Teško je živjeti sa iluzijama, a još teže bez njih

"Pogledajmo, skoro svaka partija svoju nacionalnu istoriju kreira za svakodnevne političke potrebe"
0 komentar(a)
Ažurirano: 08.10.2011. 11:41h

Laslo Vegel, novosadski romansijer, dramski pisac, esejista, pozorišni kritičar jedan je od najznačajnijih književnika i intelektualaca koji pišu na mađarskom jeziku u Vojvodini. Rođen je u Srbobranu 1941. godine, a u Novom Sadu živi otkada je završio srednju školu.

Diplomirao je mađarski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu. Uređivao je književne časopise „Uj simpozion“ i „Polja“, zatim književni dodatak u dnevnom listu „Madjar so“, a bio je i dugogodišnji urednik u Dramskoj redakciji Televizije Novi Sad.

Iz državne televizije poslat je na prinudni odmor 1991. godine, u vrijeme čistki novinara koji su se protivili Miloševićevom režimu. Laslo Vegel je autor knjiga: „Memoari jednog makroa“, „Dupla ekspozicija“, „Pareneza“, „Velika istočno-srednjo-evropska Gozba stupa u Pikarski roman“, „Exterritorium“, „Vitgenštajnov razboj“, „Judita i druge drame“.

Romani i eseji Lasla Vegela prevedeni su na više evropskih jezika. Dobitnik je brojnih književnih priznanja među kojima se posebno ističu Februarska nagrada Grada Novog Sada, te mađarske nagrade Regionalna Pulicerova nagrada Mađarske (ovo priznanje Mađari dodjeljuju već 15 godina, uz saglasnost nasljednika Džozefa Pulicera, medijskog magnata mađarskog porijekla, kao afirmaciju nove, demokratske kulture), nagrada „Lajoš Košut“, nagrada „Knjiga godine“ u Mađarskoj 2001.

Beogradski „Stubovi kulture“ uskoro objavljuju novo izdanje Vegelovog prvog romana „Memoari jednog makroa” iz 1967. godine u prevodu Aleksandra Tišme

Vegelovu novu knjigu esejističke proze “Priče iz donjih predjela” objavila je novosadska izdavačka kuća “Cenzura” (prevod Vicko Arpad). U knjizi koja nosi podnaslov “Berlinski tekstovi” sabrani su Vegelovi eseji („Nach Berlin“, „Ispaštanje“ i „What is Yugoslavia“) nastali tokom autorovih boravaka u Berlinu.

Vegelov susret sa Berlinom je prvi susret sa stvarnom Evropom, poslije pet decenija boravka pod staklenim zvonom, u svetonazorski izolovanom barbarikumu. Ovi eseji govore o iluzijama i stvarnosti, imaginarnoj i stvarnoj Evropi, iz donjeg rakursa.

O svim ovim temama Laslo Vegel progovara uzbudljivo i beskompromisno, skicirajući Evropu, ali prije svega – otkrivajući nas, tu negdje dolje, izgubljene u identitetskim igrama i zabludama.

Beogradski „Stubovi kulture“ uskoro objavljuju novo izdanje Vegelovog prvog romana „Memoari jednog makroa” iz 1967. godine u prevodu Aleksandra Tišme, koga je Tišma smjestio među “prve moderne gradske romane iz Vojvodine”. Laslo Vegel sa suprugom Anikom živi u Novom Sadu, a za „ART Vijesti“ je govorio iz Venecije.

Vaša nova knjiga „Priče iz donjih predjela - Berlinski tekstovi“ iako upućuje na Berlin, ona je isto toliko i knjiga o Balkanu. Šta nam možete reći o specifičnostima ove proze na granici žanrova?

"Meni su uvijek bili bliski hibridni žanrovi, i najviše me zaokupira eksperiment sa žanrom. Hermann Broch ili Robert Musil su na mene u tom smislu uticali. Poslije objavljivanja „Eksteritoriuma“ (koji je isto tako jedna hibridna proza) čitao sam Segala, koji je isto tako u tom pravcu težio.

Dodajmo i to da smo živjeli u svijetu jednopartijske države, gdje su postojale snage, koje su mogle stvarati lijepe i privlačne privid

Njega smatram, danas velikim savremenim piscem, koji je otvorio nove puteve. Naime, mislim da je savremena proza danas pred velikim iskušenjem. Modernizam, koji je dostigao svoj vrhunac u sedamdesetim godinama, postao je konvencionalan, hermetičan, sa strogo određenim kanonima, i potrošio je svoje inovatorske rezerve.

Vratiti se tradicionalnom realističkom romanu je isto tako nemoguće. Bar za mene. Sem toga danas živimo u jednoj veoma protivrječnoj situaciji. Živimo u dobi ranog, divljeg kapitalizma, u „Balzakovim vremenima“, ali sa iskustvom modernog diskursa, moderne komunikacije, u dobi digitalne revolucije.

I jedna i druga snažno utiču na naš senzibilitet. Dodajmo i to da smo živjeli u svijetu jednopartijske države, gdje su postojale snage, koje su mogle stvarati lijepe i privlačne privide, danas međutim živimo u doba kada više nema takve monopolske sile koja bi mogla proizvoditi takve privide, današnja moć sposobna je samo skrivati stvarnost.

U toj situaciji nije dovoljno demaskirati privid, nego ponovo treba imenovati postojeće. Tako nova proza ponekad postaje grčevita borba za imenovanjem, i da izbjegne veoma suptilan teror ambivalentnosti."

U eseju „Nach Berlin...“ kažete: „U teškim bitkama varvare šalju u prve redove i upozoravaju ih na njihovu plemenitu obavezu“. Sugerišete da postajemo evropski Indijanci. Možete li ovo pojasniti?

"„Nach Berlin...“ sam pisao osamdesetih godina. Ako ne računam nekoliko kraćih putovanja od 2-3 dana, onda mi je taj susret sa Berlinom bio prvi susret sa Zapadom. Moja Evropa sve do tada živjela je samo u mojoj biblioteci, i tada sam se sreo sa stvarnim. Još je postojao berlinski zid, kao jedna velika rana istorije.

To je bio jedan zlatan period Zapadne Evrope. I u tom berlinskom ogledalu sam shvatio i svu dramu života u Srednjoj Evropi i na Balkanu. Te naše muke, nade, strahove, poraze, laži, samokolonizatorske naklonosti, i mržnje koje se rađaju iz naših osjećanja inferiornosti.

To sam detaljno razradio u nastavku knjige, u „Ispaštanju“. Ta naša trauma traje do dana današnjeg. Živimo u parlamentarnoj demokratiji, a mi sami nijesmo demokrati."

Kažete da u srednjoistočnoj Evropi, a naročito na Balkanu, imamo previše istorije, jer na tim prostorima uistinu i ne postoji autentična istorija. Zašto?

"Ako u nekom društvu nema konsenzualne vrijednosti, onda nema ni autentične istorije. Pa pogledajmo, skoro svaka partija svoju nacionalnu istoriju kreira za svakodnevne političke potrebe.

Istorija je u stvari pogled na budućnost, jedna interakcija između prošlosti i budućnosti, ali mi danas živimo s licem okrenutim u prošlost, i pošto budućnost i prošlost nema više interakciju, mi stalno multipliciramo prošlost. To je ta dnevnopolitička prošlost, koja gubi svaku autentičnost."

U oktobru mjesecu u bečkom Kabinet teatru biće premijera Vašeg komada “What is Yugoslavia”, koji se kao esej nalazi u knjizi “Priče iz donjih predjela”. Poznati reditelj Lukas Cajpek tekst je priredio kao monodramu. Interesano je da je tekst “What is Yugoslavia” napisan u Engleskoj kao esej, još davne 1994. godine.

"Da taj esej ili monodramu sam napisao u formi učenja engleskog jezika. Htio sam da se oprostim od Jugoslavije bez nostalgije, ali i bez psovki i mržnje. Kao kada se čovjek oprašta od mladosti ili života."

Vaš prvi roman „Memoari jednog makroa“ napisali ste 1966. godine. Zanimljiva je činjenica da su svoju prvu književnu kritiku baš o ovoj knjizi napisali Jovica Aćin i Slobodan Šnajder. Možete li nam reći kakav pogled na svijet su imali junaci „Memoara jednog makroa“ s obzirom da je knjiga nastala u jednom značajnom periodu evropske istorije?

"Ah, to je teško, jer kritičari su to analizirali sa tako različitih aspekata, da ja jednostavno više ni ne znam, šta je moja interpretacija, a šta je interpretacija drugih. Ja se sjećam da sam u tom vremenu čitao Svetog Avgustina, i imao sam želju da napišem jednu ispovijest o svom vremenu, o upotrebi mladosti, o vremenu laži u kome sam se socijalizovao.

Kada je objavljena, onda su govorili da je to nemoralna, destruktivna knjiga, „crna proza“, a danas je kritičari nazivaju kultnom knjigom. Decenijama je nisam pročitao od početka do kraja, a kada sam se sa njemačkim prevodiocem sastao, morao sam da to učinim, i tada sam pomislio da je to jedna bajka."

Bili ste urednik časpoisa „Uj Simposion“. Koliko je taj časopis ostavio traga na kulturu u Vojvodini?

"Ja sam u tom pitanju najmanje mjerodavan. Za mene su to bile uzbudljive šezdesete godine, koje su ostavile duboki trag u mom životu i u mojim knjigama. Za mene su te godine bile godine lijepe iluzije, možda i lažne, ali i godine gubitka te iluzije. Pa poslije sam naučio da je teško živjeti sa iluzijama, a još teže bez njih. Poslije šezdesetih osuđen sam da živim bez njih."

Ove godine u Švajcarskoj su Vam ukazali veliku počast povodom 70. godišnjice...

"Slučaj je htio da sam u tim mjesecima baš bio u Švajcarskoj. Povodom sedamdesetogodišnjice su organizovali nekoliko književnih večeri, bez buke, mirne, tihe, analitične, pažljive. I tamo se lijepo prodaju moje knjige, koje su objavljene na njemačkom jeziku."

Recite nam nešto o mađarskoj književnosti danas. Nakon plejade poznatih pisaca (I.Kertes, P.Esterhazi) javljaju se i neka nova vrlo zanimljiva imena, poput Đerđa Dragomana, Melinde Nađ Abonji....

"Melinda Nađ Abonji je jedinstven slučaj. Ona je iz Vojvodine, djetinjstvo provela u Bečeju, sa roditeljima se preselila u Švajcarsku, piše na njemačkom jeziku i dobila je najznačajnije njemačke i švajcarske nagrade.

U njenom novom, nagrađenom romanu snažno je prisutna Vojvodina. A što se mađarske književnosti tiče, poslije generacija Petera Nadaša i Petera Esterhazija, i da dodam Lajoša Nađa Partija, i Pala Zavodu, javlja se jedna nova talentovana generacija prozaista, koji će upravo sada, u vrijeme velikog previranja u Mađarskoj, imati velike šanse i velike muke."

Na ničijoj zemlji

Vegel je autor koga kritičari ubrajaju među najvažnije pisce savremene mađarske i srpske književnosti. Jednom prilikom je izjavio: „Pišem na mađarskom jeziku i, naravno, pripadam mađarskoj književnosti. Moje životno iskustvo, cio moj život i prozni svijet vezuje me za nekadašnju Jugoslaviju, danas za Srbiju, Vojvodinu odnosno Novi Sad.

I srpski i hrvatski kritičari koji su pisali o meni uvažili su moju kompleksnu situaciju i niko nije pisao o meni kao o stranom književniku. Ni ja se ne osjećam u srpskoj književnosti i kulturi kao stranac. Ali, to ne znači da je ta kompleksna situacija neka ’multikulturna idila’, ponekad osjećam da sam na ničijoj zemlji, a ponekad kao da nosim dva tereta na leđima“.

"Memoari jednog makroa"

„Memoari jednog makroa“ ove godine su objavljeni u Njemačkoj. Roman je doživio niz odličnih kritika u vodećim njemačkim medijima. Šta je to univerzalno u Vašoj priči što su Njemci znali da ocijene kao vrijednost?

"Poslije „Ekesteritoriuma“ izdavač je odlučio da objavi na njemačkom „Memoare jednog makroa“. I ja sam imao unutrašnje strepnje, šta znači jedan, kako je Tišma rekao „novosadski roman“ u jednom drugom svijetu, koji ima drugačije iskustvo.

I za moje najveće iznenađenje oni su ga čitali kao savremeni roman, poredili su ga sa novim francuskim filmovima i romanima, a manje kao novosadski. A poslije toga izdavač džepnih knjiga „Fischer Verlag“ otkupio je i jednu i drugu knjigu za džepno izdanje, što znači da smatraju da će i šira publika da se interesuje za to."

Bonus video: