„Zavodnik ništavila“, roman Predraga Markovića, priča je o životu Vere Klusov, laborantkinje u Državnom zavodu za uzgoj eksperimentalnih životinja. Kroz priču o njenom životu, učešću u podzemnom intelektualnom životu Moskve sedme i osme decenije, prepliće se nezvanična istorija Rusije i Ukrajine XX vijeka. Osim toga, pisac uspijeva da kroz priču o jednoj ženi koja ima skrivano srpsko porijeklo, prikaže istoriju tri vijeka srpskih seoba u Rusiju i ruskih seoba u Srbiju, malu istoriju emigracije...
- „Zavodnik ništavila“ je roman o Srbima u Rusiji i Rusima u Srbiji. Kako vam se nametnula ova tema?
Prije trideset godina sam osmislio i dijelom napisao i objavio prva poglavlja romana o socijalizmu kao lažnom incestu. Roman o seobama i podjelama. Zatiranju i nalaženju vjere. Na prostoru Jugoslavije i SSSR-a. Ali sam zgađen načinom na koji se moja zemlja raspadala prekinuo. Kada sam se posle 25 godina vratio pisanju ispostavilo se da sam o toj temi naučio mnogo više nego što sam želio. Ironija je da sam roman završio u godini kada se obilježavaju 100-godišnjice Krfske deklaracije kojom je nastala Jugoslavija i Oktobarske revolucije kojom je nastao Sovjetski Savez.
- U jednom sloju romana postoji priča o miševima i ljudima. Miševi su eksperimentalni, zar to nijesu bili i ljudi u projektu socijalizma?
Ispostaviće se u svim društvenim projektima. A glavna junakinja Vera jeste šef laboratorije za uzgoj oglednih životinja u Moskvi. A njen lažni otac Jevgenij (snajperista, doušnik i specijalni agent) se još 1964. ruga njenom budućem zanimanju citirajući polemiku Gorkog i Lenjina oko revolucije kao živog eksperimenta na ljudima.
- Priča o Dmitriju Leonidoviču Horvatu potomku Jovana Horvata, vođe Velike srpske seobe u Rusiju, djeluje kao svojevrsno otkriće. To je samo jedna od brojnih sudbina potomaka Srba u Rusiji. Kako ste vi saznavali za njih i zašto ih zvanična istoriografija (u nekoj mjeri) prećutkuje?
Da, Horvat je “nekrunisani kralj Sibira” i nesporni lider Bijele ruske emigracije, čovjek koji je Istočno-Kinesku željeznicu pretvorio u državu i kome su Rusi i Kinezi za života podigli spomenik zahvalnosti. Kada je obilježavano 250 godina Seobe u Novom Sadu je 2001. srpsko-ukrajinsko društvo organizovalo veliki naučni skup koji je promakao pažnji šire javnosti. I ja sam za njega saznao posredno. Naime, poslije 1990. u zemljama bivšeg SSSR-a su otvorene arhive i hiljade naučnika su pohrlile da ih istražuju. Oni su se naravno bavili svojim tajnama, zavjerama i podjelama u prethodnih 100 godina. A ja sam u tim tekstovima tragao za potomcima Srba. Počev od vojnih zapovijednika. (O njima je Dušan Babac napisao knjigu.) I u fusnotama naučnih radova nerijetko nailazio na navode o tom naučnom skupu. Zahvaljujući tome, vrlo brzo sam našao i podatke na jezicima koje ne govorim. Ukrajinskom, rumunskom, bugarskom, poljskom ali i veliki broj naučnika sa naših prostora. I klupko je počelo da se odmotava.
- U romanu pominjete Bulgakovljevog mlađeg brata Ivana Afanasijeviča Bulgakova, koji je kao nesrećni emigrant svirao na balalajci u beogradskom restoranu “Kazbek”. Kakva je njegova uloga u zapletu ove priče?
Postoji pismo koje je on uputio Mihailu Bulgakovu u vrijeme pisanja “Majstora i Margarite” gdje mu piše o premijeri “Zojkinog stana” u Beogradu 1934. Ali postoji i potraga za pismom odgovorom koje je napisao Bulgakov. To je za KGB I NKVD decenijama bila mitska potraga, kao potraga za Gralom. Oko toga se plete detektivski sloj romana. Ali imena i likovi Bulgakovljevih djela i njegove porodice su posijani po cijelom romanu što je ključno za jedan nivo razumijevanja knjige.
- U romanu „Zavodnik ništavila“ postavljate važno pitanje: kako žrtve učestvuju u zločinu. To je u romanu dio prošlosti, a kako je danas, da li smo svi mi neki “učesnici”?
Osnovna tema romana je ono što smo naučili u XX vijeku. Žrtve često pomažu zločincu. I žrtve lako postaju zločinci. Ili, kako Biblija uči, a to je moto knjige: “Jer čovjek ne zna vremena svojega, nego kao što se ribe hvataju mrežom nesrećnom i kao što se ptice hvataju pruglom, tako se hvataju sinovi čovječiji u zao čas, kad navali na njih iznenada.“
- Može li se ovaj Vaš roman čitati i kao apokrifna istorija Srbije i Rusije?
