Ples nagrađen odrubljenom glavom

Takvim koncipiranjem scene Moro svu pozornost promatrača usmjerava na Salomin lik i odrubljenu svečevu glavu. Uprizorena radnja zbiva se u zanimljivom enterijeru nekog sakralnog objekta...
290 pregleda 3 komentar(a)
Gistav Moro Priviđenje
Gistav Moro Priviđenje
Ažurirano: 12.12.2015. 20:09h

Jedan od najintrigantnijih starih motiva u kojem se na specifičan način prožimaju Eros i Tanatos jest priča o biblijskoj princezi, zanosnoj plesačici Salomi. Kralj Herod (koji se oženio Herodijadom, ženom svoga brata, Salominom majkom) za svoj je rođendan priredio gozbu „velikašima, visokim časnicima i galilejskim prvacima“. Kako piše u Evanđelju po Marku, Saloma je na slavlju plesala tako zanosno da je zadivila sve prisutne. Kralj, očaran njenim plesom, zatražio je da im i dalje pleše rekavši joj „dat ću ti što god zatražiš od mene, pa bilo to i pola moga kraljevstva“. Saloma je na nagovor majke koja se željela osvetiti Krstitelju zbog prekora upućivanih kralju Herodu da mu „nije dopušteno imati ženu svoga brata“ odgovorila: “Hoću da mi sad odmah daš na pladnju glavu Ivana Krstitelja“. Ovakav zahtjev pastorke Salome „ražalosti kralja, ali zbog zakletve dane pred gostima ne htjede je odbiti. Kralj odmah pošalje krvnika i naredi mu da donese Ivanovu glavu“. Glavosjek je obavljen u tamnici i Saloma je nagrađena.

Osim ove priče iz Novog zavjeta postoji verzija po kojoj je lijepa Saloma bila zaljubljena u Ivana Krstitelja. Prorok joj nije uzvraćao ljubav i zanosna se plesačica sveti. Cijena njenog plesa je odrubljivanje Krstiteljeve glave. Ovaj je siže Oskar Vajld oblikovao u glasovitu dramu „Saloma - ples sa sedam velova“. Ispunjenje želje fatalne plesačice unosi morbidno ozračije u biblijski svečani događaj na Herodovom dvoru.

Među najzanimljivijim, najinventivnijim kompozicijama na ovu temu je slika francuskog simbolističkog slikara Gistava Moroa naslovljena „Priviđenje“. Moroovo je djelo, kao što njegov naslov upućuje Salomino priviđenje, a ne jedna od uobičajenih interpretacija po kojima se pred kraljem Herodom i njegovom ženom Herodijadom, gipko Salomino tijelo uz zanosnu muziku uvijenim pokretima gracioznog plesa nadnosi nad odrubljenom glavom svetoga Ivana Krstitelja. Doduše, likovi na Moroovoj slici odgovaraju izvornoj priči, ali njihova je funkcija u kompoziciji na neki način dekorativna. Lik krvnika u ukočenom stojećem položaju više sliči obojenoj karijatidi nego živom biću koje je počinilo naručeni zločin. Kralj Herod sjedi na povišenom prijestolu, zamišljen i odsutan, i kao da ga se događaj koji je omogućila njegova kraljevska moć uopšte ne tiče. Donekle se psihološki izrazi lica Herodijade i mlade sviračice čine povezani sa Salominim priviđenjem.

Takvim koncipiranjem scene Moro svu pozornost promatrača usmjerava na Salomin lik i odrubljenu svečevu glavu. Uprizorena radnja zbiva se u zanimljivom enterijeru nekog sakralnog objekta čija je arhitektura, kako je pisao Uismans, „istovremeno i muslimanska i bizantska, u interijeru koji odiše trulim mirisom parfema u pregrijanoj atmosferi crkve“. Saloma je prikazana u elegantnom pokretu, poluobnažena s ispruženom lijevom rukom prema glavi Ivana Krstitelja, koja okružena sjajnim oreolom odrubljena lebdi nadomak plesačice.

Salomino tijelo odaje istodobno čvrstoću građe i gracioznost držanja. Erotsku privlačnost njene puti još više potencira odjeća kojom je zanosno tijelo više otkriveno nego pokriveno. Maštovit nakit i bogato ornamentiran erotski kostim s bisernim nizovima, zlatnim nitima i dragim kamenjem iskri razvratnom raskoši Salominoga bića. Snažna desna noga, elegantnom kretnjom, finim prstima jedva dodiruje pod, kao da izbjegava da se prlja svečevom krvlju koja se iz prerezanog vrata cijedi na pod hrama. Ipak, na Moroovoj slici Saloma nije tek ohola plesačica i njena ispružena lijeva ruka kao da prenosi dvosmisleno značenje: pobjednički pokazuje na glavu Ivana Krstitelja, a istodobno kao da se od nje brani. Njen melanholični izraz lica, mješavina kajanja i straha, zaslijepljen je sjajnim oreolom sveca. Koncenrtacija se s plesačice premješta na glavu njene žrtve i Salomini pokreti postaju sumorni ples što se zaustavlja pred uzbudljivom vizijom svečevog lika.

Dojam koji ostavlja glava svetog Ivana Krstitelja impresivan je. Njegovo je lice živo, a sugestivni pogled kao da hipnotizira Salomu. Njegova je glava naslikana uspravno i premda nepokretna, čini se kao da će krenuti prema Salomi. U praznom prostoru između Krstiteljeve glave i velike mrlje krvi na podu, kao da se koncentrira energija koja paralizira sve prisutne. Odrubljena glava Ivana Krstitelja, kojom se zadovoljava nerealizovana žudnja zamamne žene, moroovski rečeno „trudnice Sotone“, stoji pred nama kao neobično uprizorenje. Na mračnoj se podlozi smrti diskretno oslikava bizarni odraz erotizma i putenosti Salome. Njen ubilački, osvetnički poriv iščezava pred zasljepljujućim svijetlom jednog svetog bića.

Bonus video: