The B-52's: Zarazna plesna muzika za uvrnute kostimirane žurke

Rijetko koji bend je uspio da ima tako razrađeni osjećaj za retro futurizam. U suštini usresređeni na korjeniti zvuk rock and rolla 50-ih uspjeli su da referišu na SF filmove i stripove tog doba
0 komentar(a)
The B-52's (Novina), Foto: Vijesti online
The B-52's (Novina), Foto: Vijesti online
Ažurirano: 20.09.2014. 19:38h

The B-52's su nastali 1976. godine, kada su se zbog živih nastupa u kineskom restoranu u Atensu okupili brat i sestra Rik i Sindi Vilson, pjevačica Kejt Pirson, bubnjar Kejt Striklend i vokal i ulični pjesnik Fred Šnajder. Nakon što su svirali po lokalnim žurkama i uspostavili prepoznatljivi imidž koji je frizurama referisao na 50-te godine, 1978. godine za malu izdavačku kuću ”DB Records” objavljuju prvi singl ”Rock Lobster” koji je stvorio veliki hajp oko njih. Nakon što su instant hitom privukli pažnju u Njujorku (CBGB) i Londonu, i popeli se na prvo mjesto zvanične top liste u Kanadi, 1979. potpisuju za ”Waner Bros Records” i na Bahamima snimaju prvi, eponimni album “The B-52's”. Sa novom verzijom ”Rock Lobster”, pjesme koja je paradigma njihovog opusa, prvijenac je imao ogroman tiraž u svijetu, ali i Sjedinjenim Državama gdje je postigao milionsku prodaju. Nudeći bezbrižniju sliku svijeta od post-punk savremenika The B-52's su ritmički zaraznim pjesama kao što su ”Planet Claire”, ”52 Girls” i ”Dance This Mess Around” utabali svoj put prema klupskoj rock sceni.

Naredne godine objavljuju drugi album ”Wild Planet”. Iako nije ostvario komercijalni uspjeh kao prvi album, on je na gotovo istim muzičkim strategijama uspio da do kraja iscrpi poetiku plesnog post-punka. I dok su takvu vrstu muzike u Britaniji bendovi pravili inspirisani dubom, The B-52's su to radili sa pozicija američke rock and roll tradicije. Predvođen upješnim singlom ”Private Idaho”, ”Wild Planet” je nešto slabiji od debija bio još kompaktniji ritmički vrtlog. Njihov treći, mini-album album ”Party Mix!” je zapravo kompilacija mikseva pjesama sa prva dva albuma, koja je djelumično uspješan pokušaj da se hitovi prepakuju za narodne mase.

Kao paradigma američke pop kulture na isti način su kao i Endi Vorhol opisali drečavo privlačni svijet kiča potrošačke kulture i pristali da ga uz intelektualnu distancu glorifikuju, a ne konzervativnom logikom kritikuju

Četvrti album je nastao kao posljedica neuspješne saradnje između njih i Dejvida Brna iz Talking Headsa koji je trebao da bude njihov producent. Nakon što je zbog kreativnog konflikta Dejvid izašao iz projekta objavljuju mini-album ”Mesopotamia” (1982) koji prolazi nezapaženo. On je zapravo bio tranzicija prema synth-pop zvuku narednog albuma ”Whammy!” (1983). Ovaj new-wave album sa prekasnim singlom ”Legal Tender” je prvi put uveo ritam mašinu u svijet The B-52's i približio ih menstrimu zbog čega su izgubili oštricu koja je krasila njihov neurotični stil. U to vrijeme je uslijedila je kreativna kriza pa su u bendu nastupile krupne promjene: svako je počeo da piše pjesmu odvojeno, Striklend i Vilson su snimali cijelu muziku dok su ostali učestvovali samo vokalno. Pošto je izašao njihov jednolično malokrvan ”Bouncing Off The Satellites” (1985) nakon iznenadne smrti njihovog gitariste Rikija Vilsona koji je preminuo zbog bolesti uzrokovane AIDS-om The B-52's su se povukli sa scene.

Veliki povratak je uslijedio njihovim posljednjim značajnim albumom ”Cosmic Thing” (1989) sa kojim su ostvarili najveći komecijalni uspjeh u karijeri: album je ostvario multi-platinasti tiraž a prva dva snigla ”Love Shack” i ”Roam” su njihov najveći uspon na top listama (obje pjesme su bile TOP 3). Nakon vrhunca u karijeri The B-52's su objavili još dva albuma (”Good Stuff” iz 1992. i ”Funplex” iz 2008.) na kojem se vidi ne samo da su izgubili kondiciju u pravljenju pjesama nego i da više zvuče kao rip-off samih sebe nego bend koji ima šta novo da kaže.

Transponujući rock and roll 50-ih u svijet post-punka i new wavea The B-52's su hedonističkom etosu baby boom generacije dodali jedan pomalo mračan i grčeviti senzibilitet punk muzike. U tom smislu savršeni kontrast između oporog minimalističkog glasa Freda Šnajdera i raskošnih vokala Kejt Person i Sindi Vilson koji se međusobno prepliću pokazuje kompleksnu poetsku dihotomiju The B-52's: rodna (vokali), žanrovska (punk - rock and roll) i istorijska (70-te naspram 50-tih) sinteza u njihovoj muzici stvara inventivnu stilsku homogenizaciju koju niko nije na tako postmoderan i istovremeno zabavan način sproveo do tada.

I dok su u to vrijeme Suicide na mračan način inkorporirali muziku 50-ih u svijet sirove elektronike, The B-52's su u tom procesu izbjegli da se konceptualno otuđe od publike i da kroz ironični otklon popularizuju svoju muziku. Sa druge strane pristup rodnoj dihotomiji benda postavio je temelje nečega što je danas u hip hopu i r’&b’-ju neprikosnoveni standard: muški vokal je obično narativna ritmička štoperica lišena melodije dok na refrenu ženski vokal formira raskošni melodijski vatromet. Spajajući zapravo garažni mačoistički zvuk rock bendova ranih 60-ih sa ženskim vokalnim grupama tog doba oni su sveobuhvatni osvrt na muziku koja je udarila temelje savremene pop kulture.

Rijetko koji bend je uspio da ima tako razrađeni osjećaj za retro futurizam

Struktura njihovih pjesama je elaboracija hitičnosti u pop muzici. Da bi neko uspio da generiše singl na vrhovima top lista on mora da sintetiše često suprostavljene vrijednosti ritma i melodije. Kod The B-52's je to besprekorno sprovedeno kroz melodijske ”žvakaće gume” i nezaustavljivi post-punk ritam. Sa linearnom ritmičkom strukturom koja često ne pravi strofa-refren razliku već je nezaustavljivo repetativna, The B-52's prave zaraznu plesnu muziku koja kao da je pravljena za uvrnute kostimirane žurke. Njihova razigranost i pozitivan stav, distanciranost spram svijetskih problema, daje nam savršenu muziku za klubove. Sa druge strane The B-52's imaju i izraženi osjećaj za melodiju koja je takođe ritmički strukturisana. Zajedno sa Blondie oni su jedini američki bend koji je na vrijeme shvatio šta se u Britaniji u tom trenutku dešavalo na polju new-wave muzike i synth-popa, najavljujući tako vitaminski svijet američkog mejnstrima 80-ih čiji će dio kanije postati. Djelujući kao muzički pandam Džon Votersovih trash filmova The B-52's su suludi mahniti ples neurotičara žednog vulgarizovane pop kulture. Spajanjem funka, popa i surf-rocka The B-52's su sa svojim enciklopedijskim znanjem žanrova i amaterskim sviračkim znanjem postali prvi pravi college-rock bend (mada se to vezuje takođe za R.E.M. njihove kolege iz Atensa, poznatog studenskog grada, sa kojima je Kejt snimila jedan od najvećih indie hitova sa početka 90-ih Shiny Happy People). Beskrano zabavni i živahni The B-52's su protivteža disco hedonizmu. Dok slušate muziku The B-52's preostaje vam jedino da bespomoćno počnete da plešete i utopite se u masu u potrazi za bezbrižnim životnim trivijalnostima. Lišeni zdravorazumskog pristupa muzici, apsurdni i budalasti, bili su dovoljno humorni da njihova frivolnost djeluje privlačno u svojoj nepopravljivoj simpatičnosti.

Rijetko koji bend je uspio da ima tako razrađeni osjećaj za retro futurizam. U suštini usresređeni na korjeniti zvuk rock and rolla 50-ih uspjeli su da referišu na SF filmove i stripove tog doba. Izvjesna infantilnost njihovih pjesama u tom smislu djeluje poput nostalgičnog kempa 50-ih uobličenog u šarenu stripovsku estetiku koja je evidentna i na omotima ovog benda. Sa fetišističkim osvrtom na trash estetiku The B-52's su na tragu The Crampsa revitalizovali subkulturni diskurs fast-food popa sa ironičnom distancom. Zbog toga je bio logičan izbor da tokom karijere objave miks pjesama za žurke ali i prave muziku za dječiji film ”Flinstones” (1994). Kao paradigma američke pop kulture na isti način su kao i Endi Vorhol opisali drečavo privlačni svijet kiča potrošačke kulture i pristali da ga uz intelektualnu distancu glorifikuju, a ne konzervativnom logikom kritikuju.

Bonus video: