Sezarov "Palac": Mnogo više od obične ilustracije

Realistička silina Sezarovog Palca takođe izražava njegov gotovo nadrealistički izgled u ambijentu svakidašnje stvarnosti...
336 pregleda 0 komentar(a)
Palac, Sezar (novine)
Palac, Sezar (novine)
Ažurirano: 24.03.2018. 13:51h

Oni koji su dobro upućeni u stvaralaštvo francuskog savremenog umjetnika, skulptora Sezara Baldacinija (1921 - 1998), čija se retrospektivna izložba u Centru Žorž Pompidu u Parizu ovih dana privodi kraju (13,XII, 2017 -23 III,2018) mogu se zapitati o smislu propagandnog koncepta izložbe.

Je li, dakle, Sezarova popularna skulptura Palac namjerno postavljena ispred zgrade Centra Pompidu, zvanog Bobur, kao efikasan mamac za publiku ili se doista smatra autorovim tipičnim djelom koje najbolje odgovara karakteru njegovog stvaralaštva. Skloni smo pomisliti kako se radi o prvoj pretpostavci, odnosno da monumentalnost brončanog palca visokog šest metara zasigurno predstavlja atraktivnost po sebi. Replike ove skulpture od ranije se mogu vidjeti u modernom ambijentu novog dijela Pariza, u Defansu, u skulptorovom rodnom gradu Marseju i u Južnoj Koreji u Seulu. Dakle radi se o poznatom i popularnom Sezarovom djelu. Međutim, mišljenja smo da bi, obzirom na karakter fasade zgrade Centra Pompidu, na njenu metalnu konstrukciju bojenog željeza i pleksi stakla, bila u likovnoestetskom smislu primjerenija, sadržajno provokativnija i ne manje atraktivna neka od Sezarovih skulptura iz serije Compressions. Riječ je o skulpturama rađenim od presovanih automobila čije olupne hidraulična presa “oblikuje” u metalne kubuse. U takvim kompozicijama autor je, kako je izjavljivao, ostvarivao “stanovitu svijest o jeziku novoga materijala”. Ti metalni kubusi, ili kako ih znaju popularno nazivati Sezarovi paketi odgovaraju duhu koncepta Novog realizma, pravca kojeg je inaugurirao Iv Klajn a teorijski utemeljio i manifestom potvrdio Pjer Restani. Sezar je bio jedan od članova te grupe umjetnika. Za svoje je kompozicije inventivno je koristio omiljeni materijal novih realista, uglavnom odbačene predmete s otpada, takozvane “object trouves”.

U vezi s rečenim, ono što se može nametnuti kao paradoks koncepta umjetnikove retrospektive, koja je organizovana dvadeset godina nakon Sezarove smrti, jest upravo odabir Palca kao amblematskog djela njegovog skulptorskog opusa. Jer likovno estetski karakter ove skulpture više odgovara nekoj vrsti nove figuracije ili hiperrealizma zbog svoje realističke forme i minuciozne izvedbe nego tipičnom djelu Novog realizma.

Možda je ipak po srijedi dobro smišljena namjera lucidnog kustosa kojom se želi istaći važnost Sezarovog skulptorskog nerva, autora svjesnog bogate izražajnosti oblikovanja figuralnih kompozicija, kakve je ostvarivao u aktovima, fragmentima ljudskog tijela, insekatima, pticama... Stoga ćemo ovom prilikom obratiti pažnju na Sezarov Palac.

