Šta motiviše najgore svjetske tirane može se saznati iz njihovih knjiga - Vijesti.me
JOŠ GORI PISCI

Šta motiviše najgore svjetske tirane može se saznati iz njihovih knjiga

Kada se radi o literarnim poduhvatima, libijski lider Muamer Gadafi je najpoznatiji po svom političkom manifestu „Zelenoj knjizi“, na kojoj se temelji sistem vlasti u Libiji

MUAMER GADAFI - Halucinogeni tok svijesti

Kada se radi o literarnim poduhvatima, libijski lider Muamer Gadafi je najpoznatiji po svom političkom manifestu „Zelenoj knjizi“, na kojoj se temelji sistem vlasti u Libiji - džamahirija, i koja predstavlja obaveznu lektiru svih Libijaca.

Međutim, za one koji traže dodatni uvid u psihu ovoga diktatora, njegova sljedeća publikacija, „Bjekstvo u pakao“ je ono što treba da pročitaju – ukoliko budu mogli progutati nepovezanu prozu toka svijesti, koju je jedan kritičar opisao kao „gomilu nejednake, djelimično svarene literarne bljuvotine“.

Juče je jedan dječak pregažen na ulici gdje se igrao. Prošle godine vozilo koje je jurilo raskomadalo je djevojčicu dok je prelazila ulicu
„Bjekstvo u pakao“ je predstavljeno kao zbirka kratkih priča i eseja, ali mnogi koji su je pročitali smatraju da joj fale čak i osnovni elementi što radnje, što sadržaja. Jedna od najbizarnijih priča nosi naziv „Astronautovo samoubistvo“.

To je priča o jednom astronautu koji se vraća na Zemlju poslije dugog boravka u svemiru, shvata da ne može da se prilagodi normalnom životu i izvršava samoubistvo. Inače, bilo je zamišljeno da ova knjiga bude knjiga za djecu.

Neke od tema proističu iz nereda. Gadafi se buni protiv urbanog propadanja i islamskog fundamentalizma. Kritičari primjećuju kako se „u vrhu njegove liste vrlina nalaze borba za zaštitu životne sredine, tradicija i prosvijetljena međuzavisnost“, naročito u njegovim pripovjetkama o ljepoti beduinskog života u pustinji. On stvarno mrzi grad, stoga:

„Ovo je grad: mlin koji melje svoje stanovnike, noćna mora svojih graditelja. On vas tjera da promijenite svoj izgled i vrijednosti; postajete urbana ličnost koja nema ni boje ni ukusa... Djeca su u goroj poziciji od odraslih. Ona lutaju od tame do tame... kuće nisu domovi – to su rupe i pećine.

Juče je jedan dječak pregažen na ulici gdje se igrao. Prošle godine vozilo koje je jurilo raskomadalo je djevojčicu dok je prelazila ulicu. Djelove tijela su joj skupili u suknju njene majke. Drugu djevojčicu su kidnapovali profesionalni kriminalci. Nakon nekoliko dana, ostavili su je ispred kuće, pošto su joj ukrali jedan bubreg!“

Nije ni čudo što Gadafi više voli da boravi u šatoru u pustinji.

SADAM HUSEIN - Erotsko-alegorijska fikcija

Njegov prvi roman "Zabiba i kralj" je bio objavljen anonimno

Dok su Sjedinjene Države planirale i izvodile invaziju na njegovu zemlju, Sadam Husein je posljednje nedjelje prije rata proveo radeći na sopstvenom djelu – istorijskom romanu koji opisuje jedno drevno pleme koje se opire napadu stranih osvajača.

Sadamovo literarno umijeće je u sjenci njegove izvještačene sklonosti ka poročnosti i napadnim pokušajima da koristi svoje političke neprijatelje kao glavne negativce svojih priča
Sadamov roman prvijenac „Zibaba i kralj“ objavljen je 2000. nakon čega su uslijedila još tri romana. „Utvrđeni dvorac“ (2001), „Čovjek i grad“ (2002) i „Đavolov ples“, knjiga koja je vjerovatno završena samo dan prije američke invazije i koju je jedna od Sadamovih kćerki prokrijumčarila iz Iraka. Ovi romani su bili popularni u Iraku, a posljednji je čak bio preveden na japanski.

Prvi roman „Zabiba i kralj“ je bio objavljen anonimno, ali su u njegovim redovima kritičari brzo prepoznali Sadama kao vjerovatnog autora. Roman je postao bestseler i u iračkoj štampi je obasipan pohvalama, a Irački nacionalni teatar čak je uradio mjuzikl zasnovan na ovom romanu.

Roman predstavlja alegoričnu ljubavnu priču, smještenu u Iraku iz doba 1001. noći, o prelijepoj ženi Zabibi koja se ludo zaljubljuje u kralja Araba i onda ga uči o islamu i o tome kako treba voditi zemlju.

Zabibin nasilni muž trebalo bi da predstavlja Sjedinjene Države koje vrše invaziju i pljačkaju nedužni Irak. Kralj Arab i njegov stvaralac imaju isto mjesto rođenja, Tikrit, što ne predstavlja koincidenciju.

Sadamovo literarno umijeće je u sjenci njegove izvještačene sklonosti ka poročnosti i napadnim pokušajima da koristi svoje političke neprijatelje kao glavne negativce svojih priča. Prema pisanju „Gardijana“, engleski prevod sadrži mnogo puta ponovljenu riječ „šupak“, kojom se opisuje zli muž. Roman sadrži i opise bizarnih i bestijalnih seksualnih scena.

Sada, zahvaljujući britanskom satiričaru i glumcu Saši Baronu Koenu, popularnom Boratu, Holivud će uskoro napraviti adaptaciju „Zabibe i kralja“ sa Koenom u ulozi kralja Araba.

Film koji bi trebalo da se pojavi u maju 2012. opisan je kao „herojska priča o diktatoru koji je rizikovao sopstveni život da bi osigurao da demokratija nikad ne dođe do njegove zemlje, koju je tako s ljubavlju ugnjetavao“.

Sadamova karijera pisca nije se završila sa invazijom SAD. On je nastavio da piše poeziju iz zatvorske ćelije u Bagdadu pošto je osuđen na smrt.

KIM DŽONG IL - Revolucionarna filmska kritika

Ako je vjerovati sjevernokorejskoj propagandi, Voljeni Lider je jedan od najplodnijih svjetskih pisaca. Kim Džong Il tvrdi da je napisao 1500 knjiga – i to samo u toku studija.

Kako navodi B.R. Majers, autor nekoliko knjiga o Sjevernoj Koreji, Kimove knjige zapravo nisu namijenjene za čitanje. „Ovo nije zemlja poput Kine gdje se od građana očekuje da pročitaju i nauče napamet radove diktatora“, kaže Majers.

Najpoznatije djelo "O filmskoj umjetnosti"

"U Sjevernoj Koreji bitnije je čitanje o diktatorovom životu. Ukoliko stvarno upitate nekoga iz Sjeverne Koreje o sadržaju djela Kim Džong Ila, vidjećete da znaju veoma malo i da se stide zbog toga".

„Kada nema šta da se kaže, onda oni skliznu u ovaj dosadni kitnjasti stil“.
Najpoznatije njegovo djelo je vjerovatno „O filmskoj umjetnosti“ objavljeno 1973. U ovoj knjizi Kim poziva na „revolucionarnu transformaciju režiserske prakse“.

„Ukoliko je ponašanje nekog lika u datoj situaciji određeno piščevim hirom, a ne njegovom voljom, ti karakteri neće ličiti na žive ljude i neće uspjeti da izazovu iskrenu emotivnu reakciju.“

Kimove knjige su napisane prvenstveno da bi bile režimski eksponati, za izlaganje u bibliotekama i muzejima. „Kada režim stvarno ima nešto da kaže, on to izrazi direktno i sažeto“, kaže Majer. „Kada nema šta da se kaže, onda oni skliznu u ovaj dosadni kitnjasti stil“.

JOSIF STALJIN - Gruzijske pastoralne ode

Prije nego što je Josif Staljin postao poznat po ubistvima miliona sopstvenih građana, ovaj sovjetski diktator bio je lokalno poznat gruzijski pjesnik koji je pisao kitnjaste ode prirodi i herojima radničke klase.

Učio pjesme Nikolaja Njekrasova i Aleksandra Puškina

Djela mladog Džugašvilija su smatrana dovoljno dobrim da budu uključena u prestižne književne žurnale toga vremena i u gruzijske antalogije. Kako navodi Simon Sebag Montefjore u „Mladom Staljinu“, diktatorove pjesme su postale manji gruzijski klasici čak i prije njegovog dolaska na vlast – neke su čak učenici učili napamet tokom 1970-tih nesvjesni da ih je on napisao (Staljin je obično objavljivao anonimno).

Iako mladalačka, Staljinova poezija bila je potpuno uobičajena za romantičnu poeziju ranog 19. vijeka kako to primjećuje Staljinov biograf Robert Servis.

"Poezija mu nije bila mnogo originalna. Lično je ne smatram dobrom - obična je. Imaginacija je veoma standardizovana i prilično samodopadljiva... On nije jedan od velikih pjesnika“.

Staljin je uglavnom odustao od pisanja nakon što je došao na vlast, ali je svoju ljubav prema stihovima zadovoljavao na drugi način: 1940-tih preveo i priredio „Gruzijsku poeziju“ na ruski jezik.

Učio je pjesme Nikolaja Njekrasova i Aleksandra Puškina, čitao prevode Getea i Šekspira i znao napamet djela Volta Vitmena. Navodno, kada se dobitnik Nobelove nagrade, pjesnik i romanopisac Boris Pasternak našao na listi za likvidaciju Staljin je rekao: „Ostavite tog sanjara na miru“.

"Stvarno je imao romantičarskih čežnji", zaključuje Servis.

AJATOLAH RUHOLAH HOMEINI - Persijska mistična poezija

Ajatolah Ruholah Homeini je bio revolucionarni lider koji je zbacio iransku dinastiju Pahlavi 1979. i uspostavio Islamsku Republiku na čijem se čelu našao kao vrhovni lider.

Interes za poeziju razvijao kao mladić

Međutim, on je bio i pjesnik, inspirisan vjekovima persijske poezije kao što je ona koju su pisali čuveni sufi mistici (npr. Dželaludin Rumi), i pisao je alegorične ljubavne pjesme upečatljive zbog upotrebe muzike, plesa, pa i alkohola (uprkos tome što je, po muslimanskim zakonima, zabranjen), za izražavanje ushićenja i gladi vezane ujedno i za romantičnu i za religijsku ljubav.

Ovo je samo jedan od razloga zašto se riječ „iznenađujući“ pojavljuje više puta u kritikama koje opisuju Homeinijev rad. Homeini je, na kraju krajeva, vođa odgovoran i za uspostavljanje teokratkog režima posvećenog religijskoj čistoti i za pozivanje na ubistvo pisca Salmana Ruždija zbog objavljivanja romana koji je smatran uvredljivim za islam.

"Za mnoge, njegova poezija predstavlja otkriće“, kaže novinar Beker Moin. „Homeini se koristio uobičajenim simbolizmom, aluzijama, metonimijom i drugim književnim sredstvima i metaforama kao što su vino, ljubav, ljepota, i voljena, što ne možete dovesti u vezu sa ajatolahom pod čijom upravom su kažnjavani ljubavnici, a oni koji su pili vino bičevani".

Za Homeinijevog života, njegova poezija je bila poznata samo u okviru malog kruga pristalica i prijatelja
Međutim, Homeinijevi stihovi, kao ovi objavljeni u Engleskoj nakon njegove smrti, mogu se učiniti iznenađujuće sekularnim:

„Otvori vrata krčme i pusti nas da idemo tamo danju i noću,

Jer mi je muka od džamije i učenja.

Pocijepao sam mantiju asketicizma i licemjerja,

I zagrnuo plašt šeika koji luta po krčmama i postaje svjestan...“

Homeini je svoj interes za poeziju i misticizam razvijao kao mladić koji je studirao u šiitskom svetom gradu Komu. U medresi su druge vrste umjetnosti, kao npr. mjuzikl i slikanje, bili zabranjeni. Poezija nije, pa su je studenti, uključujući i Homeinija, koristili kao način da se iznesu sa odsustvom drugih ventila za senzualno izražavanje.

Za Homeinijevog života, njegova poezija je bila poznata samo u okviru malog kruga pristalica i prijatelja. Jedan veliki ajatolah ne bi trebalo da bude pjesnik.

Kako navodi Moin, Kuran „na pjesnike gleda kao na zavedene, a Homeini je tokom 1940-tih imao problema sa tradicionalističkim sveštenstvom koje ga je optuživalo za jeres zbog njegovog interesovanja da podučava misticizam i da piše o njemu“.

Preuzeto sa Foreignpolicy


Najčitanije iz sekcije Zabava