Svaka vlast brzo pokvari ovaj svijet - Vijesti.me
INTERVJU: SRPSKI PISAC MILISAV SAVIĆ ZA “VIJESTI”

Svaka vlast brzo pokvari ovaj svijet

"Da je šezdesetosmaška revolucija uspjela, vjerovatno bi se pretvroila u svoju suprotnost, kao i mnoge druge revolucije"

Jednu od najuzbudljivijih večeri  na Trgu pjesnika, u okviru književnog programa  jubilarnog Grad teatra priredio je  Milisav Savić,  pisac koji se ubraja u ključne  predstavnike jugoslovenske i srpske literature, laureat najvećih književnih nagrada koje se dodjeljuju u regionu, aktivan i važan učesnik književnog i društvenog života ovog prostora (od šezdesetosmaških protesta, preko  80-ih i ratnih 90-ih godina, do današnjig dana).

Savić, koji je upamćen i po tome što je 1991. vratio Ninovu nagradu koju je dobio za roman “Hleb i strah”, ali i kao prvi dobitnik visoke crnogorske nagrade “Miroslavljevo jevanđelje”, stigao je na Trg pjesnika  sa novim romanom “La sans pareille - Ljubavni roman sa dodacima“, za koji je ove godine dobio nagrade “Meša Selimović”, “Borisav Stanković”... Pisac čija su djela (romani, knjige pripovjedaka, multižanrovske knjige...),  prevođena na brojne evropske jezike, poznat je i kao autor  leksikona “Ko je ko - pisci iz Jugoslavije“, priređivač antologije savremene američke pripovijetke “Psihopolis“, savremene australijske pripovijetke “Komuna te ne želi”, savremene italijanske pripovijetke,  kao i moderne “Svjetskemini priče”  i  antologije “Najlepše srpske priče”, a objavio je i više knjiga prevoda sa engleskog i italijanskog  jezika. Savić   je bio  predavač srpsko-hrvatskog jezika i jugoslovenske književnosti na Londonskom univerzitetu, Njujorškom državnom univerzitetu, Univerzitetu u Firenci i Univerzitetu u Lođu, a obavljao je i dužnost ministra - savjetnika u Ambasadi Srbije i Crne Gore u Rimu (2005. do 2008). U njegov “minuli rad” kao važna stavka stoji i da je bio urednik “Studenta”, glavni i dogovorni urednik “Mladosti”, “Književne reči” i “Književnih novina”, i glavni urednik i direktor  izdavačke kuće “Prosveta”.
Ono što ga je pored nagrađenog romana “La sans pareille - Ljubavni roman sa dodacima“ ovog  ljeta  stavilo u centar medijskih interesovanja je nova knjiga koju je Savić predstavio početkom juna - veliki majstor pripovijedanja objavio je ovog puta zbirku  priča, reportaža i intervjua iz “Studenta” iz 1968, pod naslovom “Šezdesetoosmaš”. Izdavač  je „Službeni glasnik”, koji je ovom knjigom otvorio svoju novu ediciju “2 u 1”.

“Šezdesetosmaš” sadrži rane priče Milisava Savića, izvještaje o događaju kod čuvenog novobeogradskog nadvožnjaka početkom juna 1968,  intervjue sa gostima redakcije “Studenta”  u to vrijeme - Živojinom Pavlovićem, Borislavom Pekićem, Slobodanom Selenićem,   Zagorkom Pešić Golubović, Duškom Radovićem, kao  tekstove koji imaju gotovo esejistički karakter.  List “Student”, iz koga su generacije ljevičarski orijentisanih intelektualaca usvajile moralne standarde, pravo na mišljenje u novinarstvu, saznanja o važnosti jezika i stila, a posebno slobodarskih ideja, Savić je vodio od 1968. do 1970.

Kako kaže u razgovoru za “Vijesti”,  ova knjiga prikazuje ambijent studentske pobune, preispituje i ulogu književnosti u buđenju slobode mišljenja u jednoj dvoličnoj stvarnosti, jednog “umivenog” i javnog lica za pokazivanje koje je u to vrijeme imalo društvo “jednakih”, i stvarnog života ljudi koji su bili obilježeni nekom socijalnom nepravdom već na početku svog života.
Zato je proza koja je tada nastajala, kao i “crni talas” u umjetnosti, otvarala suštinska egzistencijalna pitanja o identitetu i životnom usmjerenju pojedinca. Knjiga “Šezdesetosmaš” zamišljena je kao neka vrsta svjedočanstva o jednom izuzetno važnom trenutku u životu mladih ljudi u drugoj polovini prošlog vijeka. Jednako kao što, na drugoj strani, treba da pokaže i kako su neki drugi pisci i stvaraoci u tom  važnom trenutku, pa i ja među njima, gledali na ulogu književnosti i zadatak svoje generacije u važnim društveno-političkim procesima, i kako smo se na različite načine angažovali. Danas, malo ko vjeruje u istinsku pobunu. 

Zbog čega je ta šezdesetoosmaška revolucija još uvijek do kraja nedefinisana, i šta bi se, recimo, dogodilo da je ona uspjela?

Nije definisana, zato što o njoj kod nas i dan-danas  postoje oprečna mišljenja - neki misle da je bila značajan događaj, neki da se dogodila samo na estetskom planu, da je bila oponašanje američkog hipi pokreta i kulturnih pokreta filozofa i umjetnika koji su se dogodili u Francuskoj. Mislim da jeste bila važna, iz nekoliko razloga. Prvi put smo došli do izvjesne slobode mišljenja, Tito nije smio da se dira, ali sve drugo je bilo slobodno, pisana riječ i mediji su nešto i značili. Mi smo ljude o kojima smo pisali imenovali imenom i prezimenom, i oni su poslije toga podnosili ostavke.  Kad je Boro Krivokapić u “Studentu” napisao tekst protiv saveznog ministra   Udbe, to je i te kako imalo efekta - podnio je ostavku. Ili kad je mladi student Ljubiša Ristić napisao tekst protiv tadašnjeg rektora Beogradskog univerziteta, inače partizanskog heroja, ovaj je, čini mi se, takođe podnio ostavku. Tada je riječ imala težinu, a danas možeš da napišeš šta god hoćeš, niko na to ne obraća pažnju.

Bio sam urednik “Studenta” 1968, kada je nekoliko brojeva bilo zabranjeno. Sve ih imam. To je bilo vrijeme angažovane književnosti. Drugo, ja mislim da su svi demokratski pokreti koji su kasnije došli uglavnom nastali na temeljima 68. Ta revolucija čini jezgro. Paradoksalno je, naravno, da se u jednopartijskom režimu koji je optuživan zbog rigdnosti, jednoumlja, ljudi ipak podnosili ostavke zbog javne kritičke riječi, a danas mogu da ostanu bez posla oni koji pišu o neistini i korupciju. Sada živimo u nekakvim demokratskim društvima u kojima, navodno, postoji sloboda govora i mišljenja. Danas nemate zabranjivane knjige, filmove, predstave…,  ali je prisutan svojevrsni cinizam. Danas, kad objavim neki kritički tekst, tabloidi će me najvulgarnijim jezikom optužiti da ću izvršiti atentat na premijera ili državni udar.  Sada imamo jednu sofisticiranu cenzuru - država se, jel’ da ne mješa, ali pošto medije uglavnom danas drže privatnici, sloboda riječi je u njihovim rukama, i zavisi od njihovih interesa.

Ali, da se vratim na pitanje - možda i ne bi bilo dobro da je šezdesetoosmaška revolucija uspjela, zato što bi se, vjerovatno, pretvorila u svoju suprotnost, kao i mnoge druge revolucije.

Kažete da je književnost tada “stanovala” u radničkim naseljima, na autobuskim i željezničkim stanicama, u ludnicama, zatvorima, u seoskim ćumezima…Gdje danas živi književnost?

Sada je više nema tamo. Da li književnost živi na cvjetnim livadama ili mora da siđe u blato, u tamni vilajet, u sam pakao? Ova knjiga može se čitati i kao priča o zabludama i porazima jedne generacije ili jedne poetike. Vrijeme ili istorija nisu nam dali za pravo. San o humanom i pravednom društvu ostao je samo san. Borili smo se protiv “crnjaka” u svijetu, danas ga ima više nego ikad, a “crnjak” iz naše proze i filmova liči na bajku u odnosu na ovaj realni, današnji.

Mi smo bili ljevičari, i da su šezdesetosmaši tada osvojili vlast, to bi možda bila katastrofa, možda bi se pretvorila u ljevičarsku diktaturu. Mi smo bili protiv tržišne ekonomije, imali smo jedan rigidan šezdesetosmaški moral koji je bio za socijalnu jednakost. Danas morala više nema, i to bi bilo vrlo opasno, jer bi i mi prešli u jednu vrstu jednoumlja. Mi smo se borili protiv jedne revolucije koja je bila ostvarena, komunistička, a ona koja je došla 2000. godine vidimo šta je nama u Srbiji donijela, a ostvarila se, tako da je '68. ostala u jednoj lijepoj uspomeni svim njenim akterima. Možda bismo mi uspjeli da napravimo neko mnogo srećnije i pravednije društvo, ali čisto sumnjam, jer se svaka vlast vrlo brzo pokvari ovaj svijet.

Bili ste član Demokratske stranke gotovo od osnivanja. Zašto propadaju demokratske revolucije?

Zato što se pobjednicima odmah pridruže i pobijeđeni. Bio sam u jednom periodu  i član Glavnog odbora DS, i znam da je, recimo, odbor DS prije petog oktobra imao u Novom Sadu dvanaest ili trinaest članova, da ne govorim o vremenu Miloševića kada si na prostima ruke mogao da izbrojiš članove DS. Odjednom, posle petog oktobra, za samo dva dana, imali smo više od pet hiljada novih članova. I šta se onda dešava?
Onda se ta revolucija pretvara u prevrtanje, presvlačenje “dresova”, u laž. U DS su došli ljudi sumnjivih biografija, a ta stranka je nekada bila poznat upravo po najstručnijim ljudima, a onda je stigla i ta pljačka i privatizacija. Sjećam se 2004. godine i nekog kongresa u Americi kada sam upoznao neke naše ljude, dobre stručnjake koji tamo žive. Kažu, vratili bi se u domovinu, ali im nije jasno kako neki ministar u Srbiji poslije samo dvije godine može da ima na računu trideset - pedeset miliona eura. To ih plaši. A volio bih da se nađu neki ministri i visoki državni funkcioneri na ovom prostoru koji, iz svih ovih strašnih događaja koji su nam se desili, u kojima su obični ljudi ostali osiromašeni, napaćeni, posvađani nacionalnom mržnjom,  nisu izasli enormno obogaćeni. Ministar bez pedeset miliona eura na računu kod nas je eksces, sumnja se da nešto s njim nije u redu.

Koliko je tek iznenađenje što se na vlast u Srbiji vratio dio “crno-crvene koalicije”, kako se devedesetih godina nazivala koalicija radikala sa Miloševićevom strankom, i strankom njegove supruge?

To je dokaz da je u politici sve moguće. Ali, mene više i ne znaima kritika vlasti, ni ove, ni one bivše. Neke moje kolege pisci pišu kolumne u novinama. I šta se dešava? Apsolutno ništa. Zato hoću da napišem jedan roman o ljepoti vlasti, o tome zašto ljudi toliko vole vlast, i zašto je ona privlačnija od droge. To je osjetio Meša Selimović. Svi kažu da je “Derviš i smrt” kritika vlasti, a nije, to je zapravo pohvala vlasti. Jer, ako jedan Nurudin, duhovni čovjek visokih moralnih principa, patrijarhalan, padne pod čari vlasti, onda sigurno da u vlasti postoji nešto lijepo, neodljivo, što običan čovjek ne može da dokuči. Ta priča možda će biti i ljepša, nego da ovako danima i danima kritikujemo vlast, a to ne daje nikakvog efekta, niti se iko iz vlasti uzbuđuje zbog onoga što pišemo.
U Srbiji je opao taj entuzijazam prema građanskom buntu, čini se da ljudi mirno prihvataju svoje siromaštvo, bijedu, nezaposlenost, vulgarne tabloide, rijaliti programe koji služe za “hipnotisanje”, a da procvat zemlje postoji samo u fikciji premijera. 

Da li  Srbiju, kao i neke druge zemlje u regionu, danas možemo da gledamo kao film “Bulevar sumraka”?

Od građanskog bunta nema ništa, zato što je vlast je uspjela svim mehanizmima da minimizuje taj bunt. Drugi razlog je što su ljudi već dvije decenije i po razočarani. Jer, nije toliki problem smijeniti jednu vlast, ali onda dođe druga, a ista je kao i prethdna. Problem je promjeniti sistem, a da promjeni sistem, to nijedna  partija neće. Nijedna partija ovdje do sada nije ni pokušala da promjeni sistem, i da postavi sistem koji služi narodu, nego uvijek ostavlja one djelove koji služe njoj. Moj prvi sukob sa demokratama poslije 5. oktobra bio je kad sam došao kod jednog visokog funkcionera, neću da pominjem ime, i pitao ga da li će oni sada raspisuju konkurse za direktore kulturnih institucija. On kaže da neće,  nego će postavljati svoje ljude. Pa ja sam se borio za te konkurse, možda ću ja da konkurišem za direktora Narodnog pozorišta, i neka onda ta komisija kaže Milisav Savić ne ispunjava uslove, a ne da neki političari odlučuju o tome. Eto, tu je već počelo kotrljanje unazad, a čim to počne, mada su ta mjesta u kulturi nebitna, onda možete misliti šta je sa nekim mnogo značajnijim mjestima, sa, diplomatijom, ekonomijom, gdje bi takođe morali da budu konkursi. Zato više i nema masovnih građanskih protesta, nema pravog bunta. Čuo sam se  nedavno sa nekim prijateljima Italijanima, koji su mi rekli da kod njih frapantno raste popularnost pokreta “Pet zvjezdica”, zato što je on ponudio program koji se razlikuje od svih programa političkih partija u Italiji. Upravo, promjenu sistema, a on podrazumijeva da političar može da ima samo jedan mandat, a onda se vraća na mjesto gdje je bio. Ako je bio zidar, znači da mora da se vrati tamo, ako je bio prodavac pogrebne opreme, mora da se vrati u radnju u kojoj je radio. Taj pokret pokušava da demontira sistem, da iskorijeni mogućnost korupcije, i vodi jaku antikorupcijsku kampanju, iako je na vlasti u Italiji trenutno ljevičarska Demokratska partija, ali i ona ima tehnokratsku vladu, kao i mnoge prije nje. Zanimljivo bi, recimo, bilo da se i na ovom našem prostoru pojavi neki sličan pokret, sa sličnim zahtjevima - da političar može da ima samo jedan mandat, a ne da čim jednom uđe u vlast odmah postane Tutankamon, vječan, za sva vremena. Pogotovo bi bilo zanimljivo u koje bi se  profesije vraćali naši političari, pošto vjerujem da su i oni sami već zaboravili šta su njihove osnovne profesije, koje su škole završili, ako su ih završili, gdje su nekada radili, ako su uopšte radili. To bi zaista bilo vrlo uzbudljivo da vidimo.

Šta je danas sa ljevičarskom idejom, koja skoro više i ne postoji na našim prostorima iako nas I dalje zaluđuju da živimo u socijalnim državam, i koliko je strašno, upravo za nas - male, razjedinjene, siromašne, opljačkane, kada nestane ta ljevičarska, humana ideja svijeta, još nam dođe korporativni sistem, i to na naš, “balakanski način”?

Nažalost,  ljevice više nema, u posljedne vrijeme se pominju filozofi Slavoj Žižek i Srećko Horvat, još neki ljevičari tu u tamo, ali to je jako mali uticaj. Sve dok mi prolazimo pored kontejnera i gledamo ljude koji kopaju za hranom, a mi prolazimo ravnodušno, sve dok nemamo osjećaj za patnju onog drugog, nema promjene. A mi smo sve randodušniji iravndušniji, nema promjene. Ako se ja borim riječima, a baš me briga što je neko pored mene gladam, znači da je stvorena jedna atmosfera, on je sam kriv za to, i zašto bi se onda mi borili za njega. Možda će se javiti neka ljevica, znate u kom smsilu, jer nam je ipak potrebno to osjećanje prema drugima. Saosjećanje znači druženje, znači da ipak živimo u jendoj zajednici, ovaj sistem u kojem živimo, koji je zansovan na gomilanju para i raslojavanju društva, on vodi prema  potpunoj sebičnosti. Umijemo li mi više da se družimo, idemo li na pozorišne predstave, kao što smo išli 1968, pa su to bili događaji, i onda se okupe dsikusije, pisci, sada se niko više ne druži. Ovaj sistem je stvorio atmosferu da se više niko ni sa kim ne druži, zašto, ja to više ne znam, nisam ni psiholog, ni socilog, i još pišem roman o ljepotama vlsti!

Svojevremeno ste, devedesetih godina, govorili da ćete napustiti Udrženje književnika Srbije i preći u Nezavisno udruženje književnika Crne Gore. Da li biste i danas to izjavili?

Ja uopšte i ne znam da li sam više član Udrženja književnika Srbije, ili su me izbacili. Ali, lijepo je biti u dva udruženja - kad se ne slažeš sa politikom svoje zemlje, onda dođeš ovdje. To je bio štos i nekada. Kad sam uređivao “Književnu reč”, ako Slovenci nisu mogli da objave njihove disidente, oni su meni slali rukopise i ja sam ih objavljivao, a oni su objavljivali naše. Sjećam se da je trebalo u književnim novinama da u odbranu Gojka Đoga, objavim tekst koji su mi poslali Dragoslav Mihailović i Živorad Stojković. Rekao sam im u razgovoru telefonom da redakcija oko objavljivanja mora da se složi, a istina je bila da nisam smio da ga objavim. U međuvremenu, pozvao me je jedan visoki funkcioner Udbe da se vidimo kod restorana “Venecija”, i kazao mi da su oni već pročitali tekst. Rekao je i ako ga objavim, oni će biti zabranjeni, a da me je on nekoliko puta spasavao kad sam objavljivao  slovenačke disidente, one iz Bosne i Hercegovine, tekstove Mirka Kovača, Predraga Matvejevića. To je bio taj štos - ako nešto ne možeš da objaviš u Srbiji, šalješ u Hrvatsku ili Sloveniju, mada su u jednom periodu zaisti bili najslobodniji srpki listovi. Tako da je to dobro i danas - što ne može da se objavi u Podgorici, može u Beogradu, i obrnuto.

Nacionalizam je najlakše zapaliti

Zanimljivo je da su 90-ih godina uspjele nacionalističke revolucije na ovim prostorima, a da demokratske, takođe, nisu uspjele, ne samo u Srbiji?

Nije to samo primjer bivše Jugoslavije, koja je bila sastavljena od više nacija. Nacionalizam je najlakše zapaliti, to je tlo puno benzina. Vidjeli smo i kako su se u tim događajima podjelili oni koji su vodili tadašnju državu, a svi oni su bili komunisti, ili ljevičari, Jugosloveni. Pokazalo se da je političarima vrlo lako da izmanipulišu ljude, čak i u zemlji u kojoj je više bilo međuetničkih  brakova, nego jednonacionalnih, a tih godina podjela izostala je i ona elementarna, građanska solidarnost među ljudima bivše velike Jugoslavije. Sa tim nacionalnim pripadanjem počelo je da se “koketira” negdje 70-ih godina, kada je kao postajalo važna ko je koje nacije. Evo mog slučaja - 1961. na radnim akcijama koje su inače bile projugoslovenske, imao sam problem identiteta - kad kažem da sam Jugosloven, optuživali su me da sam unitarista, a ako kažem da sam Srbin, govorili su da sam nacionalista,  tako da ja ne znam šta sam bio u to vrijeme. Druge nacije nisu imale taj problem - kad neko kaže da je Hrvat, Slovenac, Makedonac, Albanac, to je bilo njihovo pravo, jer je zaista bila takva polika. Lično mislim, mada će mi neko možda zamjeriti, da se istrajalo na konceptu jugoslovenstva još jedno trideset-četrdeset godina, da bi možda stvarno pobjedio taj koncept, i da ovih ratova možda ne bi bilo. Kao što nacija Amerikanac ne postoji, a traje, tako su mogli da postoje i Jugosloveni. Međutim, bar u mojoj generaciji, takozvani međunacionalni sukob nije postojao. Ja sam, recimo, u “Književnoj reči” više objavljivao albanske pisce, nego srpske, i niko mi zbog toga nikada ništa nije zamjerio, zato mislim da su  najveće žrtve ovih stradanja upravo ti  ljudi, koji su bili Jugosloveni, i koji su u novim nacionalnim državama bili neprihvatljivi.​

Nije loša pozicija biti pisac, a  marginalac

Da li pisci danas imaju ikakav uticaj?

Nikakav, to se još neki zanose da su pisci bitni. Danas više niko ništa ne čita, dva izdanja mog romana znači dvije hiljade primjeraka, bloger na internetu danas ima deset puta više čitalaca, a pitanje je da li su i oni koji su kupili moju knjigu uopšte prtočitali. Evo jendog primjera iz moje Raške, jedna baraba, sjedi u kafiću, zapalio cigaru, i  kaže mi - slušaj, ja ti nisam pročitao nijednu tvoju knjigu. Doduše, ja sam dvije knjige pročitao u životu, auto testove i... Dakle, stavio mi je odmah do znanja da se knjige ne čitaju. Onda me pogledao, i dodao značajno - a nisi bio ni u zatvoru.   Znači, stavio mi je do znanja da je biti pisac stvar morala,  da mi je rekao nisam te čitao, jer nisi završio studije u Oksfordu, a mogao sam da ga pitam koga si to pisca čitao koji je bio u zatvoru. Tada sam shvatio da ja pišem kao tobože, kakvi pisci, pisci su ti koji su savjest društva, podižu im spomenike poslije smrti. Ali, nije loša pozicija biti marginalac.​


Najčitanije iz sekcije Zabava