Skulptura je rađena u dvije verzije, klesana u mramoru i izlivena u bronzi. Brončana se čini izražajnijom i atraktivnijom. U kontekstu likovno estetskog karaktera ovog djela bilo je teoretičara koji su Sezarov Palac vidjeli kao odjek američkog pop-arta u kontekstu evropske umjetnosti šezdesetih godina prošlog stoljeća. Međutim kada je riječ o mogućem uticaju pop-artističkog fenomena, nameće se potreba da se ukaže na možda još važnije primjere iz evropske tradicije koji se mogu smatrati neposrednim izvorištem za Sezarovo slavno djelo. Prije svega pomišljamo na Žerara Granvija i njegovu poznatu gravuru Božji prst iz 1884 godine. Na toj gravuri skulptor je prikazan u obliku metalne mehaničke naprave, kako u svom ateljeu kleše jedan monumentalni palac. Obzirom na popularnost ove Granvijove gravure teško je zamisliti da je Sezaru bila nepoznata. Možda su ga mogli inspirisati i Rodenovi fragmenti ljudskog tijela posebno ruke odnosno šake kakve je i sam radio. Takođe treba spomenuti Dalijeveilustracije za Montenjovu knjigu “Ogleda” u kojima se pojavljuju palci kao realistički elementi nadrealističke kompozicije. U ovom nizu mogućih plodotvornih uticaja navedimo i Magritovu sliku naslovljenu Upotreba govora na kojoj je jedan kažiprst naslikan kao skulptura, postavljen na podu nekog imaginarnog enterijera. Tu su na kraju i fragmenti razbijenog Konstantinovog kipa monumentalnih dimenzija kakvi se mogu kao turistička atrakcija vidjeti u Rimu.

Međutim, bez obzira na ovakve ili onakve moguće uticaje treba naglasiti da je Sezarov Palac koncipiran kao samostalno skulptorsko djelo koje ne ostavlja dojam fragmenta, odrezanog prsta neke divovske šake. Ono što daje posebnu važnost ovoj skulpturi jest činjenica da se radi o ponovnom aktuelizovanju onog likovnoestetskog problema u savremenoj umjetničkoj praksi, izvedenog iz organskog oblika kakvo je ljudsko tijelo. Humanistički aspekt Sezarovog djela posebno je naglašavan u vrijeme nestanka ljudskog tijela odnosno njegove negacije u mnogim savremenim stvaralačkim praksama. Francuski skulptor je u tom smislu znao biti duhovit i ciničan braneći svoj stav figurativnog umjetnika. Klesanje skulpture u mramoru ili izlivanja u bronzi, u tradicionalnim likovnim medijima, vraća vjeru u snažnu kreativnu poticajnost koju nudi prirodno savršeni corpus humanum. Detalj ljudskog tijela u svom realističkom obliku javlja se kao izuzetna skulptorska forma jakog plastičnog izražaja. Stoga Sezarov Palac (iako se tvrdi da se radi o umjetnikovom prstu) nije jednostavna ilustracija jednog anatomskog oblika, već umjetničko djelo po sebi, autonomna skulptorska forma koja ima svoj upečatljiv karakter i svoje smisleno značenje što proizilazi iz njegovih oblikovnih i simboličnih vrijednosti. Formalna harmoničnost se ogleda u strukturi naborane kože na prednjoj strani gornjeg zgloba palca, te u bogatoj mrežastoj strukturi pora, koje su u finom kontrastiranom odnosu s formom nokta, glatkom rožnatom materijom što u skulpturi dobija brončani ekvivalent u uglačanoj visokopoliranoj površini. Jagodica palca izbrazdana je linijskim plitkim udubljenjima, specifičnim “skulptorskim grafizmom” što se širi iz jednog središta po površini kože, tvoreći onaj misteriozni znak kojim se pouzdano dokazuje nečiji identitet.

Realistička silina Sezarovog Palca takođe izražava njegov gotovo nadrealistički izgled u ambijentu svakidašnje stvarnosti. Pomišljamo na one Kleove opservacije i konstatacije kada se neki detalj iz prirode uveliča do monumentalnih razmjera onda dobija nešto zastrašujuće u svojoj realnosti.

Ova skulptura ljudskog prsta u kontekstu pluralističkih izraza savremenih skulptorskih iskustava, poprima univerzalno značenje te zrači snagom potentne vitalnosti i neiscrpnog inspirativnog izvorišta.

U tom smislu i rimsku sintagmu “palac gore” možemo simbolično primijeniti na izražajnost i inventivnost bogate Sezarove umjetnosti.

Bonus video: