Ambicioznost selekcije ovogodišnjeg Književnog programa Grada teatra, poslije izuzetnih nastupa Radoslava Petkovića, Borislava Jovanovića i Aleksandra Bečanovića, Nenada Šaponje, Vladimira Pištala, Dejana Atanackovića, Marine Šur Puhlovski, potvrdio je i novosadski pjesnik Đorđo Sladoje.
Jedan od najnagrađivanijih autora čije su knjige prevođene na više stranih jezika (laureat je brojnih nagrada, kao što su “Zmajeva”, “Dučićeva”, “Šantićeva”, “Branko Ćopić”, “Laza Kostić”, “Risto Ratković”, “Skender Kulenović”…), predstavio se budvanskoj publici zbirkom poezije “Pevač u magli” (izdavač “Pravoslavna reč” iz Novog Sada). Nova zbirka, prema riječima kritičarke Svetlana Kalezić Radonjić, koja je bila moderator razgovora sa Sladojem, čini pet ciklusa sa dvanaest do četrnaest pjesama, čiji su naslovi “Godina i njena deca”, “Zadnja pošta”, “Sramni vilajet”, “Večita patnja” i “Pevač u magli”, po kojem je i knjiga dobila naslov.
Radonjić je sa poznatim pjesnikom otvorila brojna pitanja - od toga da je njegova poezija na tragu hajdegerovske teze o jeziku kao o kući bića i da je karakteriše izuzetno jezičko bogatstvo (vješta kombinacija riječi i izraza iz sasvim različitih konteksta, arhaičnih i modernih, korišćenje, čak i u istoj pjesmi, ekavice i ijekavice…), preko specifičnog duhovnog kontinuiteta njegovih stihova. U njima, kako je izjavila, Sladoje često suprotstavlja drevna, mitska vremena u kojima je postojala nekakva vrijednosna hijerarhija, u odnosu na savremeno doba kada se čovjek otuđio od svega i svakoga, pa su u njegovim stihovima živi i mrtvi u stalnom dosluhu, i to u jednom montenjevskom maniru, “jer filozofirati znači navikavati se na smrt”.
“Istrajavam u mišljenju da autor nije ni dužan, i nije ni pozvan da tumači svoje djelo. A kad to radi, ne možete mu vjerovati doslovno, do kraja. Dakle, priča o uticajima drugih pisaca na jednog autora stara je koliko i književnost. Na mene niko nije direktno uticao na taj način da bi se to vidjelo iz prve ruke, ali ono što jeste to je čitalačko iskustvo. Rilke kaže da treba mnogo godina, mnogo iskustva, vidjeti svijeta, upoznati gradove i ljude da bi se napisao jedan jedini stih. S druge strane, imate one pjesnike koji su do tridesete godine završili sa životom i sa djelom. Vjerujem da kao impuls u svakom piscu postoji sve ono što je pročitao i doživio”, rekao je Sladoje, koji je svoje književno veče započeo najprije čitanjem stihova iz nove zbirke. Sladoje je govorio i o tome zašto piše i govori i ekavskim i ijekavskim jezikom, i zašto ga miješa čak i u istoj pjesmi, iako, kako je izjavio, kao autor to ne mora da obrazlaže. Ističući da su korijeni oba jezika u njegovom djetinjstvu i zavičaju, rekao je da se ekavski jezik u staro doba smatrao gospodskim, odnosno službenim, da su naredbe u vojsci, recimo, bile na ekavskom, a ekavskim se govorilo i u gradovima.
Novosadski pjesnik se dotakao i hrišćanskog u svojoj poeziji.
“Ako se pođe od jedne jedine istine u koju vjerujem, a to je da je Bog tvorac svega, bez obzira dokle je to danas dovedeno i što bi na to pitanje trebalo da odgovore teolozi, Bog je prisutan i u mojoj poeziji. Jer, u našoj kolektivnoj svijesti, svi ti slojevi civilizacijski su prisutni i postoje, ako hoćemo to da priznamo. Ali, ne može se svaki dan, u svakom trenutku, biti veći hrišćanin od patrijarha. Ponekad sam na potpuno suprotnoj strani, jer čovjek pada u očaj, tugu, gordost… Sve su to gjehovi, ali koji se, valjda, mogu iskupiti. Jedan od načina da se oni iskupe je sastavljanje stihova”.
Čitaoca može da fascinira, kako je istakla Svetlana Radonjić, od čega Đorđo Sladoje sve uspijeva da napravi pjesmu, odnosno, šta sve može da mu posluži kao povod za njen nastanak, a pogotovu način na koji kombinuje aspekte angažovane i metafizičke poezije. Prve, kako je izjavila, uronjene u sasvim određene društveno-istorijske okolnosti, a druge, univerzalno, nadistorično.
“Poezija mora da uzdrma sam život svojim angažmanom, iako je angažman poprilično istrošena riječ, ali nema bolje, na taj način da ga učini plemenitijim, skladnijim, boljim, ljepšim… I zaista, kad bismo iz našeg života, kakav god da je, i bilo čijeg, istusnuli sve poetske sadržaje, dakle i one za koje uopšte nismo ni svjesni da su poetski sadržaji, ovaj život bi bio mnogo teži, bljutaviji i dosadniji, nego što stvarno jeste. Zato smatram da poezija upravo mora biti utemeljena u realnost, u stvarnost, u iskustvo pjesnikog doživlaja, ali da mora imati i osjećaj za metafičke, nadistorijske i druge dimenzije. Kako će to neko složiti, bolje, lošije, po tome se pjesnici i razlikuju”, istako je novosadski pjesnik.
Poezija mora biti makar malim prstom oslonjena na zemlju
“Dobra pjesma, ne kažem da su dobre one koje ja pišem, trebalo da ima baš to - red svakodnevnog, banalnog, red uzvišenog, red realnog, red izmaštanog, red istorijskog, red metafizičkog, red humornog, red kritičnog…Dakle, sve su to nekakva duševna stanja koja se prelivaju u samom čovjeku, i samo je pitanje kako ćete sve to ukupno uspjeti da upletete, prizovete, i zapletete u pjesmu. S druge strane, mislim da poezija mora biti makar malim prstom oslonjena na zemlju i u svakodnevni život, i da odatle mora da zatalasa, jer se ne može samo na tome zaustaviti. Ako bi tu stala, onda bi se pretvorila u neki izvjestaj, hroniku. Poezija mora biti zagledana i u vječnost, u ono što jeste, zapravo, metafizičko. Jer, metafizičko je pitanje smisla”, istakao je Sladoje, a poezija jeste jedan od načina da se naša egzistencija, svakodnevna, istorijska, i svaka druga u tim slojevima, simbolički osmisli".
Bonus video:
