Posljednji filozof: Martin Hajdeger - Vijesti.me
EPOHALNI TRENDOVI

Posljednji filozof: Martin Hajdeger

Već dugo vremena – evo, već nekih 200 godina - govori se o kraju filozofije

To, da filozofija više ne postoji, za pisca ovog elaborata je već poodavno notorna činjenica.

Tako, negdje pred kraj 2003. godine, napisao je tekst pod nazivom “Ima li još filozofije?”, objavljen na istim ovim stranicama.

Osnovna teza, kao što se podrazumijeva, bila je da je filozofija in facto nestala, te da je danas, takoreći, najvažnija filozofska zapitanost upravo ova koja se odnosi na kraj filozofije.

Filozofija više ne postoji. To je (relativno) očigledna činjenica.

U osnovi, zadatak ovog elaborata bi bio da tu očiglednu činjenicu učini manje ili više očiglednom čak i filozofski neobrazovanom čitaocu.

Inače, to je, u intelektualnom smislu, veoma aktuelna tema. Primjera radi, često se mogu čuti i čitati konstatacije kao što je i sljedeća: "Krajem dvadesetog vijeka, jedan je broj istaknutih filozofa objavio da je filozofija kao vrsta istraživanja mrtva". (Analitička filozofija u XX vijeku, Ejvrum Strol).

Kraljica svih nauka

Zapravo, već dugo vremena – evo, već nekih 200 godina - govori se o kraju filozofije. Kao što znamo, prvi koji je (explicite) objavio kraj filozofije bio je Hegel.

Konkretno, to bi značilo i pitati: ima li još velikih filozofa?

Ako ćemo pravo, ovdje se javljaju još (najmanje) dva pitanja dostojna mišljenja. Dakle, ukupno: 1) da li je filozofija nestala 2) kako je do toga došlo, čak: 3) kako je moguće da je kraj filozofije došao tako neprimjetno, takoreći – inkognito?

Kao što velimo, i, kao što je, mislimo, očigledno, filozofija više ne postoji. To smatramo nečim što i nije potrebno dokazivati. Ipak, s druge strane, i po inerciji, misli se da filozofija postoji, pa izvjesni autori se oslovljavaju kao filozofi, i sl. Kako to?

Sad, ako bismo ipak da nestanak filozofije i dokažemo, zasigurno ne moramo da se koristimo nekim zamršenim dokazivanjima; naime, nekada je dovoljan, kanda, i ostenzivni tip dokazivanja. To jest, za neke činjenice važi - dokazati jednako pokazati.

Konkretno, to bi značilo i pitati: ima li još velikih filozofa?

S tim pitanjem u vezi je i jedno tumačenje sudbine filozofije po kojem, ukratko, filozofija jeste doživjela kraj, ali jednim dijelom, naime u smislu kraja ili nestanka velikih filozofskih sistema; no, u nekom drugačijem obliku, recimo kao "analitička" ili "pragmatička", filozofija i dalje postoji.

Opet, ako pogledamo generalnu poziciju filozofije u društvu i svijetu, šta vidimo?

No, pa i tako, jasno je da nema više velikih filozofa – rekli bismo po logici stvari; jer, prosto, filozofija podrazumijeva, kao što je uvijek, od početka njezina podrazumijevala, velike teme ili još bolje vječne teme. U tome i po tome filozofija i jeste velika per se.

I sad, pošto se, i sa liotarovskom objavom postmodernosti, filozofija postmodernizuje, i tu se dade vidjeti jedan od početaka njezinoga kraja: jer, šta je drugo postmodernizacija ako ne defilozofizacija?

Jer, ako pristane da bude nekakva filozofija "malih priča", filozofija zapada u neke trice i kučine. Tako će se ona da razvodni i razvodi od same sebe, to jest postaje smiješni albatros. Isto to, kao što se podrazumijeva, važi i kada su u pitanju filozofi.

Takođe, potpuno je jasno da je ulogu i značaj filozofije preuzela nauka, u najširem smislu te riječi

Isto, kakve veze ima "izvan-redno ispitivanje izvan-rednoga" (Hajdegerova definicija filozofije, jedna od...), sa analiziranjem, recimo, šta je rekao neki miš iz stripa (tzv. deveta umjetnost) ili tumačenjem šta je to zapravo rekao izvjesni Lakan?

O tome, recimo, njemački teoretičar Jirgen Habermas, u poznatom eseju pod nazivom "Čemu još filozofija", piše: "Ako je tada, retrospektivno tako nazvana, 'velika' filozofija doživjela kraj, danas se čini da veliki filozofi i sami dijele tu sudbinu".

Zabranjena filozofija

Opet, ako pogledamo generalnu poziciju filozofije u društvu i svijetu, šta vidimo?

U osnovi, filozofska misao više nema nikakav uticaj na društvena zbivanja. Filozofija se više ne smatra "mudrošću", već ima još nekog omanjeg značaja tek kao katedarska, ili kao fah, kao i kao povijest filozofije.

Filozofija je, naime, do sada najmanje jednom bila nestavša sa povijesne pozornice

Takođe, potpuno je jasno da je ulogu i značaj filozofije preuzela nauka, u najširem smislu te riječi. To je veoma različito i potpuno suprotno od prakse koja je u svijetu vladala i u posljednjih četiri ili pet vjekova. All in All, filozofija više nije "kraljica svih nauka".

Na to ukazuje i Teodor Adorno. On, na primjer, podsjeća i veli: "Još se Newtonova fizika zvala filozofijom".

Sad, zašto bi kraj filozofije bio nešto toliko inakceptabilno, pa da ga nijekamo po psihičkom automatizmu, bez obzira na činjenice?

Elem, i na ovom se pitanju pokazuje, ukratko, kakvi smo; to jest, i to koliko, kada nešto tvrdimo ili poričemo, zaboravljamo i na neka jednostavna data, koja objektivno ili ipso facto poriču ono što tvrdimo ili tvrde ono što poričemo.

Tako, kada je u pitanju ovaj savremeni - rekli bismo najnoviji – kraj filozofije... pa, to je, još jedan kraj filozofije.

Naime - inspirisani Adornom inspirisanim Hegelom – poći ćemo od saopštenja i saznanja da je (istinska) filozofija bespoštedna kritika

Filozofija je, naime, do sada najmanje jednom bila nestavša sa povijesne pozornice. Mislimo, naravno, na to da je rimski vladar Justinijan, 529. godine, zatvorio sve filozofske škole, i eksplicitnom promulgacijom zabranio filozofiju.

Filozofija kao revolucija

Razumije se, pored onih koji drže da filozofija i dalje postoji, ima i onih koji smatraju da je potpuno irelevantno – ima li ili nema filozofije. Naravno, može se postaviti i pitanje: zašto bi nestanak filozofije trebalo da predstavlja bilo kakav gubitak, za većinu ljudi kojima filozofija većma ništa i ne znači?

Prije nego odgovorimo, samo da pomenemo i napomenemo da tu, ipak, treba zapaziti razliku: dok je ovaj prvi nestanak filozofije bio eksplicitan i, takoreći oficijelan i ritualan, dotle se ovaj drugi, kontemporarni, dogodio sve u svemu inkognito.

Kako ono Hegel veli za filozofiju... da "filozofija upravlja predstavama, a one upravljaju svijetom"

A kako bilo, vrijedi se zadržati na toj temi. Jer, ako razumijemo i to zašto je filozofija u VI vijeku poslije Hrista bila zabranjena, ili ukinuta, razumjećemo i zašto je filozofija, rečeno jednostavnim riječima – toliko važna.

Naime - inspirisani Adornom inspirisanim Hegelom – poći ćemo od saopštenja i saznanja da je (istinska) filozofija bespoštedna kritika. Odnosno, filozofsko mišljenje je imanentno kritičko mišljenje.

Ili, kako to isto veli Adorno: "No tradicionalni filozofi, od slavljenih predsokratovaca naovamo, bili su kritičari".

Da bi se shvatio nestanak (ili: zabrana) filozofije, potrebno je i da se shvati objektivni značaj filozofije a da bi se taj značaj shvatio, potrebno je i da se shvati koliki je radikalan - in facto revolucionarni – karakter mišljenja koje prepoznajemo ili ne prepoznajemo kao filozofijsko.

U tom smislu valja podsjetiti i podvući i da je, zapravo, filozofija pripremila tako nazvanu Francusku buržoasku revoluciju.

Čovječanstvo je na svojevrsnoj povijesnoj raskrsnici (kako se to i konstatuje i u naslovu jednog od izvještaja famozne organizacije "Rimski klub")

Kako ono Hegel veli za filozofiju... da "filozofija upravlja predstavama, a one upravljaju svijetom". Kako je ono pjesnik Hajne rekao za Kantovu filozofiju? Revolucija u formi misli...

Putni znakovi

Kada, danas i ovdje, konstatujemo da filozofije nema, mi samim tim konstatujemo da nema filozofa; a to konstatujući, konstatujemo zapravo i da nema (više) velikih umova. Ili, kako to sada možemo prosto formulisati – nema više umova. Jer, kako se može filozofirati bez uma?!

Šta to konkretno znači? Pored ostaloga, znači i da nema više stvarno kritičara velikog formata; i, što je jednako važno ako ne i važnije, to znači da nema više velikih i slobodarskih putokaza za čovjeka i čovječanstvo.

Naša sugestija jeste da kao što je grosso modo sa Hegelom označen i kraj velikih filozofskih sistema

Pogledajmo... Čovječanstvo je na svojevrsnoj povijesnoj raskrsnici (kako se to i konstatuje i u naslovu jednog od izvještaja famozne organizacije "Rimski klub"). Na toj raskrsnici, međutim, kao da nema nikakvih pravovaljanih, nelažnih putokaza.

Velimo da nema više mislilaca velikog formata, takvih koji nijesu obuhvaćeni – i, takoreći "svareni" - epohom u kojoj žive; već oni, naprotiv, "svaruju" svoju epohu, i veći su od nje, ispituju joj "srce i bubrege", vide joj utrobu, jasno vide njezin jadac.

Naravno, ako i ima nekih koji su navodno takvi - ili bi trebalo da fungiraju ili fingiraju kao takvi - lako će se dati uvidjeti da je tu riječ o ljudima koji su sistemski dobošari (izuzetak koji potvrđuje pravilo je (i) francuski teoretičar Pol Virlio).

Mislioci velikog formata – to ovdje znači i znači oni koji univerzalno misle, njihova misao je suštastvena, znači i ljudi "jasne glave" (Ortega-Gaset), takvi koji su kadri ne samo svoj narod već i čovječanstvo u-putiti, označiti i naznačiti mu magistralne pravce, i postaviti mu putne znakove bona fide.

Da to ponovimo: poslije Hajdegera, nema više velikih filozofa, te time ni velikih kritičara, niti velikih "jasnovidaca"

Jedan takav nesumnjivo je bio Hajdeger (mislimo prije svega na starog Hajdegera).

Za ovu temu Njemac je interesantan i kao neko ko je (takođe) objavio kraj filozofije (interesantno... svi koji objaviše kraj filozofije su iz Njemačke).

Naša sugestija jeste da kao što je grosso modo sa Hegelom označen i kraj velikih filozofskih sistema, tako je sa Hajdegerom, manje ili više, označen kraj filozofije uopšte.

Da to ponovimo: poslije Hajdegera, nema više velikih filozofa, te time ni velikih kritičara, niti velikih "jasnovidaca". Naravno, u ovoj sugestiji se – zarad veće intelektualne dobiti i jasnoće uvida – prokrustovski zatvaraju oči u odnosu na ono što je tu "prekratko" ili "predugo"; na primjer, čak i ovakvo pitanje: da li je Hajdeger, zapravo, filozof?

I s obzirom na pretežno prefilozofsku i postfilozofsku usmjerenost i utemeljenost njegove "fundamentalne ontologije".

Tako, recimo, "zbog svojih kritičkih tendencija hegelovski sistem je označen kao 'negativna filozofija'

Čak i podatak da se uopšte mora opetovano dokazivati da filozofije, danas i ovdje, nema, pokazuje koliko, zapravo, filozofije doista nema...

Negativna filozofija

Filozofija, koja je potkopala osnove trona i oltara, i realno bila snaga koja je pripremila obaranje srednjovjekovnog poretka, danas više ne postoji. Time hoćemo da sugerišemo i ovo: u principu, borba protiv filozofije je u stvari isto što i borba protiv slobodnog mišljenja.

Čim je filozofija upotrijebljena u XVII i, osobito XVIII vijeku i kao "negativna dijalektika", i odigrala njezinu ulogu destruktora ancien regime-a, sljedeće je bilo da se ona što prije pacifikuje, i od kritike sistema preokrene u apologiju onoga što je status quo.

Niko, naravno, ne veli da je neko negdje filozofiju zabranio

Tako, recimo, "zbog svojih kritičkih tendencija hegelovski sistem je označen kao 'negativna filozofija'. Njezini savremenici shvatili su da principi što ih je Hegel proglasio u svojoj filozofiji vode 'kritici svačega što se do sada smatralo da je objektivna istina'" (Um i revolucija, Herbert Markuze).

Međutim, nedugo nakon Hegela, pojavljuje se Ogist Kont, sa poznatim predavanjima pod nazivom "Kurs pozitivne filozofije". A "Comte je izričito izjavio da termin 'pozitivan', kojim je označio svoju filozofiju, podrazumijeva odgajanje ljudi da zauzmu pozitivan stav prema vladajućem stanju stvari" (Markuze).

Naravno, sloboda mišljenja uopšte uglavnom daje kao rezultat jedno nesnosno brbljanje ili brljanje – usmeno ili zapisano; ali kada je, kao ovdje, riječ o filozofiji, sve je drugačije: dopustiti njoj slobodu prosto znači imati protiv sebe posebno opasnog protivnika.

"Ako je filozofija još nužna, onda, kao odvajkada, kao kritika, kao otpor protiv heteronomije koja se širi"

Niko, naravno, ne veli da je neko negdje filozofiju zabranio. Pa opet, odmah ćemo reći da je filozofija kao filozofija zabranjena: nju je, naime, zabranio "Svjetski duh". Takođe, ne zaboravimo da su nju zabranjivali i simpatični filozofi koje iterativno čitamo.

Pa, nije li se ono i Kant zalagao da se u filozofsku naobrazbu uvede "prinuda", "disciplina", i "neko sasvim novo i to negativno zakonodavstvo". Takoreći da se zavede policijski čas u filozofskoj državi.

Problem je, da zaključimo, u tome što gušenje i gašenje filozofije vodi i ka likvidaciji slobode. Ovo je ( još bilo) očigledno ljudimo kao što je Teodor Adorno. Koji veli i sljedeće:

"Ako je filozofija još nužna, onda, kao odvajkada, kao kritika, kao otpor protiv heteronomije koja se širi, makar i kao bespomoćan pokušaj misli da vlada sobom i razotkrije nametnutu mitologiju". I šta još kaže Adorno, zašto je filozofija još (prijeko) potrebna, i šta je njezin značaj i zadatak?

"Na njoj bi bilo da stvara pribježište za slobodu dokle god je ne zabrane, kao u kristijaniziranoj Ateni kasne antike".


Najčitanije iz sekcije Zabava