To je svakako bila namjera. Tačnije svih ovih prostora i carske Rusije. I Jugoslavije i Sovjetskog Saveza. Ali i podzemne, nezvanične istorije.
- I u Vašem romanu, kao kod Crnjanskog, ne postoji samo smrt, već seobe?
Jedan sloj knjige i prati junake Druge knjige Seoba, one koji su istorijske ličnosti. Preko ruskih ratova, Borodina, oba svjetska rata, sve do pred raspad Sovjetskog Saveza posle Černobiljske katastrofe.
- Zašto Vašu knjigu „Zavodnik ništavila“ ne preporučujete za čitanje?
Da. Ponovio sam to mnogo puta. Knjiga je kružni lavirint sa mnogo skrivenih odaja, skoro 500 stranica zatrpanih istorijskim podacima, ličnostima i mučnim činjenicama koje se opiru našim predrasudama o sopstvenom značaju i nevinosti. Kako junakinja kaže “prezapetljano za otpetljavanje”. Znam kroz šta sam prolazio dok sam je pisao opirući se stotinama istorijskih likova koji su, kako mi je napisao Stevan Tontić, “vapili da konačno progovore o svojim sudbinama”. I samo nastojim da budem pošten prema onoj vrsti čitalaca kakva vjerovatno više i ne postoji. I koja u knjigama nalazi utjehu. “Zavodnik ništavila” nije knjiga utjehe. Naprotiv.
- Decenijama ste bili kulturni stub u Srbiji, kao urednik književnih časopisa, osnivač “Stubova kulture”, ministar kulture… Jeste li zadovoljni kulturnom misijom koju ste obavili?
O tome moraju drugi da sude. Čovjek na različite načine može da služi svom narodu i svojoj državi. Ja sam odabrao svoj. I poštujem i dobro i zlo koje su mi ljudi pri tome činili.
- Šta biste mogli reći o književnosti na današnjem ex-Yu prostoru?
Nažalost, već godinama ne pratim književne scene. Samo pisce koje sam i ranije čitao.
- Kako se, po vama, stvaranje novih državnih granica odrazilo na književno izdavaštvo, a pogotovo na čitateljstvo?
Tržišta su postavila nove prepreke za knjige. Ali se čitaoci snalaze. Elektronska izdanja tu pomažu.
- Na ovim prostorima danas malo ko ima vremena da se, na bilo koji način, bavi beletristikom, šta bi mogao biti uzrok tome?
Kao i na drugim prostorima. Površnost je forma koja zauzima sve pore društva. I koja je i tehnološki i politički a nažalost i obrazovno podržana.
- Na dužnosti predsjednika Narodne skupštine istorija će Vas upamtiti kao čovjeka čijim je potpisom Srbija nakon više decenija postala samostalna država. Bio je to veliki dan za Srbiju, ali i Crnu Goru, jer, da podsjetim, samo su ove dvije države unijele državnost u novonastalu Kraljevinu SHS. Kako gledate na ovaj događaj?
Da, dvije stare kraljevine sa dinastijama u najbližem srodstvu. Sticajem okolnosti, pripalo mi je da Srbija povrati samostalnost mojim potpisom. Kao i Ustav Srbije. Kao i državne simbole: grb, zastavu i himnu. Teško mi je što sam tu odluku morao da predložim sam jer su se stranke u poslednji čas zbunile dnevnom politikom. Narodi i države ne smiju da budu predmet zbunjivanja trenutnih političara. Posebno na Balkanu gdje nijedna država nije jednonacionalna.
- Brojni državnici uporno tvrde da je ratna žarišta kojih je danas puno širom svijeta moguće riješiti mirnim putem. Međutim, neka proročanstva govore suprotno. Šta vi kao pisac, ali prije svega kao političar, kažete o tome? Da li je Treći svjetski rat na pomolu?
Pametan čovek dugo uči i pažljivo bira riječi i kada proriče prošlost a kamoli da proriče budućnost.
Lavirinti istorije i naracije
U neobičnom lavirintu na jednom mjestu ukrštaju se sudbine Mihaila Bulgakova i Maksima Gorkog, kneza Arsena Karađorđevića i Varlaama Šalamova, francuskih ekspresionista i Daniila Harmsa. Roman „Zavodnik ništavila“ nedavno je objavljen u izdanju novosadskog Solarisa.
“Zavodnik ništavila“ je zamišljen i dijelom napisan tokom 1990. i 1991. godine kada su objavljena u nastavcima prva poglavlja u beogradskom časopisu „Književnost“.
Na književnom nivou, roman je, kako navodi izadavač, predstavljao „nastavak-odgovor“ na priču „Ruska crkva“ iz knjige pripovijedaka „Otmenost duše“, a na društvenom „metaforični odgovor na građanski rat i raspad Jugoslavije“.
U narednim godinama, Marković se posvetio uređivanju, izdavanju i promociji tuđih knjiga u okviru kuće „Stubovi kulture“ (1993-2013) i društvenom angažmanu (1999-2007 i 2010-2013) kada je bio na poziciji predsjednika Narodne skupštine Srbije, ministra kulture i informacionog društva i šefa parlamentarne misije u Skupštini Crnomorskih zemalja. Od 2013. je kako kaže “nezaposlen građanin”.
Bonus video:
