Likovnu transkripciju povjesnice Crne Gore - jedne vazda neprekidne drame, njenog etosa i etnosa, njenog podneblja iskonske dramatike i epsko-lirske ljepote, prožetu vaskolikom misterijom života i smrti i etičko-filozofskim, mitološkim i egzistencijalnim antinomijama, maestralno je sačinio Petar Lubarda, slikar eruptivnog temperamenta i samosvojne provenijencije.
Petar Lubarda je rođen 1907. godine u Ljubotinju, nedaleko od Cetinja, od oca Đura, oficira crnogorske vojske, a potom potpukovnika vojske Kraljevine Jugoslavije, i majke Marije, rodom Vujović. Njegov stvaralački duh pokrenut je oblicima i bojama crnogorskog tla i neba, onim donebesnim gorjem sa pokadšto danteovskim priviđenjima, kanjonima koji se ruše u nedosežne ponore, u kojima modrikaste rijeke šire oko sebe svježinu tropskih oaza, i primorskim pejzažom koji klokoće pravim vriskom najčulnijih boja. To djelo božanske čarolije, ta arabeska mediteranske blagosti i svjetlosti i montanjarskog asketsko-herojskog atavizma, pogoduje nastojanjima mašte i uma. I ljetopisna knjiga podviga i žrtve, domaje kojoj povijest bi neizbježna i koja slijedom vremena bi simbolom „kamenog prestola slobode“, ako ne „novo izdanje Ilijade“, mitsko-legendarne pripovijesti, etika i epika rodnog tla, bili su trajno inspirativno ishodište, svojevrstan talisman ovog autora - gorostasa u svom i izvan svog vremena, i njegovog ingenioznog djela. Ovaj pjesnik epske dramatike, koji slika, transponovanim nacionalnim simbolima, iskazao je snažnu viziju i univerzalne suštine jezikom modernog slikarstva. Nekom gotovo teološko-pjesničkom zanesenošću, antejskom snagom, umjetnik je vezan za primordijalnu ljepotu zavičaja, za njegovu herojsku religiju, vjeru i filozofiju slobode. To je njegova sakra skriptura, ta pučina i beskraj, ta prošlost pretvorena u povijest, taj spoj prolaznosti i vječnosti. Slojevitim i sublimiranim idejama i emocijama, ovaj stvaralac neukrotive individualnosti, ovjekovječio je epopeju crnogorskog pejzaža, njegovu „prirodnu, duhovnu i istorijsku izuzetnost i ljepotu“, uzdigao njegovu autonomnost u sfere univerzalnog.
Tu nesravnjenu ljubav prema zavičaju ovog velikog majstora od palete, precizno je markirao Milo Milunović: „Petar Lubarda kad slika, ne otvara samo oči, već slikajući jedan crnogorski pejzaž ili ma šta drugo, uzbuđen je gorkim mirisom pelina, srce mu jače zakuca čujući među stijenjem sakrivenu tužbalicu, čaktar nevidljivog stada koje negdje među suncem opaljenim kršem pase. Sve to zajedno u njemu se stapa, vri, uzbuđuje ga do maksimuma. On to prenosi na platno i, htjeli mi ili ne, primorava nas da djelo volimo, jer je dato u njemu što mi većinom podsvjesno osjećamo, što bismo htjeli da kažemo. Vrlo su rijetki oni kojima je dato da mogu to izraziti.“ Doista, Lubarda nastoji da začuje taj tihi govor glasa prirode, da ga transformiše u novu snagu i preobražaj.
Umjetnika je, magijskom snagom, nadasve opio pejzaž pod Orlovim kršem iznad Cetinja. Gotovo sve motive ovog gorskog kraja, arhetipske svedenosti i mnogolike asocijativnosti, gdje se prepliću svetkovine i fikcije, uzeo je iz ovog majdana. Na svojim platnima oslikava podlovćenski kamen, litice đavolskih oblika što streme ka nebu, prožete romantikom i krikom. Nad surim krševima, preko kojih se razliva karminasta krv sunčevog zatona, ili duga nebeska - „znak saveza između boga i čovjeka“, lakokrile ptice šestare, a oblaci slijede „vlastiti polet, oni imaju i poznaju svoju poeziju.“ Sred tog ambijenta, zvuk sugeriše boju, a boja stvara ideju melodije. Namah je progovorio crnogorski kamen, „postao individualnost, intimna živa prisutnost u vječnom trajanju crnogorskog čovjeka.“ Njegovu realnost i mistiku, simbolička značenja prirodnog elementa za uklin i zakletvu, Lubarda je posve otkrio. Zapravo, po Milovanu Đilasu: „Slikar Lubarda (…) napravio je od kamena veliko slikarstvo…“ On je „našao kamen u svemu - u ljudskom liku i ispod njega, u nebu što zapinje o litice i vršine… Sve je kamen. I sve ljudsko iz kamena. I čovjek sam je građen iz njega… stegnut u svemu i uoštren prema svemu. Svako ga zlo bije i zlom se od zla brani, na tlu u kom ni zvjerinju staništa nema.“ Ta nebeska vrlet, te sapete pustinje, invociraju umjetnika za fantazmagorije, za kombinatorike svakovrsne. Ti petrificirani trenuci čovjekove duge istorije su zapravo pečat naše sudbine. „Crvene stijene kršnih predjela, plave sjenke u podne, žuti strah smrti, bijeli krik galebova, sve su to boje moje palete“, izjavio je nekoć umjetnik.
Gotovo spiritualnim odnosom prema prirodi, on „svoje isprelamano pobrđe vidi i slika kao sveljudsku, svevremensku pučinu, pa se njegoševski vine put kosmičkih sudara i ravnoteža.“ Od najranijih radova (pejzaži, mrtve prirode) Lubarda prihvata jedan sivi ton tih legendarnih predjela, kao „osnovni zvuk u akordu postavljajući sebi težak zadatak da iz tog sivog tona izvuče potpunu kolorističku skalu.“ Potom su boje postale svjetlije, i dalje inkarnirajući ono što bi se moglo definisati atmosferom ljudske drame. Njegovo slikarstvo nosi dominantan zavičajni biljeg, bilo da deskriptivno prenosi na platno fragmente pejzaža ili sintetizovane panorame, bilo da ih redukuje do apstrakcije. U vremenskom slijedu, postepeno se oslobađa predmeta, svodi ga na aluziju i metaforu, transformiše, zapravo, u simbole svakovrsne.
(Predavanje održano u CANU; nastavak naredne subote)
Bonus video:
