Američka književna ikona Toni Morison čitala je u srijedu u Njujorku odlomke iz svog romana „Home“ (Dom) koji je odnedavno na policama knjižara širom SAD.
Nobelovka i dobitnica Pulicerove nagrade, 81-godišna Morison, dočekana je na sceni pozorišta Piter Džej Šarp poput holivudske dive, uz vrisak i bliceve.
Melodično, kao da uspavljuje unuke, Morison je čitala poglavlja romana u kome pripovjeda jedan od mračnih djelova američke istorije.
„Godine poslije rata, 50. su u mislima mnogih ljudi nekako pozitivne. Ali bilo je tada i nekih drugih stvari, vrlo strašnih. Jedna od njih se zvala Džo Mekarti. Zatim, veterani Korejskog rata, oni nisu baš dočekivani sa paradama. Na vojnicima su tih godina testirane razne stvari, zatvorenici i bespomoćni ljudi bili su žrtve eksperimenata“, rekla je Morison.
Glavni junak romana je Frank Mani (Money), Afroamerikanac, duboko traumatizovani veteran Korejskog aarata. Iako se vratio u SAD sa medaljom, Frenk osjeća da je previše nasilan i izgubljen da ode u rodni grad, u Džordžiju, gdje živi njegova mlađa sestra.
Kada jednog dana primi poruku da mu je sestra na samrti, bjekstvom iz duševne bolnice počinje njegov povratak kući. Na tom putu upoznaje druge Afroamerikance koji mu pomažu da prođe sjever i jug zemlje u kojoj vlada rasizam.
Vrijeme pripadnosti
Morison se, govoreći o knjizi, prisjetila godina kada su veze rasne zajednice bile nužni oblik samoodbrane.
“Bilo je to vrijeme kada su vas stalno nadgledali. Tada se moglo reći djetetu ‘izađi napolje da se igraš’. Neko je bio na verandi, neko na ulici, stalno smo bili nekome pred očima. To je vrijeme pripadnosti o kome sam i pisala… Tada smo se vozili vozovima jer su posluga bili crnci. Služili bi nas kraljevski.”
Morison, koja će uskoro od predsjednika SAD Baraka Obame primiti najveće američko civilno priznanje – Medalju slobode, objasnila je i otkud roman konciznog i jednostavnog pripovjedačkog obrasca.
“Nekada sam preklinjala da ostvarim vezu sa čitaocem. Sada je to odnos povjerenja. U ovom romanu sam vjerovala u čitaoca”, rekla je.
„Pišite ono o čemu ne ništa ne znate“
Morison je ispričala da se „cijelu vječnost“ pripremala za roman, prošla kroz ogromnu građu, da bi nastalo djelo od 145 stranica.
Svojim studentima je jednom rekla - „Pišite ono o čemu ništa ne znate“
Svojim studentima je jednom rekla: „Pišite ono o čemu ne ništa ne znate“. Tu je svoju izjavu Morison morala da pojasnila publici u Njujorku.
„Rekla sam studentima da ne pišu ono što znaju, jer ne znaju ništa. Rekla sam im ‘ne interesuju me vaša baba i djevojka, pišite nešto o čemu nemate pojma. Izmišljajte!’ I tako su počeli da pišu o konobaricama u Meksiku, o Parizu, iako iz zemlje nikad nisu mrdnuli. Eto, samo sam ih malo gurnula... A naravno da ljudi pišu o stvarima koje izuzetno dobro znaju.“
Morison je odgovorila i na pitanje šta za nju lično znači dom.
„Moja mašta, moj rad, to je mjesto gdje pripadam.“
Uloga u mejnstrimu
Rođena kao Kloi Antoni Voford u Lorejnu, Ohajo 1931, Toni Morison je drugo od četvoro djece, iz radničke porodice. Njen otac, Džordž Voford, varilac, često bi joj govorio afroameričke narodne priče koje će kasnije prožeti njena djela.
Poznati romani: “Džez” (1992), “Voljena” (1987), “Solomonova pjesma” (1977) i prvijenac „Najplavlje oko“ (1970). Univerzitet u Oksfordu dodijelio je Toni Morison titulu počasnog doktora, a radila je kao profesor na Prinstonu. Kao urednik u izdavačkoj kući Random Hause, igrala je važnu ulogu u približavanju afroameričke književnosti mejnstrimu.
Bonus video:
