U čast stogodišnjice poljske nezavisnosti, večeras će u 20 sati na Velikoj sceni Crnogorskog narodnog pozorišta nastupiti Crnogorski simfonijski orkestar, pod dirigentskim vođstvom renomirenog hrvatskog dirigenta Mladena Tarbuka; solistički će nastupiti poljski pijanista Marjan Sobula. Uoči koncerta u Podgorici, Tarbuk govori za “Vijesti”.
Jedan ste od rijetkih dirigenata koji je i kompozitor, a u Vašoj bogatoj biografiji i naobrazbi, u punom smislu te riječi, je i studij fizike na Prirodno-matematičkom fakultetu. Jeste li, krenuvši u svijet muzike, zamišljali svoju karijeru i životopis baš onako kakav je, ili su neke stvari i Vama bile nepredvidive...koliko je muzika sama, njena qualitas occulta, bila ona vodilja kojoj ste se iz ljubavi i talenta potčinili?
Zadesilo se točno onako kako ste rekli - odluka da se naposlijetku bacim u muziku je bila više iracionalna, vođena prije strašću nego razumom. Ponikao sam u muzičkoj porodici, pa mi je na neki način muzika bila predodređena. Otac mi je bio profesor violine na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, a majka korepetitor; s vježbanjem violine počinjem u šestoj, a klavira u desetoj godini. S trinaest sam osjetio da mi je taj pritisak nepodnošljiv i okrenuo se sasvim drugom polju djelovanja-astronomiji. I tu sam imao dobre rezultate, upisao sam studij fizike, koji sam morao naprasno prekinuti. Status redovnog studenta više nije omogućavao odgodu odlaska u vojsku, tako sam se našao u Makedoniji - osamljen, ili pod žarkim suncem ili pod prašnim zvijezdama, suočen s pitanjima o vlastitoj budućnosti. I tada je pala odluka - idem pokušati s prijemnim ispitom za dirigiranje, premda devet mjeseci nisam ni vidio, a kamoli svirao klavir... od tog trenutka je sve krenulo nezadrživo u smjeru muzike, i eto me sada ovdje, u Podgorici, 35 godina kasnije.
Dozvoljavate li sebi kao dirigent neka sopstvena “čitanja”, izvan granica stila i regula...ko je od velikih dirigentskih imena, na Vas ostavio najveći dojam; gradi li se autoritet i povjerenje sa ansamblom kroz neki strožiji odnos, distancu? Kako je u tom smislu tekao rad sa CSO?
Ono što značajno razlikuje izvedbene umjetnosti od onih koje stvaraju gotova i dovršena djela, poput slikarstva, kiparstva, arhitekture ili filma, jeste proces interpretacije, koji bih ja nazvao oživljavanjem ili unošenjem živog duha u suhi kostur jedne partiture ili dramskog teksta. Previše sam duboko zagazio u komponiranje da bih dopuštao vlastita čitanja tuđih djela u smislu mijenjanja predloška. Druga stvar su odrednice stila i načina čitanja nekog djela, treba puno čitati i obrazovati se na samim izvorima-ipak su i sami kompozitori pokušavali nekoć, kao i sad, opisati svoje estetske i stilske ideje i riječima, a ne samo muzikom. Zato najviše poštujem dirigente koji su tražili tu nit koja vodi vjernosti čitanja, kao što su Kleiber, Harnoncourt, Abado. No, danas su dirigenti puno više treneri svojih momčadi, negoli mistični prvosvećenici određenog kulta. Potreban je autoritet zasnovan isključivo na znanju i vlastitim vještinama, ali, daleko je važnije stvoriti kreativnu atmosferu u kojoj će svaki član orkestra dati najbolje od sebe. Mislim da mi je uspjelo kolegice i kolege, članove Crnogorskog simfonijskog orkestra, zainteresirati za ovaj lijepi, no nažalost slabo poznati i rijetko izvođen program poljske muzike. Oni su odgovorili na te izazove velikim zalaganjem i koncentracijom, pa se nadam dobrom koncertu.
Na jednoj od proba sa CSO rekli ste da je simfonijski orkestar jedno od najvećih tekovina civilizacije. Zašto djela klasične muzike ni danas ne gube na svojoj estetici, kvalitetu, svježini?
Svako vrijeme nosi svoje vrijednosti,svoj pogled na svijet, a najneposredniji doživljaj različitosti tih pogleda nam daje izvedba muzike različitih doba. Sama partitura nije dovoljna-tek izvedba oživljuje kompozitora kojeg odavno više nema među živima. I tako se dogodi čudo-na koncu vam se učini da su taj Bach, Mozart, Čajkovski među nama i da ih poznamo kao dobre prijatelje, da slušamo njihove dvojbe, pitanja, nedoumice, ljubavne ispovijedi, mnoge stvari koje se ne usuđujemo priznati sami sebi. A kad promislite malo bolje, možda je to sve samo naša uobrazilja-postoji tek titranje zraka u prostoru koje mi čujemo kao muziku...
Šta je to u muzici što Vas tokom svih godina još uvijek snažno vezuje za profesiju i scenu? Imate li u tom smislu svoje favorite na dirigentskom pultu?
Kako čovjek stari, ne vidi se kraja istraživanju, i kroz rastuće iskustvo sagledava svijet oko sebe sve dublje i pronicavije. Tako je i sa interpretacijom muzike, ona je jednako dokument nekog trenutka, kao što je partitura koju interpretirate dokument nekog sasvim drukčijeg i na vremenskoj osi udaljenijeg trenutka. Mislim da je eros ključan za cjelokupnu ljudsku djelatnost, pa tako i za muziku.Što se favorita na dirigentskom pultu tiče, bezrezervno se držim mišljenja Lovra Matačića, da mi je najdraža partitura ona koju trenutno studiram.
U bujici negativnih struja teško se čuje glas umjetnika
U čast jubileja Poljske večeras su na programu Paderevski i Karlovič. Sami ste za muziku lijepe naše uradili mnogo na istraživačkom polju očuvanja baštine, od prve hrvatske opere “Ljubav i zloba”, do “Nikole Šubića Zrinskog”, Simfonije Dore Pejačević itd. Je li i to, na neki način, dug i obaveza prema svojoj zemlji i njenoj muzici, tradiciji, kao bitnom segmentu sopstvenog umjetničkog identiteta?
Da, radi se o dugu, ali ne osjećam ga nacionalno, prije kao kao neophodnu pomoć nepravedno zaboravljenim kompozitorima. I tu mi je večerašnji Karlowicz jednako blizak kao i Zajc. Puno je na našim prostorima nepravdi, jedna mržnja rađa drugu, i u toj bujici negativnih struja teško se čuje glas umjetnika. Tako je bilo i sa hrvatskim kompozitorima prohujalih razdoblja: Lisinski je umro u krajnjoj bijedi, posve zaboravljen od prijatelja, a evo, tek ovog mjeseca, sa tragičnim zakašnjenjem od 172 godine bit će konačno objavljena prva hrvatska i druga po redu slovenska opera, njegova “Ljubav i zloba” u mojoj redakciji. Doru Pejačević, kao kompozitoricu, nitko u Hrvatskoj nije ozbiljno shvaćao do te mjere, da je tek 2000, publika mogla čuti integralnu izvornu verziju njezine Simfonije pod mojim dirigentskim vodstvom. Na paradoksalan način je ova moja briga za hrvatsku baštinu uglavnom popraćena u samoj Hrvatskoj omalovažavanjem, napadima u medijima, ili, što je najčešće, namjernim prešućivanjem moje djelatnosti. No, hvala Bogu, svijet je širok, a malograđanska duša uska, tako da od svih takvih rabota zasad nema neke štete po mene.
Bonus video:
