Slike su kao ljudi, nije dovoljno biti lijep - Vijesti.me
ZAPIS O SLIKARU

Slike su kao ljudi, nije dovoljno biti lijep

Važna je činjenica, i ona se javlja u raznim oblicima, nijansama i porukama, likovima, Pečurica je rođen u kući gdje je rođen i svetac Leopold Mandić

Dragan Pečurica
Dragan Pečurica (Foto: Privatna arhiva)

Bodler je napisao najljepše eseje o Delkaori. Da imam bar malo Bodelrove imaginacije i pjesničke moći, napisao bih najljepše eseje o slikarstvu Dragana Pečurice.

Neki će reći: nalik Voju Staniću! Što se može učiniti, ali samo na prvi pogled, u prvi mah. Ali nije, iako je to kompliment. Pečurica je slikar sa Škvera, slikar Škvera, kao Stanić. Dijele ih stotinjak metara. Ali svaki ima svoj svijet, svoj univerzum. Svoj iskošeni, svojski, ugao gledanja. Svoj mediteran i svoj svijet. Svi smo različiti pa i kada se učini da smo slični. Nema dva identična glasa, kao što nema ni dva identična čovjeka, ni dva slikara. I najsavršenije kopije su orginali. Borhes je mogući dokaz. Svi nosimo sopstvo, ono najanutentičnije, nijanse boja, poimanje svijeta. Svaki potez je drugačiji, svaka crta, linija. Svi smo drugačiji, pa i kada se učini da smo potpuno slični.

Svaki slikar ima svoj prozor i svoje oko. Različite kičice, ali svoje nijanse, svoje boje. Svoj škver i svoje more. Ono unutrašnje. Nema identične slike, kao što nema ni identične pjesme. Svaki pjesnik ima svoju pjesmu. I slikara kojeg voli.

Bodler je imao Delakrou. Kao što je Delakroa imao Bodlera. Srećni spoj ili viši slučaj. Jedan ne može reći sve. Uvijek se nađe neko ko nadomjesti ono što izostavimo. To je ono razumijevanje među umjetnicima, koje drži umjetnost.

Dragan Pečurica
Dragan Pečurica(Foto: Privatna arhiva)

Želja mi je, ne da napišem likovnu kritiku, to mogu oni koji se bave njome, već da skrenem pažnju na jednog slikara i njegovo slikarstvo. Na činjenicu da jedan autentičan i od svih drugačiji slikar postoji u Herceg Novom, u Crnnoj Gori, na Mediteranu.

Važna je činjenica, i ona se javlja u raznim oblicima, nijansama i porukama, likovima, Pečurica je rođen u kući gdje je rođen i svetac Leopold Mandić. Otuda nečeg svetačkog u ovom slikarstvu. U motivima i duhu, oreolu koju se širi sa ovih slika. I izvan njih. Duh se ne daje uokviriti. Ono što slika Pečuirca traje izvan slike i rama.

Umjetnost je sveto stanje. Religija kojoj se mora vjerovat! Vjerujem u ovo slikarstvo i onog ko ga stvara. Osjećam Dužnost da galeristima skrenem pažnju. I ne samo njima, već i svima koji vole slikarstvo, savremenicima, kulturnim poslenicima. Onima koji u ovo vrijeme nebrige, u kome se vrijednosti zaboravljaju ili ne vide, koliko - toliko vode brigu od duhovnom stvaralaštvu.

Dakle, da skrenem pažnju ili ti pozornost!

Eto, u Herceg Novom postoji slikar! Koji na najbolji način nastavlja tradiciju onih po kojima je poznat vaj grad: Stanića, kao što rekoh, zatim neizbježnih: Prijića, Pravilovića, Bulajića, Džumhura...

Pečurica ide tom stazorm, ali sa svojim znacima, koji su prepoznatljivi.

Slikar koji svoj umjetnički izraz artikuliše kroz imaginarni i nadrealni svijet, tematski vezan za podneblje u kojem živi, ali i sve ono što kao tema može da bude asocijacija na svijet virtuelne stvarnosti, donoseći novi ton mistike i priče kroz slike koje podstiču na razmišlajanje, iako bi se na prvi pogled činilo da u jednostavnosti figuracije i neprenatrpanosti platnan ostavlja mjesto da se skika sama dodatno dorađuje.

Naracija u slikama podstiče na razmišljanje o povezanosti slikasrtva sa porukom koju autor želi prenijeti na posmatrača, a da pri tom ne uđe u opanost da banalizuje ideju ili pak uđe u dopadljivost koja sama po sebi vodi u preveliku jednostavnost.

Malo je slikara ovog podneblja koji su odbarali ovaj stil slikarstva jer on sam po sebi zahtijeva ne samo crtačko zvanje već i idejno i koloritsko poznavanje same slikarske tehnike. Pečurica donosi prepoznatljiv rukopis iako svaka slika koloritski i tematski nema određujućih dodirnih tačaka.

- Kada stanem pred nezapočeto platno ne znam u kom pravcu će me slika posvesti. U tom jeste i čar slikanja. Da to ne postoji, slikar ne bi imao motivaciju za rad. Kad bi unaprijed znao šta će se desiti na kraju slika ne bi imala uloženu emociju, pretvorila bi se u kič - kaže slikar.

Na dnu napoznatog da nađemo novo - rekao bi Bodler.

Pečurica je slikar mora. On prve spoznaje svijeta i boja stiče na obali. Ta bliskost mora i umjetnika ostavlja blistav pečat kolorita kojeg će slikar u svom radu koristiti kroz nadrealne teme koje susreće kroz maštu ili kroz slobodu tematike i jednostavnosti.

Slike Dragana Pečurice nijesu natrpane elementima samo da bi forma bila ispunjena, pa time i ravnoteža same postavke slike, već se kroz jednostavnost forme uspostavlja sklad, koji ostavlja jak pečat na ideju samog djela, oslobođenog puke dopadljivosti.

- Treba imati hrabrosti i biti van tokova, biti autentičan. Stvarnost koja nameće da je važnije sve ono što nije samo slikarstvo od stvaranja forme o samom slikaru kao neobičnoj ličnosti ili retorički prenaglašeno pričanje o samoj slici, što dovodi do obesmišljavanje same slike. Veliko pisanje o samoj slici negira njenu suštinu i slika gubi svoj značaj, smatra ovaj slikar.

- Svaki slikar mora biti dobar crtač, a sama ideja dolazi kao posebna kategorija trenutka i u moći percepcije pred samim činom stvaranja, što svaki slikar mora da pokaže svojim djelom, a onda u svojoj evoluciji odbaci nepotrebno i dođe do jednostavnosti forme. Zato je potrebno vrijeme, strpljenje, posvećenički rad. Danas je malo umjetnika koji kao svoj put imaju ove postulate.

Dragan Pečurica
Dragan Pečurica(Foto: Privatna arhiva)

- Slike su kao ljudi, nije dovoljno biti lijep - treba imati i harizmatičnosti, a ona nastaje kad osoba bude sigurna u sebe i ono što radi - kaže Pečurica.

Iako je imao nekoliko zapaženih grupnih i samostalnih izložbi, ovaj tekst ne nastaje s povodom, već iz želje da skrenem pažnju na jedno slikarstvo koje je od značaja za Crnu Goru i njen mediteranski duh.

“Delakroa mi reče jednog dana: Umetnost je stvar tako idealna i trenutna da oruđa nijesu nikada dovoljno čista, ni moći dovoljno hitre. Isto tako i sa književnošću; nijesam, dakle, pristalica prežvrljavanja; ono pomućuje ogledalo misli… Ma ishod bio i izvrstan, to znači zloupotrebljavati svoje vreme i dar,” zapisuje Bodler o velikom slikaru. A pjesnici su u slikarima uvijek nalazili utočište. Isto bi se moglo reći za njihovu sabraću slikare i razumijevanje koje su za njih pokazali pjesnici.

Ovaj tekst sam pisao iz tih pobuda. Da ostane zapisano. Da sam u jednom vremenu razumio slikara, kome nije posvećena dužna pažnja i respekt koji besumnje zaslužuje.


Najčitanije iz sekcije Zabava