Šćepan Mijušković, vitez kojeg su ubili kao psa - Vijesti.me
O NEKIM POSLJEDICAMA ANEKSIJE CRNE GORE 1918.

Šćepan Mijušković, vitez kojeg su ubili kao psa

Što piše u interpelaciji koju su poslanici podnijeli Ministru unutrašnjih djela KSHS povodom svirepog i bezobzirnog ubistva majora crnogorske vojske Šćepana Mijuškovića

Čovjek i zvijeri, Petar Lubarda
Čovjek i zvijeri, Petar Lubarda (Foto: Prestiž)

Mnogo je, naročito od početka XX vijeka, pa sve do sada, bilo agentura, agenata, propagandista i raznih specijalaca, koji su radili i pokušavali da se ruinira državna nezavisnost, međunarodni subjektivitet Crne Gore i ospori etnička i nacionalna posebnost crnogorskog naroda i nacije sa ciljem njihove velikosrpske asimilacije. U tom smislu pogotovo je, već duže vremena, aktivan i dr Aleksandar Raković, istoričar mlađe generacije iz Beograda. Njegov propagandno-agitacioni, javni, angažman, indirektno, ide u korist ovdašnjeg režima u Crnoj Gori, kojemu je cilj vazda bio da manipuliše sa crnogorskim državnim i nacionalnim pitanjem i identitetom, zarad opstanka na vlasti i pohare Crne Gore.

Djelovanje ultradesnih velikosrpskih nacionalista u Crnoj Gori, u raznim oblicima, iz Crne Gore i izvan nje, samo je hrana i vjetar u leđa konvertitske i autokratske vlasti DPS-a u Crnoj Gori, koja je, na žalost, partijski i na druge načine privatizovala Crnu Goru.

Ekstremni nacionalisti tipa dr Aleksandra Rakovića su samo poželjno pogonsko gorivo kojim se napaja aktuelna vlast u Crnoj Gori, u odbrani svojih benefita, sinekura i pretvaranja Crne Gore u latifundiju ovdašnjih vlastodržaca i moćnika i njihovih poslovnih partnera i posilnih.

Dr Aleksandar Raković se iz petnih žila upinje da „dokaže“, kako su se Crna Gora, Crnogorci i stanovnici Crne Gore (seljaci i građani) usrećili pod vlašću Srbije i dinastije Karađorđević u KSHS i Krajevini Jugoslaviji (1918-1941). No, prema istorijskim činjenicama, to nadasve, nije bilo tako. Da bih naučno demantovao neke od njegovih mnogobrojnih opskurnih tvrdnji, ovom prilikom prezentiram samo jedan istorijski izvor, činjenice i dokaze, koji posve anuliraju kao neosnovanu Rakovićevu naraciju i krivotvorinu, odnosno, njegovu pristrasnu interpretaciju o stanju u Crnoj Gori toga vremena.

Šćepan Mijušković
Šćepan Mijušković(Foto: Prch.me)

Naime, poslanici Crnogorske stranke u Skupštini Kraljevine SHS, izabrani na parlamentarnim izborima 8. februara 1925. godine u izbornom okrugu Crna Gora, Mihailo Ivanović, Savo Vuletić i dr Sekula Drljević, koji su predstavljali vođstvo stranke, podnijeli su Ministru unutrašnjih djela KSHS interpelaciju povodom svirepog i bezobzirnog ubistva majora crnogorske vojske Šćepana Mijuškovića iz Kunka (Pješivci, okolina Nikšića) i njegovog brata od strica perjanika Stevana Mijuškovića, kojeg je izvršila žandarmerija KSHS pod vođstvom kapetana Milana Kalabića u Nikšiću 21. februara 1924. godine. Tekst pomenute interpelacije u cjelosti glasi:

„INTERPELACIJA na gospodina Ministra Unutrašnjih Djela

Prošle godine desio se u Crnoj Gori jedan slučaj, koji je najeklatantniji primjer: kako je lična bezbjednost i najmirnijih građana onamo svedena na nulu i kako je ona ugrožena baš od onih, koji treba da je štite t. j. od predstavnika i organa vlasti. Ovaj je slučaj, pored mnogobrojnih drugih, dokazao i to, da te predstavnike i organe vlasti ni za najveća zločinstva, koja učine prema Crnogorcima, niko i ne uzima na odgovornost, a kamo li, da za to iskuse zasluženu kaznu. Evo tog slučaja.

Dana 21. februara 1924. g. došla je bila jedna patrola od 6 žandarma kući crnogorskog majora Šćepana Mijuškovića, koji je u selu Međuriječju u plemenu Pješivcima, srezu Nikšićskom. Žandarmi su zatražili, da iz rečenog sela odmah otidu na Bogetiće do žandarmerijske stanice: pomenuti major Šćepan Mijušković, brat mu crnogorski potporučnik Đorđe Mijuškovićbratučed mu Stevan Mijušković, pa Aleksa Mijušković, Radovan Magovčević i Vidak Magovčević, težaci. Ovaj im je poziv od strane žandarma objašnjen tako, da će doći na Bogetiće sreski načelnik iz Nikšića, pa da je telefonski poručio, da mu dođe onamo poveći broj domaćina iz svih Pješivaca radi nekog dogovora opšteg značaja. Svi gore imenovani pošli su odmah s patrolom put Bogetića izuzev Vidaka Magovčevića, koji se nije bio desio kod kuće, no bješe privatnim poslom otišao u Nikšić, i više ga nije niko tražio. Kada su stigli na Bogetiće, tu nije bilo sreskog načelnika. Starješina žandarmerijske stanice bez saslušanja i pisanog rješenja odmah je pritvorio majora Mijuškovića s društvom i na njihove proteste saopšteno im je samo toliko, da ih nije zvao sreski načelnik, kako im je rečeno u Međuriječju, već da su dovedeni i da se pritvaraju po naređenju žandarmerijskog kapetana Milana Kalabića sa službom u Nikšiću. koji je otišao na Danilov Grad i koji će se brzo povratiti i učiniti s njima ono za što su pozvati od svojih kuća.

Poslije izvjesnog vremena došao je na automobilu s Danilovog Grada kapetan Kalabić sa žandarmerijskim poručnikom Grbićem i sa 20 žandarma. Odmah su i oficiri i svi s njima došli žandarmi te oni koji su tu bili na službi, ušli k pritvorenicima i pomiješali se s njima. I kapetan Kalabić je izdao naređenje, da se ovi tuku. On je sam tuču započeo, udariv majora Mijuškovića rukom po licu, govoreći najpogrdnije riječi za njega i za sve Crnogorce u opšte. Istovremeno su sve pritvorene pohvatali žandarmi po nekolicina na jednoga, oborili ih i oborene ih stali tući kundacima od pušaka.

I dotle su ih neprekidno tukli, dok su svi toliko izgubili moć, da se nijesu mogli ni s mjesta podići. Dok je ova tuča trajala i čuli se jauci tučenih, prolazili su zajedno drumom preko Bogetića pored kuće gdje se ovo dešavalo: Radovan Đuričić, bivši predsjednik Pješivačke Opštine i dvoje momčadi pješivačkih Đorde Vulanović i Đorde Vukićević, pa su se svi zaustavili na drumu, da čuju i vide, što se to radi. I kad ih je kapetan Kalabić primijetio, naredio je žandarniima, da ih uhvate i dovedu mu ih. Đuričić je kao iskusan čovjek umakao odmah, a ono dvoje momčadi su uhvaćena, žandarmi su ih ubacili u pritvor kod majora Mijuškovića i drugova mu i istukli su ih na mrtvo ime isto kao i ove i s njima ih zadržali. A ni kapetan Kalabić niti iko od njegovih područenih, koji se bjehu tu desili nijesu znali za tu momčad: ni ko su ni odakle su niti ih je iko za to upitao ni prije ni poslije tuče.

Sve tučene su vezali po dvojicu u jedan lanac i tako vezane ubacili su ih žandarmi u jedan teretni automobil te ih odvukli u Nikšić. Tamo se stiglo za dana i onako polumrtvi na očigled nikšićskih građana ubačeni su mučenici iz automobila u jedan duboki podrum. Jedan sahat iza ovoga došli su k ovim nesretnicima u podrum kapetan Kalabić i poručnik Grbić sa nekoliko žandarma. Kalabić je naredio majoru Mijuškoviću da ustane, ali ovaj nije mogao to učiniti. Tad je kapetan Kalabić naredio dvojici žandarma te su ga ispravili i skinuli mu zimski kaput, pa ga opet spustili na tle i onda je po Kalabićevoj komandi nastala nova tuča. Nesrećnog majora Mijuškovića su žandarmi sada tukli kesama punim pijeska i tukli su ga na očigled svih njegovih sapaćenika dotle, dokle se jedva moglo primjeliti da je još živ. Njega su ostavili tu u podrumu, da izdiše, a ostale mučenike preveli su u jednu od žandarmerijskih soba. I njih su tamo tukli istom kesama punim pijeska. Osobito su tako mučeni Stevan Mijušković i potporučnik Đorđe Mijušković.

Prvi je udarcima doveden do izdisaja kao i Šćepan Mijušković, a drugom je bila slomljena ruka i jedno rebro. Dok je kapetan Kalabić rukovodio ovom tučom, došao mu je oko 11 sati noću jedan žandarm te mu saopštio tu pred tučenima, da je major Šćepan umro.

Sjutradan 22. februara prenijeli su još žive mučenike opet u podrum i lješa majora Šćepana Mijuškovića tu više nije bilo, a žandarmi su njegovim sapaćenicima rekli, da je Šćepan prošle noći utekao u šumu. Pred veče istog 2. februara preneseno je iz zatvora u varoš ono dvoje momčadi: Vulanović i Vukićević i tako su oni oslobođeni. Svi drugi, pak, ostadoše i dalje u zatvoru, ležeći polumrtvi na tlu u onom podrumu. 23. februara uveče žandarmi su uviđeli, da hoće i Stevan Mijušković da podlegne ozljedama i da umre. Zato su ga nekud odnijeli iz podruma. A sjutradan 24. februara nađen je Stevan mrtav pri putu kod Carevog Mosta dva kilometra daleko od varoši. Kod njega je nađena legitimacija žandarmerijske Komande u Nikšiću od istog datuma, u kojoj je pisalo, da je Stevan slobodan i da je upućen od rečene Komande, da traži i prokazuje odmetnike. Metod koji se u iole kulturnijem svijetu ne dade ni zamisliti! Nad Stevanovim lješom izvršena je obdukcija od strane ljekara i protokolarno je utvrđeno, da je umro od udaraca.

Pored ostalog bilo mu je slomljeno nekoliko rebara i odbijena oba bubrega.

Tek 24. februara Komanda Žandarmerije predala je one nesretnike koji dotle ostadoše u životu, Okružnom Načelstvu u Nikšiću i ono ih je dalo prenijeti u mjesnu bolnicu, gdje su ostali na liječenju ko dva ko tri mjeseca i jedva pretekli živi, ali su u zlom životu i danas. Okružni Sud u Nikšiću nije docnije našao kod njih apsolutno ni najudaljenijeg osnova podozrenja za ma kakvu krivicu.

Istog dana, kada su pok. major Šćepan Mijušković i drugovi mu doneseni sa Bogetića u Nikšić, njihova svojta je protestirala kod sreskog i okružnog načelnika u Nikšiću za ovaj vandalizam i tražili su od njih zaštitu života onih mučenika. Ali im je i na jednom i na drugom mjestu odgovoreno, da im se ne može pomoći, jer da to radi kapetan Kalabić, kojem da oni ne mogu ništa! Tada je upućena telegrafska žalba velikom županuDžakoviću na Cetinje i ministru unutrašnjih djela u Biograd. U tim telegramima opisano je sve što je učinjeno sa majorom Mijuškovićem i drugovima mu, pa je traženo, da se hitno zaštite njihovi životi. Ali nije ni otkud bilo ni odgovora, a kamo li pomoći! Tek onog dana, kada je Stevan Mijušković nađen mrtav na drumu t. j. 24. februara na zahtjev rođaka mu, da se vrši zakon, veliki župan Džaković izjavio im je, da će krivci u najkraćem roku biti uzeti na odgovornost i iskusiti zakonsku kaznu ili da on neće više bili veliki župan. Ali on i danas županuje u Crnoj Gori i ako su ubice Šćepana Mijuškovića i Stevana Mijuškovića još i danas na slobodi! Ovakav postupak Džakovićev, naročito što nije povukao konzekvence, kad bi u istini ono čudo i pokor bilo učinjeno u njegovom djelokrugu bez njegovog učešća, stvara za njega ozbiljnu indiciju.

Za lješ pok. majora Sćepana Mijuškovića još se ništa nije znalo. Njegovi su ga tražiti svuda oko Nikšića, ali za dugo bez uspjeha. Tek 70 dana po ubijstvu nađen je lješ u brdu Trebjesi kod Nikšića u jednoj jami, koja je povrh lješa bila zatrpana kamenjem. Lješ je izvađen iz jame u prisustvu predstavnika državne vlasti, mase nikšićskih građana i nekoliko ljekara, koji su izvršili obdukciju i utvrdili, da je Mijušković osmrćen udarcima i da je čitavo njegovo tijelo bilo prosto stučeno.

Šćepan Mijušković, osmrtnica
Šćepan Mijušković, osmrtnica(Foto: Wikipedia)

Stvar je docnije došla pred Okružni Sud u Nikšiću. Ali on je odbio svoju nadležnost, da sudi Kalabiću, Grbiću i žandarmima, zaključiv, da im imade sudili vojni sud, pa je predmet i upućen Komandi Divizije na Cetiniju. Dolazio je iza ovog jedan oficir iz rečene Komande, da tobože vodi istragu i ne zna se što je našao, ali se znade što je bez po muke mogao naći, samo ako je htio. Kalabić je još dugo ostao na službi u Nikšiću, a docnije je premješten, dobiv unapređenje i vojničko odlikovanje!! Doveden je bio mnogo docnije na Cetinje te vršeno nad njim neko išljeđenje u Komandi Divizije. Ali je ubrzo pušten i otišao je sa Cetinja, pa je još jednako na slobodnoj nozi i u državnoj službi. Ostali, koji su s Kalabićem izvršili ono grozno djelo nijesu nikako ni preslušavani. Ovakav postupak sa Kalabićem i drugovima nesumnjivo dokazuju, da se od njih učinjenom mnogostrukom zločinu ne može sporiti oticijalni karakter.

Sve dovdje navedene činjenice i opis događaja apsolutno su tačni i to ne može niko ni u čemu poreći. Tako isto utvrđeno je, da apsolutno nikakvu krivicu nijesu bili učinili ni major Sćepan Mijušković ni Stevan Mijušković niti ijedan od onih, koji su s njima mučeni, a ostali su u zlom životu.

Pri svemu ne treba u datom slučaju prenebreći ni to, da je pok. Sćepan Mijušković crnogorski narodni heroj - legendarni junak, a i poštenjak kakvih je vrlo rijetko. U toku tri rata (dva balkanska i svjetski) komandovao je pješivačkim bataljonom i vodio ga je iz borbe u borbu, iz pobjede u pobjedu. Na Crnom Vrhu pred Medovom, novembra 1912. g. riješio je bitku, isukav sablju, kada je bio najviši okršaj, i istupiv pred svoj bataljon. Take je podvige činio i na Bregalnici protivu Bugara u drugom balkanskom ratu. U svjetskom ratu, pak, goneći neprijatelja priješao je uz velike žrtve sa svojim bataljonom Drinu prema Foči bez mosta bez čamaca i splava, bez broda... već u plov i zauzeo tu varoš te pozicije iznad nje, neposustajući do svršetka boja i ako je u samom njegovom početku bio ozbiljno ranjen. Ovaj podvig njegov i njegovog bataljona saopšten je čitavoj crnogorskoj vojsci kao dnevna naredba i prenosiće se u narodu kao tradicija s koljena na koljeno. Viteški se podnio major Šćepan Mijušković i na Glasincu i drugim borbama do pred Sarajevom te na Javoru, zaštićujući otstupnicu Srbijancima i svud gdje je došao nosio je pobjede, te i kao vojskovođa i kao lični junak dao sve ono, što može dati jedan vitez bez mahne. Kao čovjek, pak, poštenjem, pogodnošću u društvu, mirnoćom, lojalnošću prema svijema i svakom bio je takođe najrjeđi primjer.

Pa eto kakvu je nagradu za sve to dobio major Šćepan Mijušković u svojoj novoj državi!

Skupština Srbije
Skupština Srbije(Foto: Wikipedia)

Sa svega navedenoga čast nam je ovijem interpelisati gospodina Ministra Unutrašnjih Djela i umoliti ga, da nam u Narodnoj Skupštini neodložno odgovori na ova pitanja:

1. Ko je u osnovi kriv za jedinstveno grozni zločin izvršen onako nad majorom Šćepanom Mijuškovićem i drugim, naime po čijem je posrednom i neposrednom naređenju Milan Kalabić s područnim mu organima sve ono učinio, s čega je ovo uslijedilo i kako se ovako što moglo desiti u državi, gdje bi trebalo da vladaju postojeći zakoni?

2. Zašto po ovom zločinu nije do sad provedena zakonom propisana istraga, krivci izvedeni pred sud i osuđeni?

3. I hoće li se i kad naknadno učiniti, sve ono, što je trebalo do sad učiniti te da svi krivci iskuse zakonsku kaznu bez obzira na to: ko su i što su oni, počev od ministra do posljednjeg žandarma?

Beograd, 30. maja 1925. g.

Narodni poslanici:

Savo P. Vuletić,
Mihailo Ivanović,
Dr. Sekula Drljević“

* * *

Tekst ove interpelacije objavljen je u glasilu Crnogorske stranke, listu „Crnogorac“ iz polovine 1925. odakle ga je integralno preuzeo i objavio dr Danilo Radojević u svojoj knjizi: „Dr Sekula Drljević-Politička misao“, Podgorica, 2007. O smrti Šćepana Mijuškovića, u skladu sa istorijskim činjenicama, objavio je davno, u svojim „Komitskim baladama“, poemu Jevrem Brković, akademik CANU, koji je u njoj, na poetski virtouzan način, prikazao tragediju Crne Gore i Crnogoraca i inferniranost koju su oni preživljali nakon okupacije i nasilne aneksije Crne Gore 1918. godine i nelegalne i nelegitimne Podgoričke skupštine.