Pobunjeni čovjek najopasniji je, ali i najzdraviji - Vijesti.me
ŽELJKO SOŠIĆ ZA ART

Pobunjeni čovjek najopasniji je, ali i najzdraviji

"Za mene, kao i za Kamijeve junake, revolucija je neophodno sredstvo, ali ne predstavlja dovoljan cilj"

Željko Sošić
Željko Sošić (Foto: zetskidom.me)

Mladi crnogorski filmski i pozorišni reditelj Željko Sošić nedavno je na scenu Kraljevskog pozorišta Zetski dom postavio komad “Pravednici” francuskog filozofa i pisca Albera Kamija. Ovo je prvi projekat Zetskog doma u 2012. godini, a već druga premijera u ovom cetinjskom pozorištu.

Kamijev komad je priča o terorističkoj grupi Revolucionarne socijalističke partije, koja je pripremala atentat na velikog kneza Sergeja, u Moskvi 1905. godine. Sošić je poznat kao filmski reditelj, a prošle godine je na hercegnovskom festivalu imao uspješnu premijeru filma “Mali ljubavni bog”.

U duhu ovosezonskog koncepta Kraljevskog pozorišta Zetski dom, koji podrazumijeva aktiviranje domaćih umjetnika, Sošić se “vratio” pozorišnoj režiji, a izborom komada postavio nekoliko indikativnih pitanja vremenu u kojem živimo. Sošić je za “Art” govorio o “Pravednicima”.

Interesantan je Vaš odabir komada koji ste u ovom trenutku odlučili da postavite na scenu. Radi se o tekstu koji za temu ima revoluciju i pobunu, odnosno socijalizam kao uređenje i nihilizam kao uvjerenje. Da li trenutak u kojem živimo doživljavate kao jedan kojem su potrebne revolucije i promjene?

"U dramskom pozorištu, izbor komada je najznačajniji rediteljski postupak. Kakav god konačni oblik dobije predstava, komad po kojem je stvarana sadrži njene teme i pitanja.

Kamijevi “Pravednici” idu mnogo dalje - za njih bog nije mrtav, njima je ideja boga kao takva potpuno nepoznata

Upravo taj odnos između vrhunske dramske književnosti i konačne predstave glavni je razlog što sam se poslije desetak godina rada na filmu vratio u pozorište. U jednom trenutku sam shvatio da mi nedostaje drama, dramski sukob, situacije, likovi, genijalni pisci.

Jedan od takvih je i Alber Kami, i njegov rijetko izvođeni komad o grupi ruskih revolucionara i terorista, ''Pravednici''.

Ruska komunistička revolucija je postala iz njemačke filozofije. Hegel, Niče i Marks dominantno su odredili svjetonazor ruskih revolucionara, nihilista, anarhista i socijalista. Jedna Ničeova ideja polazište je i ove drame i određuje sudbinu njenih likova. To je zasigurno jedna od najznačajnijih ideja ove civilizacije - bog je mrtav.

Za neke je ta činjenica nepobitna, a u nekim glavama bog i dalje upravlja svim. Vrlo je moguće da je glavna podjela na svijetu podjela na ljude koji se oslanjaju na boga i na one koji se uopšte ne oslanjaju na njega.

Ja priznajem postojanje ovih prvih, ali me kao reditelja zanimaju isključivo ovi drugi. Mislim da su svi likovi velike dramske literature, od antike do danas, pripadnici te druge grupe.

Kraj kapitalizma niko normalan više ne može dovesti u pitanje

Kamijevi “Pravednici” idu mnogo dalje - za njih bog nije mrtav, njima je ideja boga kao takva potpuno nepoznata. Takva situacija pruža zdrave osnove za akciju, za odgovornost, za slobodu, za individualnost, za mišljenje, za prava moralna načela, ljudska, a ne religiozna.

U svijetu u kom je bog mrtav, čovjek može početi da živi. Kada počne da živi, vidjeće da je svijet oko njega “svijet suza i krvi”, kako kaže Kamijev lik. Dalje, samo najbolji će osjećati svjetski bol i samo oni će živjeti da bi donijeli promjenu. Takvi će žrtvovati i svoj život da bi svijet bio bolji. O njima se radi u ovoj predstavi.

Revolucija je zloupotrebljavana riječ. Čak su i njemački fašisti svoju borbu nazivali revolucijom! Ali istorija vrlo brzo smjesti takve zablude na pravo mjesto. Mehanizam revolucije, naravno, sam po sebi je zločinački, i često napravi lošu promjenu.

Ali istorija pokazuje da civilizacija samu sebe dovodi u stanja koja se mogu jedino radikalno riješiti, a iza tog radikalnog rješenja uvijek postoji nada i mogućnost. Ako ne sad, možda sljedeći put. Umjerenost je potpuno beznačajna.

Pobunjeni čovjek najopasniji je, ali i najzdraviji čovjek. Za mene, kao i za Kamijeve junake, revolucija je neophodno sredstvo, ali ne predstavlja dovoljan cilj.

Duh saosjećanja je precizan pokazatelj i jedne ličnosti i jednog doba

Nije svako vrijeme revolucije. Sve je izvjesnije da naše vrijeme jeste. Nije slučajno to što se u dobrom dijelu svijeta rađa jedan duh promjena, što se različiti pokreti oglašavaju sličnim idealima, od Wikileaksa, arapskog proljeća, pokreta Occupy, do Anonymousa.

Takav duh nikad u istoriji nije počeo silovito. Počeci su uvijek bili nasumični, haotični, slabi, neartikulisani.

Mi smo svjedoci kraja jednog poretka. Kraj kapitalizma niko normalan više ne može dovesti u pitanje. Ova svjetska mrcvarenja, krize, recesije, ovo globalno osjećanje truljenja neodoljivo podsjeća na atmosferu iz ruske literature kraja 19. i početka 20. vijeka.

Izdisaji kapitalizma mogu trajati nedopustivo dugo, zato ga treba dotući i što prije izgraditi novi sistem. Naravno, u toj promjeni životi nas svjedoka će biti žrtvovani na ovaj, ili onaj način, ali to je za istoriju nebitno.

Crna Gora i u tom slučaju kasni vjekovima. Naši političari promovišu i uspostavljaju upravo sistem koji se pred našim očima, nekoliko stotina kilometara od nas, već urušio! Možda ne znaju za bolje, ali na takvo opravdanje nemaju pravo.

Crnogorski jedan procenat je specifičan, jer su oni do stepena apsolutne bezosjećajnosti stigli u rekordno kratkom roku

Duh saosjećanja je precizan pokazatelj i jedne ličnosti i jednog doba. Prije nekog vremena na Internetu se pojavio snimak na kom meksički bogataš 10 minuta tuče jadnog recepcionera koji neće da mu zamijeni probušenu gumu na poršeu, jer mu nije dozvoljeno da napusti radno mjesto.

Naravno, siromah nije smio ni da pomisli da se brani, kamoli da odgovori, samo zato što je siromašan. Bol i poniženost tog čovjeka slomili su mi srce. Ljudi iz Meksika ali i sa drugih kontinenata burno su reagovali. Za sada, naravno, na Internetu, ali za čovjeka koji vidi to nije malo.

Niko ne može reći koliko će trajati i kada će tačno biti, ali zasigurno je počelo. Nedostatak saosjećanja onog jednog procenta prema ostalima na čiji su se račun uglavnom obogatili, prema onima koji grcaju u siromaštvu, dostigao je razmjere koje zaslužuju samo jedno. Revoluciju.

Crnogorski jedan procenat je specifičan, jer su oni do stepena apsolutne bezosjećajnosti stigli u rekordno kratkom roku. Ostalim kolegama u svijetu je trebalo za to nekoliko vjekova, ili bar nekoliko decenija. Naši su to postigli za nekoliko godina. To već provincija isijava iz njih."

Kamijev Komad “Pravednici” je priča o zločinu radi ideje. Kami tretira jedan istiniti događaj – atentat na ruskog velikog kneza Sergeja, kroz prizmu ličnih sudbina aktera i moralnih dilema. Šta za Vas znači ovakva vrsta dramaturgije, odnosno prevođenje istinitog događaja na umjetnost?

"Prema prevođenju istinitog događaja na umjetnost nemam naklonost. Premalo je dobrih umjetničkih djela nastalo na takav način. Ova drama je izuzetak od toga. To što je napisana po istinitim događajima daje joj poseban značaj, upravo zbog likova i situacija koje su opisane, i upravo u ovom vremenu.

Naše vrijeme karakteriše korjenit nedostatak moralnih obzira

U Rusiji je u to vrijeme djelovalo na stotine terorističkih grupa, ali Kamiju su ovi bili zanimljivi i posebni, iako je prije i poslije njih bilo mnogo većih teoretičara, ideologa, filozofa, poput Pisareva, Bakunjina, Nečajeva, Tkačeva, i ostali.

Djelovi svih njih su se složili u Lenjinu i njegovim drugovima, i tako stvorili revoluciju sa totalitarnim poretkom nakon nje. Sa istorijskog stanovišta Lenjin i njemu ravni su značajni, sa umjetničkog, književnog, dramskog potpuno su nebitni.

Sa ovog, našeg, stanovišta, veliki su oni koji imaju male uloge, koji su marginalne grupe, pojedinci preko kojih se prelama istorija. Ukratko, važni su oni koji pristupaju revoluciji ne da bi osvojili vlast, već da bi promijenili svijet.

U “Pravednicima” je riječ o teroristima u kojima se susreo duh pobune i duh saosjećanja. Oni žive za revoluciju i duboko su svjesni da je neophodno izvršiti zločin, ali gnušaju se zločina, i na pristaju na to da budu ubice.

Danas terorizam ne podliježe moralu, a tada je i terorizam bio pod moralnim skrupulama

Oni slave svoje lične činove, svoju individualnu revoluciju, ne krijući se iza kolektivne borbe i smrti većeg broja ljudi. Oni su smislili žrtvovanje svog života za pravdu koje nema i koja tek treba da zavlada.

Naše vrijeme karakteriše korjenit nedostatak moralnih obzira. Kolonijalisti novog poretka mogu potpuno nekažnjeno, bez ikakvog razloga, ili sa otvoreno lažnim razlogom da bombarduju jednu zemlju, potpuno je poruše i pobiju desetine hiljada nevinih ljudi.

Teroristi iz tih zemalja, onda, misle da imaju pravo na sve, i svojim napadima ubijaju isključivo nevine ljude!

Današnji pojam terorizma nema veze sa onim što su Kamijevi likovi smatrali terorizmom. Danas je ubijanje nedužnih ljudi postalo smisao terorističkog akta, a tada je to bilo nedopustivo.

Danas terorizam ne podliježe moralu, a tada je i terorizam bio pod moralnim skrupulama. Sa današnjeg stanovišta zanimljivo je gledati ljude koji odlažu izvršenje terorističkog čina i dovode svoje živote u opasnost jer su u kočiji velikog kneza bila djeca, koju nisu mogli i htjeli da ubiju."

Radili ste adaptaciju komada. Ipak ostali ste vjerni autoru, vremenu i mjestu radnje. Univerzalnost vidite u ideji komada ili?

"U stvari, adaptacija nije uopšte rađena. Komad je poštovan u potpunosti. Radili smo samo skraćivanje nekih scena i replika. A poštovati vrijeme radnje bilo je od značaja. Ta distanca između vremena radnje i današnjeg gledaoca je imala zadatak da zbliži. Inače, sa bjesomučnim i podrazumijevajućim transponovanjem svake drame u današnje vrijeme imam ozbiljan problem."

Mislim da univerzalnost svakog značajnog umjetničkog djela počiva na nečemu mnogo dubljem od samog vremena u kom je nastalo i o kom govori. To što je mnogo dublje, tiče se samog izvora umjetnosti, i uvijek će biti prepoznatljivo i jasno, kao što je to danas, poslije nekoliko hiljada godina, antička tragedija, na primjer.

To, duboko umjetničko, gledalac nepogrešivo vidi i osjeća i nije mu ga potrebno približavati savremenim kostimom ili rekvizitom."

Vaš filmski senzibilitet se osjeća u nekoliko segmenata ove predstave. Kako “mirite” Vašu pozorišnu i filmsku stranu?

"Volio bih da se moj filmski senzibilitet ne osjeća u predstavi, i trudio sam se da se ta dva senzibiliteta ne miješaju. Vjerovatno nisam uspio do kraja u tome. S obzirom na to da radim i na filmu i u pozorištu, imam pravo da donesem neke sudove o razlikama.

Iako je film neuporedivo složeniji i zahtjevniji, i u tehnološkom i u produkcijskom smislu, na filmu reditelj ima veću kontrolu nad finalnim rezultatom

Naravno, radi se o dvijema različitim umjetnostima, koje imaju samo jedan zajednički element- glumu.

A gluma je gluma, iako postoji zabluda da se gluma dijeli na pozorišnu i filmsku. Postoji, naravno, razlika između krupnog plana i udaljenosti od glumca do gledaoca iz posljednjeg reda pozorišne sale, ali ta razlika je fizička, spoljna, a ne razlika u suštini.

Film je umjetnost slike i vremena, a pozorište je dramska umjetnost. Film je čitav prvi vijek svog postojanja bio pod ogromnim uticajem pozorišta i književnosti, ali se otrgao i počeo da otkriva svoje elemente i svoju suštinu.

Što se nas koji radimo tiče, ogromna razlika je u samim procesima. Iako je film neuporedivo složeniji i zahtjevniji, i u tehnološkom i u produkcijskom smislu, na filmu reditelj ima veću kontrolu nad finalnim rezultatom. Film je završen najbolje što se moglo u trenutku rada, i takav će biti zauvijek.

A pozorište nije rezultat već proces koji se odvija potpuno iz početka, iz reprize u reprizu i vrlo je moguće da se na nekoj od repriza predstava udalji od nekih važnih elemenata režije. Za mene koji sam navikao na veliku kontrolu, takva mogućnost nije egzotična već frustrirajuća."

Što se odabira glumaca tiče, vodeće uloge su pripale mlađim glumcima. Kako ste zadovoljni saradnjom?

"Raditi sa mladim glumcima, studentima, velika je obaveza i odgovornost. Imali smo komplikovane i teške zadatke i ja ih nisam štedio, već sam postavljao pred njih ozbiljne ciljeve. I zaista su se trudili i davali sve od sebe.

Julija Milačić, Jovan Krivokapić, Emir Ćatović i Aleksandar Gavranić dokazali su da su talentovani i da zaslužuju da im se ukaže povjerenje. Naravno, njihove iskusnije kolege Mirko Vlahović, Nikola Perišić, Nada Vukčević i Danilo Čelebić su i njima i meni pomagali svojim znanjem i entuzijazmom prema ovom projektu.

Do kojeg smo rezultata svi pojedinačno u svojim zadacima došli, mi svi dobro znamo i osjećamo, ali neka publika donese konačni sud."

Vjerujete li u trajanje komada “Pravednici” i kakav predviđate život ove predstave?

"Kamijeva djela spadaju u sam vrh svjetske umjetnosti, i sasvim sigurno će trajati dok god postoji ova civilizacija. A predstava “Pravednici” će trajati dok to publika bude željela, i dok pozorište Zetski dom procijeni da je to potrebno.

Imam potrebu da zahvalim na saradnji Zetskom domu, na čelu sa umjetničkom direktorkom Lidijom Dedović i poslovnim direktorom Slobodanom Božovićem, glumcima i saradnicima, i cijelom kolektivu Zetskog doma. Svi su dali svoj važan doprinos ovoj predstavi."

Artikulacija revolucije

"Gledao sam skoro neke američke predstavnike krupnog kapitala i biznisa na CNN-u, kako sa prezirom i podsmijehom govore o pokretu Occupy. Pretpostavljam da su na sličan način i plemići u Rusiji gledali na začetke revolucije.

Nekoliko decenija kasnije plivali su u svojoj krvi. Ja mislim da se svjetska revolucija opasno artikulisala već i samom formulacijom problema: 1-99%. To je odlična i savršeno tačna osnova za revoluciju. Anonymousi su jednom poslali poruku - “Jedini način da nas zaustavite je da zaustavite sami sebe.”

U rediteljskom postupku imate zanimljiva mizanscenska rješenja. Dok je u prvom planu jedna radnja, u drugom se dešava neka druga, ali ne manje važna. Ovakva rješenja daju određenu ritmičnost predstavi, ali  i ukazuju na drugačiji pristup pozorišnom djelu. Kakvo bi bilo Vaše tumačenje ovog slučaja?

"Svi elementi predstave, od glume i scenografije do svjetla i zvukova su sklopljeni tako da u pojedinim scenama paralelne radnje funkcionišu. To je urađeno tako da bi doprinijelo naraciji, protoku vremena, emotivnosti pojedinih scena.

Paralelne radnje me jako zanimaju, ali teško je bilo napraviti ih, i bila je to, zapravo, jedna vrsta eksperimenta. Glumci su to hrabro prihvatili i upustili se u eksperiment. Razgovarao sam sa nekim gledaocima i rekli su mi da je to funkcionisalo."


Najčitanije iz sekcije Zabava