Priprema za kraj individualizma

Znači, radi se ne samo o tome da se uspostavi jednoobraznost mišljenja - kao u ranijim sistemima sa totalitarnom tenzijom i pretenzijom, već i da se uspostavi jednoobraznost emocija.
79 pregleda 0 komentar(a)
Ažurirano: 05.03.2011. 13:42h

U predgovoru underground studiji “Pobuna protiv modernog sveta” Julijus Evola piše:

„U okviru piščevih mogućnosti, ova knjiga teži da bude doprinos takvom delu. Prema tome, njenu osnovnu postavku predstavlja misao o dekadentnoj prirodi modernog sveta, a njen cilj je iznošenje te misli na videlo pozivanjem na duh univerzalne civilizacije, na čijim je ruševinama nastalo sve što je moderno; ovo će poslužiti kao osnova svih drugih mogućnosti i kao kategoričko opravdavanje pobune, jer će tek tada postati jasno ne samo ono protiv čega se reaguje nego, pre svega, ono u ime čega se reaguje (“Pobuna protiv modernog sveta”, Julijus Evola, Alef, 2010, str. 9).

Kao što je poznato verziranijem čitaocu, Evola je, i inače, poznat kao neko ko je kritičar modernoga društva - modernosti, kao neko ko je neprekidno bio u pobuni protiv svijeta modernosti, i, takođe, pozivao na pobunu protiv onoga što je smatrao specifikumom njegovim: a to bi bilo raspadanje, dekadencija u različitim vidovima virulencije.“

Reakcije su bile očekivane: Evola je smatran reakcionarem i, vjerovatno, bi bio proglašen fašistom i da nije bilo njegovih poznatih veza sa talijanskim fašizmom. Takvim ga se smatra i danas, čega radi je njegovo djelo manje-više marginalizovano.

Ipak, valja primijetiti sljedeće: ideje koje je, kao ključne, ovaj Italijan zastupao cijeloga života, i zbog kojih je “ostrakizovan”, u naše najnovije vrijeme postaju sve aktuelnije, čak sve etabliranije.

Evo na šta mislimo. Ako se te ideje zbirno recipiraju kao kritika moderne civilizacije, onda se može primijetiti da je gro savremenih teorija, pa ako se hoće i main stream diskurs u cjelini, u znaku kritike civilizacije.

Štaviše, najuticajniji (glasno)govornici i autori danas su u tom smislu i veće evole od Julijusa Evole. Na primjer, o tekstovima, studijama i analizama organizacije “Rimski klub” se može kazati i to da su impregnirani “evolizmom”.

Štićenik ovog kluba Al Gor je (poručenim) filipikama protiv modernog svijeta nadmašio Evolu. No, naravno, ne samo da nikada nije proglašen reakcionarom (ili fašistom) nego je, kao što je poznato, dobio i Nobelovu nagradu - upravo, dakle, za intencionalnu kritiku modernog svijeta, modernog načina života.

Prema tome, danas je vrlo (post)moderno biti reakcionaran. Revolucionarnost onih savremenih revolucionara je u njihovoj reakcionarnosti.

Sad, mi smo već pisali o tome da je jedna krupna i kontradiktorna značajka našega vremena i to da se najrevolucionarniji ljudi nalaze gore, da su u političkoj ili metapolitičkoj vlasti, da su i prvaci najmoćnijih oligarhija.

Iz ovoga što je do sada rečeno treba izvesti kao osnovni zaključak sljedeće: ono što se popularno i pomodno naziva postmodernost sadržinski gravitira i radovima i razmišljanjima Julijusa Evole.

No, ne samo to. Treba ići i korak dalje. Šta je, naime, drugo postmodernost ako ne upravo pobuna protiv modernog svijeta?

POSTMODERNI ČOVJEK: Osnovna teza od koje se polazi jeste da svaka epoha stvara epohalnu jedinku. Kao što svako društvo konstruiše određeni karakter kod domicilne populacije, tako, još ukupnije, i svaka epoha konstruiše određeni tip ličnosti koji je predominantan unutar te epohe.

Tako je identitet srednjovjekovnog čovjeka posve različit od identiteta modernog čovjeka, inkompatibilan sa našim vremenom. Tako je srednjovjekovni - ili renesansni - čovjek potpuni stranac u doba modernosti (dok obrnuto, već, možda, ne važi).

Tako je i sa postmodernošću. Ili sa novim svjetskim poretkom, budući da je taj “poredak”, zapravo, realna sadržina postmodernosti.

Što znači da postmodernost traži i uobličava, slobodno možemo reći - novog čovjeka. To je postmoderni čovjek.

Kakav je taj postmoderni čovjek? To je jedno od onih gnoseološki značajnih pitanja. Takvo pitanje per se već znači korak naprijed u saznavanju, čak i ako, do daljeg, ne znamo odgovor na isto.

Odgovor, naravno, možemo potražiti u modernosti, odnosno, starom svjetskom poretku.

Da bismo, dakle, shvatili kakav će biti postmoderni, potrebno je i to da shvatimo kakav je, kao takav, moderni čovjek.

Opet kažemo da svaka epoha oblikuje izvjestan tip jedinke, prema matricama koje nisu lako saznatljive, i mijenjaju se od epohe do epohe.

Uputno je poći od onog neprijepornog. Iako je ta generalizacija uslovna, izgleda da možemo poći od postavke da je čovjek modernosti individualac.

Poći ćemo od pitanja: šta je najvažnija specifičnost modernosti?

Specifičnost - to ovdje znači novo, čak potpuno novo obilježje.

Treba naći, dakle, ono što je najvažnije obilježje modernosti, ono po čemu je modernost različita od svih drugih epoha i eona.

Tražeći po tom kriterijumu, opet dolazimo do individualizma: jer, modernost je prva, i jedina, epoha u kojoj je individualizam karakteristika, i mjera stvari.

To je važno istaći: individualizam se, kao takav, prvi put u povijesti pojavljuje u modernosti, kao modernost.

Nikada ranije ga nije bilo, niti jedna druga povijesna epoha ne poznaje to što mi nazivamo individualizam. I uz izvjestan izuzetak antičke Grčke, nema čak ni nečega što bi bilo blizu ili nalik tome.

KOSMOPOLITSKO PLEME: Sada se tome najavljuje kraj. Posve konzistentno, kritika modernosti je kritika individualizma. Čak na prvome mjestu, kao što je proizilazeće.

U Evolinim studijama ne mali dio kritičkog intenziteta odlazi na baš tu temu, dakle, na kritiku individualizma. Šta je za njega individualizam?

To je i “uspostavljanje iluzornog središta izvan središta, kao ogrešujuća uobraženost 'Ja' koje je prosto ono smrtno u telu i kao konstrukcija nastala na čisto prirodnim sposobnostima koje sada stvaraju i podržavaju - kroz umetnost i profane nauke - različite privide što izvan tog lažnog i praznog središta nemaju nikakvu postojanost”. (“Pobuna protiv modernog sveta”, str. 387).

U savremenom postmodernom ili protivmodernom diskursu - što je, razumije se, isto - takođe se ofanzivno nastupa protiv individualizma.

Kraj individualizma je tu potpuno koherentan, neizbježan. Kraj individualizma je, štaviše, implicitno sadržan u krešendu individualizma. Jer, “zakon akcije i reakcije nalaže da za svakom individualističkom uzurpacijom automatski usledi kolektivističko ograničenje” (isto, str. 397).

“Novi svjetski poredak” u praksi pretpostavlja jednu drastičnu aplikaciju “kolektivističkog ograničenja”, svakako potpuno drugu društvenu i duševnu organizaciju.

Kako bismo te nove modele društvene i duševne organizacije razumjeli u jasnoći, najprije treba još pojasniti neke osnovne relacije, koncepte i pojmove.

Modernost je negacija predmodernosti - to jest, srednjeg vijeka i stare ere - a postmodernost je negacija modernosti.

Sa modernizacijom, predmoderno pleme nestaje u korist koncepta nacije, koji je eminentno moderan. Sada, pak, postmodernizacija traži nestajanje nacije, u korist... čega? U korist nekog kosmopolitskog modusa organizovanja, koji se sve više opisuje imenicom čovječanstvo.

No, to još nije sva istina, jer se, ovako formulisano, gubi jasnoća uvida o tačnom odnosu između tri predmetne epohe.

Tačno je da postmodernost referiše na kosmopolitizam, i na čovječanstvo; no, kada se pogleda iz veće blizine, vidi se da bi to čovječanstvo trebalo da bude iznutra ustrojeno na način koji je mutatis mutandis plemenski.

Zato se, u savremenoj teoriji, sve više govori i o retribalizaciji.

To nas, dalje, vodi ka novim i relevantnim uvidima. Prvo, tako možemo da (u)vidimo da je ovdje riječ o trodjelnoj dinamici, o shemi: pleme - nacija - pleme.

Ako su naše premise tačne, šta imamo kao jasnu konkluziju? U doba arhaike, srednjeg vijeka, u klasicizmu... ljudi žive u nekoj vrsti sveopšte povezanosti, u onome što Hegel naziva “organsko jedinstvo”. Plemenska organizacija života predstavlja to jedinstvo u umanjenome, u konkretnome.

Zatim, sa nastupanjem ere modernosti, plemensko i organsko jedinstvo se dezintegriše, cijepa u korist iskrsavanja nepregledne množine pojedinaca, to jest “individua”.

Naposlijetku, te “individue” se, sada, sa nastupanjem ere postmodernosti i novog svjetskog poretka, nanovo povezuju u izvjesno jedinstvo, u plemenski modus, ali u jedno pleme globalnih razmjera.

TIRANIJA VEĆINE: Je li moguće globalno jedinstvo?

To pitanje je posve postmoderno. Hegel je sanjao o supstancijalnom povezivanju ljudi, o uspostavljanju nekog novog organskog jedinstva.

Kod njega se eksplicitno, i očekivano, nalazi predikcija kraja individualnosti. On je smatrao da je individualnost nešto što treba da bude prevaziđeno, u korist istinskog zajedništva, onog koje bi se uspostavilo ili vaspostavilo po uzoru na starogrčki polis.

Bez obzira na to da li se eksplicitno ili ne referiše na ovog filozofa, njegove ideje, njegovo naukovanje, pokazuju se sve više kao sasvim postmoderni.

Očito, jedinstvo na globalnom planu bi bilo jedinstvo čovječanstva. Takva je situacija veoma plemenska, jer, na prvi pogled, podrazumijeva sve ono što je uobičajeno za plemenski život.

No, takva situacija je i problematična, jer podrazumijeva nešto što se može definisati kao globalno jednodušje.

A ako se na to jednodušje gleda nezavisno od hegelizma ili romantizma, stvara se odmah neka rezistencija. Jer, takav - naizgled uzvišeni, cilj jednodušja - odnosno, da svi ljudi planete dišu kao jedan, ne samo da ne oduševljava već proizvodi tjeskobu.

Koja je cijena globalnog jedinstva? Da li se takav megalomanski cilj može ostvariti bez nasilja? Takođe, da li se takvo jedinstvo ili jednodušje - ako bi se ostvarilo - može, u realnosti a ne u promulgacijama, održavati bez raznih oblika nasilja?

Kada kažemo: nasilje, prije svega mislimo na ono što su mislioci XIX - kao Aleksis de Tokvil - nazvali tiranija većine.

Najvažnije je pitanje koje se odnosi na to kakav državni i politički kišobran “globalno jednodušje” podrazumijeva u realnosti.

To je najproblematičnije jer, zbilja, nije moguće vidjeti - pod datim početnim pretpostavkama - kakav bi drugačiji mogao biti novi svjetski poredak, kao konkretizacija “globalnog jednodušja” i “retribalizacije”, osim totalitaran.

Slično razmišlja i Nikolaj Berđajev:

Sama ideja jedinstva je lažna i po posljedicama porobljavajuća, ona je suprotna personalizmu. Samo u svetu objektivacije jedinstvo nam se predstavlja kao najviše stanje... Ali, u stvarnosti, egzistencijalni viši svet nije svet jedinstva, nego svet stvaralačke slobode (“O čovekovom ropstvu i slobodi”, Nikolaj Berđajev, Novi Sad, 1991, str. 95).

Uostalom, zar nijesu svi (pro)totalitarni sistemi do sada težili upravo tome - da svi ljudi isto misle, streme i osjećaju?

U tom smislu je u pravu francuski teoretičar Pol Virilio koji upozorava na nove oblike koje totalitarizacija uzima na sebe u naše vrijeme.

Posebno je interesantno njegovo ukazivanje i upozoravanje na ono što on opisuje sintagmom “sinhronizacija emocija”.

Postepeno, mi se približavamo situaciji u kojoj će biti realno, tehnički izvodljivo, to da se postigne da svi ljudi isto osjećaju u istom trenutku, kao što je to povazdan slučaj u kakvom plemenu.

Virilio upozorava da je ova “sinhronizacija emocija” inherentno totalitarna, čak fašistička.

Znači, radi se ne samo o tome da se uspostavi jednoobraznost mišljenja - kao u ranijim sistemima sa totalitarnim pretenzijama, već i da se uspostavi jednoobraznost emocija, kao što to recentno preduzima i postiže globalitarizam.

Ako se složimo da je uspostavljanje jedne globalne zajednice - koja “diše kao jedno” - zapravo maskiranje totalitarizacije, i to takve kakvoj nema pandana, tu se onda odmah postavlja pitanje u čemu je poenta, to jest: šta je cilj “sinhronizacije emocija”?

Šire postavljeno, bolje utemeljeno, ovo pitanje ima ovakav oblik: šta je cilj totalitarizma?

U antologijskoj studiji “Izvori totalitarizma” Hana Arent je, takoreći, rekla sve što je relevantno o ovoj temi. Objasnila je i to da totalitarizam, po prirodi stvari, teži da bude globalan, da stvori neku svjetsku državu, pa se u tom smislu može zaključiti: TOTALITARIZACIJA JE GLOBALIZACIJA.

U osnovi, Hana Arent saznaje i saopštava da je cilj totalitarizma da ukine pluralizam ljudi u korist, naprosto, sjednjavanja njihovih individualnosti u jednu cjelinu, u jedan entitet. Tako i piše. Jer, kako pored ostaloga čitamo kod Arentove. (“Totalitarizam”, Hana Arent, Politička kultura, Zagreb, 1996.g., str. 224), vlast sa totalitarnim pretenzijama u praksi “eliminira pojedince radi vrste, žrtvuje 'dijelove' radi 'cjeline'”.

Bonus video: