(Nastavak iz prošlog broja)
No, ne treba smetnuti s uma da je Njegoš duboko usamljena ličnost u najdubljim kutovima svoje duše. Njegova filozofska priroda i potreba da sazna biće svijeta: "Ko će tebe razumjeti Tvorče /kol' mogućstvo sobrazit tvoje" činila ga je nerazumljivim za okolinu. On koji kaže: "Istrgni se iskro božestvena / iz naručja mračne vladalice / skini meni s očiju mojijeh / neprozirnu smrtnosti zavjesu". I kod koga je stremljenje od zemaljskog prema nebeskom planu duševna čežnja od koje se sagorijeva do sudnjega dana. Tu Njegoševu stranu zapažamo estetičkom posmatranju na portretu Jozefa Tominca. Značajnom ne samo po estetskim dometima, već više po dubinskom zasjeku u vladičinu duhovnost. Taj pustinjak cetinjski ili "sirak tužni bez igđe ikoga", kako sam za sebe kaže, ophrvan je teškim bremenom svjetovnih obaveza i vladarskih dužnosti. Na drugoj strani posvećen do kraja tragaju za transcendirajućom istinom, koja je dostupna jedino pjesničkoj intuiciji. Upravo poezija vodila je njegovu uobrazilju do tačke gdje se ispituje "lanac mirodržni" prema kome je "svemoguće slovo Stvoritelja" začelo logosni zakon vasione.
Pitanje svih pitanje koje lebdi u pozadinskim slojevima Njegoševog portreta je pitanje smisla čovjekovog života. Ili zašto smo probuđeni "sa odra ništoznosti" postavši svjesni mogućnosti života ali i smrti. "Zadatak je smiješni ljudska sudba." Čovjek je uzvišeno i paradoksalno biće, opterećeno protivrječnostima. U njemu ratuju duša i tijelo, um i volja, osjećanja i nagoni, moral i egoizam. Ali ostaje misija njegoševska: "Šta je čovjek - a mora bit čovjek", put na kome se ostvaruje naša humana egzistencija. Pitanje na početku Njegoševe poetske spekulacije zbog čega je čovjek stvoren dobija mjeru, etičku. Takve odgovore slutimo pred veličanstvenim likom Njegoševim. Bledoliki asketa, krije u zjenicama tugu svečovječansku, pogledom kroz koprenu vremena motri, na tajnu postojećeg svijeta, njegov uzrok i pravila. U tom licu prosijava ličnost. Na čertama njegovog usklađenog lika, u kontrastu zagasitog oka i mekane bjelopute kože odvija se duševno preobraženje kao apostolsko na putu za Damask: "Quo vadis domine". Slikar je uspio da uhvati neuhvatljivi trenutak preobražaja, u kome se u čovjeku pokazuje njegova božanstvenost. Drugo lice, druga suština. Čas u kome ljudski lik postaje slika, eikon svog vječnog prauzora. Ono čemu se vraćamo kada čovjek bačen na "burnu brežinu" preispita ovaj "sajam nesmisleni" i njegova nerazumljiva pravila.
Ali, ne prenebregnimo činjenicu da je umjetničko djelo čista izražajnost. Prema ovom doživljaj umjetničke ljepote je neizreciv. Predstavlja neposredno iskustvo umjetničkog. Tako Njegošev portret možemo uzeti u čistijem estetičkom dejstvu na našu percepciju. U fenomenološkom ključu postoji dvostrukost i u estetičkom opažaju predmeta, koji se međusobno prepliću i uslovljavaju, čineći nedjeljivu cjelinu. Treba očekivati da nije samo jedan ili drugi nosilac uživanja (prijatnosti) i suda ukusa o predmetu, već su to uvijek oba zajedno u njihovom uzajamnom preplitanju. Prema ovom, naš čulni opažaj, konkretno boje, linije, figure, prati unutrašnji opažaj kojim se uzdižemo iznad zone svakidašnje percepcije u oblast estetičkog uživanja. Iz tih razloga, kada zauzmemo estetički stav, mi portret Njegošev ne tumačimo samo u spoljašnjoj i realistično datoj likovnosti, već u otkrovenju duhovnog svijeta slike. Cijeli svijet nevidljivih duševnih osobina lika nam se munjevito otvara, pred očima iskrsava čitav nevidljivi aspekt duhovnih entiteta.
Da sažmemo: estetska vrijednost Tominčevog likovnog djela je njegovo izražajno oblikovanje Njegoševog lika. Zasniva se na suptilnom izrazu u kome dominira osjećanje lijepog. Naslikani portret uči nas novom viđenju Njegoševe ličnosti , onom koje je nepristupačno istoriji, nauci, svakom obliku pozitivističkog sakupljanja detalja iz njegove biografije. Vladičin lik u svojoj tjelesnoj ljepoti i ljepoti duševnoj ukazuje nam se kao živa figura u prostoru i vremenu sa cjelovitom snagom njegovog izuzetnog karaktera i umnih energija. I on sam u pjesmi "Noć skuplja vijeka" kaže: "Ljepota mi ova boža / razvijala umne sile", ukazavši da je u platonističkom značenju, ljepoti kao najvidljivijoj od svih vrijednosti palo u dio, da vodi prema idealnom svijetu. Posmatrajući Vladičin lik kao djelo umjetničkog impulsa, njenu izvanrednu likovnu tehniku, koloristiku i kompoziciju, vidimo upadljivo naočitog prvosvještenika, u bogato ukrašenoj vladičanskoj odeždi. Sa dubljim opažajem u kome se poput bljeska munje osvjetljavaju oni nevidljivi slojevi ličnosti , oživljavamo u svijesti njegovu duhovnost i imaginaciju u punoći njegove individualnosti. Transcendiramo čulnu datost, stvaramo vanvremenu pojavu Njegoševog lika sa njenim duhovnim atributima. Dobijamo iluziju neposrednog viđenja i kontakta. To činimo da osjetimo prisnost, upoznajući ga direktnije. Time portret dobija vjerodostojnost i uvjerljivost. Najzad, u prilici smo da iskusimo estetički doživljaj u kome su srazmjerno zastupljeni svi opisani momenti i umjetnički lijepo u njegovom cjelovitijem značenju za posmatrača.
Jozef Tominc je uspio da u Njegoševom portretu izvrši ekspresionistički zahvat. Kao dubinski analitičar uspio je svojim realističnim slikarskim temperamentom da kombinuje i razgovijetno predstavi naslikani lik i stvori portret rijetke snage. Svojim prefinjenim umjetničkim izrazom u njegovoj suptilnoj interpretaciji izražena je pjesnikova osjetljiva senzibilnost, ali i unutrašnja cjelovitost. Sve to stvara osobenu atmosferu slike u njenom plastičnom prikazivanju zapremine i fizičkih karakteristika. Time nam se sugerira neko neuhvatljivo duhovno značenje. Ona unutrašnja dramatičnost, prilika da se u naizgled mirnoj formi nagovijesti obuzdana strast, umna snaga kao ključ njegovog unutrašnjeg savršenstva. Njegoševa oplemenjena ljepota s neočekivanom osjećajnošću slikana je brižljivo rukom majstora koji do izvrsnosti poznaje slikarski zanat. To oko je osjetljivo za sve tonske akorde, usklađivanje svih likovnih kontrasta i boja, što čini prefinjenost njegove umjetničke palete. Slikarevo vizuelno pamćenje dozvoljava mu da izmiri sklad, harmoniju tonova u iznajnisanim i odmjerenim valerima. Njegov intenzivno lirski prikaz ima za cilj ne samo da ispituje karakter, već i da istraži emocije. Vidjeli smo da je slikar sposoban da licu da ljudsku toplinu. Da napusti fotografsku sličnost zalaženjem u individualnu psihu modela. Iskrenošću svog pronciljivog tumačenja osvijetlio je različite aspekte pjesnikove duše i svoju umjetničku snagu usmjerio na istraživački poduhvat, otkrivanje tajne Njegoševe ličnosti . U tome leži i estetski smisao portreta, njegov povišeni značaj za posmatrače u različitim razdobljima.
Bonus video:
