Novi roman Svetislava Basare “Mein Kampf” je kritika svakodnevice, ali je sam autor kazao da je pokušavao da izbjegne da roman bude politički pamflet, jer teme kojima se bavi su većim dijelom one koje se čitaju u dnevnim novinama, rečeno je na književnoj večeri posvećenoj ovom autoru u okviru Zimskog salona knjige.
„Mein Kampf“ je bio u užem izboru za NIN-ovu nagradu, a prije nekoliko dana Basarin roman je laureat nagrade Narodne biblioteke Srbije za najbolju među najčitanijim knjigama u 2011. godini.
Razgovor sa književnikom je vodila Tanja Bakić koja je kazala da “Mein Kampf” ne bi mogla definisati ni kao kao roman, ni kao grotesku ili tragikomediju.
"Forma je sasvim neočekivano napravljena kao jedna zgusnuta cjelina, odnosno, mega pasus“
“Ova knjiga je inspirisana Hitlerovim romanom, a u prevodu znači „Moja borba“ i ovo ostvarenje jeste jedna borba, koja se prije svega odražava u naratološkom smislu. Kroz prvo lice koje poprima malo hronoloških skokova iz sadašnjosti u prošlost ili iz jedne sredine koja se zove metafizičko vrijeme, u drugu sredinu - koja se zove vrijeme svakodnevice.
Fragmentarnost koja je tipična za Basarinu „Sagu o biciklistima“ se u „Mein Kampfu“ ostvaruje više kao prelamanje forme i sadržine romana. Forma je sasvim neočekivano napravljena kao jedna zgusnuta cjelina, odnosno, mega pasus“, rekla je Bakić.
Izbjegavanje političkog pamfleta
Basara je pisanje iz jednog pasusa objasnio željom da izbjegne da knjiga postane politički pamflet.
On je kazao da knjiga “nije izobličavanje stvarnost jer je stvarnost već dovoljno izobličena”
„Da sam na bilo kom mjestu napravio novi red, ova knjiga bi se pretvorila u politički pamflet, prosto je morala da bude ispričana u jednom dahu, jer se kreće na opasnoj ivici trivijalnog politikanstva.
Veliki broj tema o kojima govorim u knjizi su većim dijelom tabloidne političke pojave i ličnosti, pa mi je ovakva forma bila potrebna da čitalac ne bi stekao utisak da je to isto što može da pročita u nekom dnevnom tablidu“, objasnio je Basara, dodajući da u novoj knjizi nema malicioznosti, a da glavnog junaka uprkos činjenici da ima autobigrafskih elemenata ne treba poistovijetiti sa njim.
On je kazao da knjiga “nije izobličavanje stvarnost jer je stvarnost već dovoljno izobličena”, i slaže se sa kritičarima koji su primijetili da je ovo jedna od njegovih knjiga koja je najbliža poetici realizma,tj. više je slika izobličene realnosti, nego izobličavanja realnosti.
Ne postoji književna kritika
Basara je kazao da iako svaki pisac ima svoj krug tema, on se trudi da se sa svakom novom knjigom ne ponavlja, odnosno, temama o kojima piše svaki put pristupa iz drugog ugla, kako bi sebi pisanje učinio zanimljivijim, a čitaocima zadržao pažnju.
"Čovjek ima iluzije da se pišući kolumne bori protiv nečega"
Urednica Zimskog salona knjige Jelena Krsmanović je sa Basarom razgovarala o književnoj kritici i kolumni. Na njeno pitanje kakva je danas književna kritika u Srbiji i regionu, on je odgovorio:
„Za region ne znam, a u Srbiji ne postoji, gotovo da nema ni novinske kritike. Ima nekoliko sajtova na kojima povremeno bude objavljena poneka, ali književna kritika kakvu sam ja zapamtio u staroj Jugoslaviji - ne postoji.
U to vrijeme je postojao čak i časopis koji se zvao „Književna kritika“ koja je odvajala dobre i loše pisce. Nema više književnog autoriteta ili više njih koji bi rekli šta je dobra, šta loša literatura, a šta uopšte nije literatura“, kazao je Basara.
Basara je objasnio i šta je za njega kolumna.
„Pisanje kolumne je više rutina nego izazov za jednog pisca. Čovjek ima iluzije da se pišući kolumne bori protiv nečega. Taj aktivan stav doprinosi da se bolje osjećam, daje mi satisfakciju kada nekome kažem sve u lice“, rekao je Basara.
Bonus video:
