naglavačke - Tomislav Knez (75) i Dražan Jerković (78, 79) su, koristeći drhtavost golmana Lamije, tresli nemirnu mrežu domaćina i uveli Jugoslaviju u finale.

„Kada je Jerković iz gužve postigao pobjedonosni gol u ovoj utakmici, naši fudbaleri su pogledali u sudiju, i kad su vidjeli da on pokazuje rukom na centar, priskočili su mu i počeli da ga ljube od radosti“ - pisala je Politika. „Tog trenutka oni su mu sve oprostili.“

Inat kao pogonsko gorivo.

„.Jugoslovenski fudbaleri, kada to zatreba, odbacuju fudbalsku estetiku“, pisao je urednik Narodnog sporta Roman Garber, „a posežu za najefikasnijim sredstvom modernog nogometa, jednostavnošću.“

U finalu, međutim, falilo je mrvicu i estetike i jednostavnosti - iako je povela, Jugoslavija je nakon produžetaka poražena od odmornijeg Sovjetskog Saveza (2:1).

Osmorica igrača iz tog sastava „plavih“ su 10. septembra 1960. slavili zlatnu medalju na Olimpijskim igrama u Rimu. Dvije godine kasnije, na Mundijalu u Čileu, njih šestorica su bili dio reprezentacije SFRJ koja se domogla polufinala.

Do posljednjeg daha (Marsej, 23. jun 1984, polufinale: Francuska - Portugal 3:2, poslije produžetaka)

Dvadeset i četiri godine kasnije, Francuska je ponovo ugostila Evropski šampionat, koji je u međuvremenu proširio format na osam učesnika. Sa „magičnim kvadratom“ na sredini terena - Mišel Platini, Alan Žires, Žan Tigana i Luis Fernandez - „trikolori“ su sanjali pehar.

„Bili smo favoriti i cijela nacija se nadala da ćemo postati prvi francuski tim koji je osvojio trofej“ - pričao je kasnije Fernandez. „Osjećali smo pritisak, ali smo bili motivisani, fokusirani i željni trijumfa.“

Uz sedam golova maestralnog dirigenta Platinija, francuski fudbalski orkestar je lako nadglasao rivale u grupi, i usput se revanširao „plavima“ za poraz iz 1960. (Belgija 1:0, Danska 5:0, Jugoslavija 3:2).

„Platini je bio sa druge planete“ - pamti novinar BBC-ja Džon Motson. „Bio je na nivou Maradone sa Mundijala 1986. ili Krojfa sa Eura 1976. Niko nije mogao da ga zaustavi.“

Uslijedilo je mitsko polufinale sa Portugalom, igrano na marsejskom Velodromu. Meč za fudbalske sladokusce, po mnogima, najbolji u istoriji prvenstava, sa svim neophodnim začinima: nadahnutim rivalima, intezitetom, obiljem golova, ludnicom na tribinama i hičkokovskim preokretima. Francuski defanzivac Žan-Fransoa Domerg častio je sebe za 27. rođendan ljepoticom iz slobodnog udarca (24); napadač Portugala Rui Žordao udarcem glavom u 74. minutu uveo je meč u produžetke.

„Trikolori“ su se našli na koljenima, kada je član Sportinga svojim drugim golom u 98. minutu pokazao gostima put ka pariskom finalu. Čekanja više nije moglo da bude - Francuzi su bezglavo krenuli naprijed, sa desetoricom igrača stiješnjenih u portugalskih 20 metara. Iako je početkom 114. minuta na semaforu i dalje treperilo 1:2, zemljaci reditelja Žan-Lik Godara, u duhu naslova filma „Do posljednjeg daha“, nisu odustajali.

Punu ofanzivu, krunisali su - defanzivci. Ivon le Ru je započeo akciju, a Domerg je dovršio udarcem iz blizine, svojim drugim pogotkom zapalivši tribine. „Trikolori“ nisu namjeravali da tu stanu.

„Imali smo ogromnu želju da pobjedimo, naročito kada nam je Tigana rekao da nikada nije bio uspješan u penal seriji“ - uspomene su Platinija. „Znali smo da moramo izbjeći izvođenje jedanaesteraca.“

Izbjegli su ih i to upravo njegovim golom. U 119. minutu, najbolja evropska „desetka“ je mirno i rutinerski sa pet metara nagradila ples Tigane u šesnaestercu...

U pariskom finalu, Francuzi su pobijedili Španiju 2:0 i postali prva nacionalna selekcija u nekom sportu sa loptom koja je osvojila trofej na velikim takmičenjima.

Danska bajka ili dok jednom ne smrkne... (Geteborg, 26. jun 1992, finale: Danska – Njemačka 2:0)

Selektor Danske Ričard Moler Nilsen u proljeće 1992. pripremao se za obiman kućni posao - preuređenje kuhinje. Slobodnog vremena imao je napretek. Za materijal i usluge švedske Ikee, vjerovatno nije želio ni da čuje. Jer, pomisao na Švedsku izazivala je nelagodu - njegov tim nije uspio da se plasira na Euro čiji domaćin je bio sjeverni susjed. U kvalifikacionoj grupi 4 „crveno-bijeli“ su gledali u leđa jugoslovenskoj reprezentaciji.

Ali, kao što pjevaju Partibrejkersi, „jedan poziv mijenja sve“. Savjet bezbjednosti UN 30. maja usvojio je Rezoluciju 757, uvodeći sankcije SR Jugoslaviji „zbog umiješanosti u rat u BIH“. U stavu „b“ tačke 8, stajala je presuda: članice UN obavezale su se da će „preduzeti neophodne korake za sprečavanje učešća u sportskim događajima na svojoj teritoriji lica ili grupa koje predstavljaju SRJ (Srbiju i Crnu Goru).“

Fifa i Uefa su rezoluciju dočekale na volej. Dan nakon uvođenja sankcija, 31. maja, u jugoslovenski kamp u švedskom Leksandu, stigao je faks o - isključenju.

Dok jednom ne smrkne, drugom ne svane... Umjesto „plavih“, pozivnica je upućena postojbini bajkopisca Hansa Kristijana Andersena. I danska fudbalska bajka je počela. Iako su, „sakupljeni sa plaža“, Danci, sa Piterom Šmajhelom i Brajanom Laudrupom u sastavu, imali samo desetak dana za ozbiljne pripreme. Poslije dva kola, bili su pred povratkom kući, jer su bez postignutog gola izvukli svega bod (Engleska 0:0, Švedska 0:1). Do najbolja četiri tima odvela ih je pobjeda kroz iglene uši nad Francuskom (2:1).

Vođena rukom sudbine, danska fudbalska lađa je prošla neokrznuta polufinalni duel sa Holandijom u Geteborgu. Poslije 2:2 u 120 minuta igre, Nilsenovi momci su u penal lutriji izvukli premiju, pozivnicu za završni meč Eura. Bilo je to prvo dansko finale - prethodno, na dva svoja jedina učešća na šampionatima, 1964. su osvojili četvrto, a dvije decenije kasnije treće mjesto. Po logici brojeva, ali i kvalitetu posljednjeg rivala - svjetskog šampiona Njemačke, sa Klinsmanom, Efenbergom, Heslerom, Zamerom - djelovalo je da ne mogu pobjeći od druge pozicije. Utisak je pojačan odnosom snaga u prvih četvrt časa igre na stadionu Ulevi.

„Bili su to najteži minuti koje smo ikada odigrali. Njemci su bili svuda na terenu i nisu nam dali da dišemo“ - prenosi danski reprezentativac Džon Hensen. „Ipak, radili smo neumorno, i iznenada ukazala mi se šansa da šutiram.“

Šutirao je sa desetak metara iskosa, i savladao golmana „elfa“ Boda Ilgnera. Minut 18, 1:0. Bio je to drugi pogodak Hensena u 48. meču za reprezentaciju! Kad hoće - hoće. Sat kasnije, Kim Vilfort - koji je propustio meč sa Francuskom kako bi posjetio sedmogodišnju ćerku, oboljelu od leukemije - u trenutku božanskog nadahnuća, varkom je izmakao Hesleru, i sa ivice šesnasterca ljevicom poslao loptu u mrežu.

Slogan šampionata u Švedskoj „Malo je prelijepo“ je obistinjen - Danci su se našli na fudbalskom vrhu Starog kontinenta. Ružno pače preobrazilo se u labuda... U Kopenhagenu nacionalne heroje je dočekalo milion ljudi.

Crna tačka Holanđana (Amsterdam, 29. jun 2000, polufinale: Italija - Holandija 0:0, penalima 3:1)

Ko kaže da su za fudbalske trilere potrebni golovi? Vjerovatno samo oni koji ne cijene umijeće odbrane.

Holandija, kao jedan od domaćina Eura 2000, vjerna svojoj fudbalskoj filozofiji, do polufinala je punila mreže rivala. U četiri meča - 13 golova, šest u četvrtfinalnom susretu sa SR Jugoslavijom. Družina Franka Rajkarda, krcata klasnih igrača poput Denisa Bergkampa, Patrika Klajverta, braće De Bur, Edgara Davidsa, ostavljala je utisak da je kadra da naciji povrati pehar koji je 1988. osvojila Van Bastenova generacija.

Italija, na drugoj strani, sa legendarnim golmanom Dinom Zofom na klupi, igrala je u Belgiji i Holandiji... Pa, italijanski - u četiri utakmice je primila dva pogotka.

Zato je i međusobni duel u polufinalu, na amsterdamskoj Areni, doživljavan kao sudar fudbalskih svjetova. U kome će stradati „azuri“, izgledalo je, kada je u 34. minutu neoprezni Đanluka Zambrota zbog dva žuta kartona isključen. Četiri minuta kasnije, nazirao se krah gostiju - sudija Markus Merk pokazao je na bijelu tačku, kreativno tumačeći duel Alesandra Neste i Klajverta. Sa kamenim izrazom lica, vječito smiren, penal je izveo Frank de Bur. No, Franćesko Toldo, koji je pripreme za Euro započeo sa statusom trećeg italijanskog golmana, mačjim refleksom je zaštitio mrežu.

Holandski košmar je tek počeo. U 62. minutu, Mark Julijano je u svom šesnaestercu srušio Davidsa i primorao Merka da još jednom uperi prst u kreč. Loptu je ovog puta uzeo Klajvert, strijelac pet golova na šampionatu. Toldo se bacio u lijevu stranu, napadač Barselone je šutirao u suprotnu... I pogodio stativu.

Tek forme radi, odigrano je još po pola sata u regularnom dijelu i produžecima. Da je meč trajao do jutra, „lale“ ne bi primirisale golu. A u penal seriji, teških nogu i misli, nisu imali šansi. Toldo je odbranio još jedan udarac demoralisanom Franku de Buru, Jap Stam je poslao loptu na tribine, Klajvert je najzad zatresao italijansku mrežu, da bi šut četvrtog izvođača Pola Bosvelta bio lak plijen za storukog golmana „azura“... Na pitanja novinara nakon meča, kako je uspio da začara svoj gol, član Fiorentine je uzvratio:

„Ne znam.“

Neke stvari su neobjašnjive. Uključujući i činjenicu da su četvrti put u periodu 1990 - 2000 Holanđani na velikim turnirima zaustavljani nakon jedanaesteraca. Skrhani Rajkard odmah je podnio ostavku, a Johan Krojf u nevjerici stvorio još jedan „krojfizam“:

“Italija vas ne može pobijediti, ali vi možete izgubiti od Italije.”

Gol od zlata (Roterdam, 2. jul 2000, finale: Francuska – Italija 2:1, poslije produžetaka)

Fudbalski bogovi su u Amsterdamu obećali Italijanima evropsku krunu. U Roterdamu su ih iznevjerili. Ali su ih do posljednjeg trena držali u ubjeđenju da će biti njihova...

U posljednjem meču 11. EP, Toldo, sa svojom odbrambenim pesnicom Pesoto – Kanavaro – Nesta – Julijano – Maldini, gasio je vatru napadačkih aždaja Francuske (Zidan, Anri, Đorkaef, Dugari...), svjetskog prvaka iz 1998.

„Azuri“ se nisu samo branili – lucidnim potezom petom u 55. minutu Toti je oslobodio na desnom krilu prostor za Pesota, koji je centrirao, omogućivši Delvekju da proslavi svoj prvi pogodak na šampionatu.

„Tada smo shvatili da ćemo ih teško pobijediti“ – prepričava osjećaj sa klupe David Trezege, u to vrijeme napadač Monaka. „Italijani su bili taktički veoma disciplinovani.“

Selektor „trikolora“ Rože Lemer manuo se taktičkih finesa – sve karte je bacio u napad. U 58. minutu poslao je na teren Viltora. Deset minuta kasnije, Trezegea. Nije bilo rezultata. U 86, kada više nije imao kud, Piresa. Potezi očajnika, potezi pobjednika.

Francuske nade topile su se na roterdamskom „Tiganju“, kada je u trećem minutu sudijske nadoknade, golman Bartez sa svoje polovine izveo slobodan udarac. Trezege je ispred šesnaesterca skočio i glavom proslijedio loptu naprijed, Kanavaro je napravio prvu grešku na meču, a hitri Viltor ukrao „azurima“ trijumf, provukavši šut ispod Tolda.

Uslijedili su produžeci, sa pravilom „zlatnog gola“, uvedenim na evropskim šampionatima četiri godine ranije. Premotavamo film do 103. minuta.

„Počelo je sjajnim potezom Piresa na lijevoj strani“ – opisuje Trezege. „Prošao je Kanavara i stigao do gol aut linije, a zatim iz teške pozicije centrirao. Bio sam blizu penala i udario loptu čim je odskočila. Sva moja snaga bila je u tom šutu – za mene to je bilo teško prvenstvo, jer sam očekivao da ću imati značajniju ulogu u timu.“

Gol od zlata za trofej „Anri Delone“. Francuska je te noći postala prva reprezentacija koja je vezala svjetsku i evropsku krunu.

Pravilo „zlatnog gola“ više nikada nije primjenjeno na evropskim prvenstvima. Trezege je nastavio karijeru u Juventusu. On i Viltor ušli su kao rezerve u produžecima finalnog meča sa Italijom na Mundijalu u Njemačkoj 2006. godine, ali nisu pomogli „trikolorima“. Zidan je udarcem glavom u Materacijeva prsa okončao karijeru, a „azuri“ su nakon penala servirali hladnu osvetu i osvojili titulu.

Galerija

Bonus video: