Tržnice i bogomolje na pogrešnim mjestima

Biće da su stari drugovi urbanisti bili više nego zadovoljni vrhunskim dometima svog minulog rada - imali su čitav jedan novi grad za sobom
448 pregleda 15 komentar(a)
Ažurirano: 23.02.2013. 14:03h

Vječna je samo promjena.

Heraklit iz Efesa (poznat i kao Mračni)

Kad je Titograd, tj. dio grada Preko Morače - prije nekih tridesetak ili čak četrdesetak godina, kako se uzme - izašao na liniju Ulice Marksa i Engelsa, današnje Moskovske ulice - kao da nije tačno znao kuda i kako dalje.

Biće da su stari drugovi urbanisti bili više nego zadovoljni vrhunskim dometima svog minulog rada - imali su čitav jedan novi grad za sobom, što svakako nije bilo malo - pa su se ustezali od bilo kakvog suvišnog poteza, kojim bi narušili sav taj urbani sklad i oskrnavili svu tu jedinstvenu urbanu ljepotu.

O pristupnoj saobraćajnici - koja bi služila distribuciji, tj. dopremanju robe do platoa pijace - nije bilo ni govora

Titograd je tada imao sve što glavni grad jedne od šest republika Titove Jugoslavije samo poželjeti može - falio mu je, možda, jedan dobar zoološki vrt, jedan dobar olimpijski bazen - zatvorenog tipa, naravno - i par McDonald'sa - mada se, ruku na srce, lijepo živjelo i bez toga.

A može biti i da su drugovi urbanisti ustuknuli pred silinom praznog prostora sa sjeverozapadne strane Ulice Marksa i Engelsa - možda ih je uplašila terra incognita - kao što pisca ponekad uplaši bjelina lista papira, ili slikara netaknuto platno - mada je vjerovatnije da su drugovi urbanisti čekali da pod njihovim budnim okom stasa naredna generacija drugova urbanista - i da nastavi baš tamo gdje su se oni zaustavili.

Na kraju su, izgleda, drugovi urbanisti ipak podlegli pritiscima radnog naroda i poštene inteligencije, pa su, u to ime, uz sjeverozapadnu, neizgrađenu stranu Ulice Marksa i Engelsa, na samoj raskrsnici sa Ulicom Vasa Raičkovića, dakle na goloj ledini - postavili zelenu pijacu - tzv. Malu pijacu - kao apsolutno periferijski i vrlo vjerovatno privremeni urbani sadržaj - koji nije bio podržan čak ni jasno definisanim parking prostorom.

O pristupnoj saobraćajnici - koja bi služila distribuciji, tj. dopremanju robe do platoa pijace - nije bilo ni govora. Postojala su dva ulaza/izlaza - oba su bila frontalna i gledala su niz Ulicu Vasa Raičkovića - i to je bilo to. To je bila Mala pijaca - za razliku od Velike pijace - one na Pobrežju.

Pozicija Male pijace je bila krajnje apsurdna. Postaviti pijacu nasred raskrsnice bilo je van pameti - pogotovo ako uzmemo u obzir da je u neposrednom okruženju postojalo barem 5-6 hektara slobodnog prostora.

Kako bilo, pijaca je prvo sklonjena sa trga - malo u stranu, što bi se reklo - a onda je i definitivno sklonjena iz centra grada

Krajem sedamdesetih, u vrijeme kada je obližnji Blok V uveliko počeo da poprima svoj hvale vrijedan oblik - i kada je valjalo mudro razmišljati o varijantama njegovog povezivanja sa gradom - položaj pijace više nije bio apsurdan - bio je smiješan - bio je neodrživ.

O logičnom rješenju povezivanja Bloka V sa gradom - nastavljanjem Ulice Vasa Raičkovića u pravcu sjeverozapada - pravo na Ulicu Velimira Terzića, prvu blokopetičku ulicu, onu paralelnu Bulevaru Džordža Vašingtona - izgleda da niko nije razmišljao. A samo je trebalo pomaknuti pijacu dvadesetak metara lijevo - ili još bolje desno - i stvar bi bila riješena.

Međutim, ispostavilo se da je trgovina na malo živežnim namirnicama vrlo žilava urbana funkcija - pred kojom je stajala svijetla budućnost - pogotovo u godinama opšteg sunovrata, tj. rapidnog urušavanja svih ustaljenih socijalnih sistema vrijednosti redom - riječ je, naravno, o veselim devedesetim, posebno o prvoj polovini devedesetih - kada je ponuda u okviru Male pijace upotpunjena najširim spektrom robe široke potrošnje: odjećom i obućom, ručnim alatima, te svakovrsnom galanterijom i pozamanterijom - tj. kada je zelenoj pijaci dodato novo pijačno krilo - popularno nazvano buvljak - vjerovatno u nedostatku preciznije odrednice.

Mala pijaca je u međuvremenu, a da niko to nije primijetio - poprimila oblik tvrđave preduzetničkog duha i nekako smo se, vremenom, polako - navikli na nju.

OK - priča o urbanom razvoju Podgorice, lako bi se mogla ispričati kroz vrlo specifičan - rekao bih skorojevićki - odnos grada, gradskih otaca i gradskih urbanista prema pijaci - kao instituciji.

Pijaca, pogotovo zelena pijaca, često ima ulogu primarne, odnosno centralne urbane funkcije

Dakle, u godinama nakon što je stara Podgorica preskočila na desnu obalu Ribnice, recimo da je to bilo krajem XIX vijeka - čitav prostor centralnog gradskog trga je bio pijaca (pljaca, pazar), možda ne baš svakodnevno, ali barem jednom nedeljno - postojao je tzv. pazarni dan - i to stanje stvari se održalo sve do otpočinjanja Drugog svjetskog rata.

Pogled sa zgrade RTCG na prostor između Ulice Marksa i Engelsa, početkom devedesetih

Ne znam što se dešavalo neposredno po okončanju rata, ali znam da se u samom centru grada, na poziciji današnjeg parkinga iza bivše Robne kuće BEKO, sa istočne strane - u jednom trenutku pojavila prava zelena pijaca - i to natkrivena, sa nadstrešnicom koja je počivala na moćnim betonskim stubovima.

Sjećam se te pijace, a sjećam se i stubova - ostaci tih stubova su još dugo svjedočili da se na tom mjestu nalazila pijaca - i ne mogu da vjerujem da su proletjele tolike godine - ta pijaca je uklonjena negdje krajem šezdesetih - ili početkom sedamdesetih godina prošlog vijeka - valjda u vrijeme kada se gradio velelepni BEKO.

Kako bilo, pijaca je prvo sklonjena sa trga - malo u stranu, što bi se reklo - a onda je i definitivno sklonjena iz centra grada. Privremeno se nastanila u blizini Tabačkog mosta - što je bila idealna, vrlo prirodna i istorijski vrlo utemeljena lokacija - Tabana je bila privredna žila kucavica predratne Podogrice - a onda je pijaca, jednom za svagda, protjerana na Pobrežje, tj. na adresu Drpe Mandića bb - i od tada je poznata kao Velika pijaca - a od skoro i kao Gintaš, odnosno Mall of Montenegro.

Ubrzo je Preko Morače profunkcionisala i Mala pijaca, kao pandan Velikoj pijaci. Kada se to tačno zbilo - ne znam - niti sam u stanju da otkrijem - ali sa sigurnošću mogu da tvrdim da je naš glavni grad u osamdesete godine prošlog vijeka ušao uredno opremljen pijacama - bila je jedna i na Koniku, ako se ne varam - koje su strateški bile postavljene na perifernim gradskim lokacijama.

Ako mene pitate, Saborni hram - kao par excellence sakralni objekat - nije trebalo graditi na desnoj obali Morače

Pijaca, pogotovo zelena pijaca, često ima ulogu primarne, odnosno centralne urbane funkcije. Teško bi bilo zamisliti Zagreb, na primjer, bez pijace, tj. Tržnice Dolac - koja se nalazi u samom centru grada, na 2-3 minuta hoda od Trga bana Jelačića i isto toliko od Zagrebačke katedrale - tj. Katedrale uznesenja Blažene Djevice Marije i svetih Stjepana i Ladislava. Tržnica Dolac danas važi za vrhunsku turističku atrakciju - i naći ćete je na svim popisima zagrebačkih znamenitosti.

Teško bi bilo zamisliti Kotor, takođe, bez živopisne Kotorske pijace.

Ili Beograd - nedavno sam na Netu iskopao fotografiju na kojoj se vidi motorizovana njemačka kolona koja ulazi u Beograd iz pravca sjeverozapada, nakon tzv. Aprilskog sloma, tj. kapitulacije Kraljevine Jugoslavije 1941. godine - i to Ulicom cara Dušana, jednom od centralnih gradskih ulica, pored Bajlonove pijace - koja očigledno funkcioniše punom parom - i ne izgleda mnogo drugačije nego što izgleda danas.

Stvarno, da li ste u stanju da zamislite centar Beograda bez Zelenog venca ili Palilulske pijace? Na stranu to što je Kalinićeva pijaca, moja omiljena pijaca - udaljena tek nekih 3-4 minuta hoda od Hrama Svetog Save.

Pijace i bogomolje - to su idealni centralni gradski sadržaji koji se vrlo često vezuju uz centralne trgove - a zašto ta kombinacija nikada nije profunkcionisala u Podogorici - to je veliko pitanje.

Kako bilo, na prostoru između Ulice Marksa i Engelsa i Bloka V, tj. današnjeg Bulevara Džordža Vašingtona - počela je, vesele 1993. godine, izgradnja Sabornog hrama Hristovog vaskrsenja.

Ima i neke ironije u činjenici da je Saborni hram nikao u dijelu grada Preko Morače

Ta, 1993. godina, ostaće upamćena, između ostalog, i po hiperinflaciji koja je počela da se ozbiljnije zalijeće početkom prethodne, 1992. godine - da bi na vrhuncu, početkom 1994. godine, dosegla nevjerovatnih 61,89 procenata - na dan - što će reći da su se cijene duplirale svakih 15 sati.

Ako mene pitate, Saborni hram - kao par excellence sakralni objekat - nije trebalo graditi na desnoj obali Morače - već na lijevoj obali Ribnice, negdje na poziciji Starog aerodroma - i to iz vrlo jednostavnog razloga što bi u tom slučaju dverima hrama pristupali neuporedivo prirodnije - iz pravca zapada - ka istoku.

Da je hram, kojim slučajem, građen na Starom aerodromu, mogli bismo da prošetamo, na primjer, od Hotela Crna Gora ka istoku, preko mosta iznad Banje, tj. iznad Karvera - kako se uopšte zove taj most? - i da se polako primičemo hramu koji bi se nazirao u daljini.

Ovako, ispada da je hram okrenut Bloku V, a ne gradu - što bi, valjda, bilo prirodnije. Kao da se hram iz nekog samo njemu znanog razloga naljutio na grad - i okrenuo mu leđa.

Ima i neke ironije u činjenici da je Saborni hram nikao u dijelu grada Preko Morače - jer je taj dio grada, treba priznati, svijetla tekovina poslijeratne obnove i izgradnje, tj. komunizma, odnosno socijalizma - koji u ranoj fazi nije baš gajio otvorene simpatije prema ispoljavanju religijskih osjećanja - da bi u potonjoj fazi te osjećaje mahom ignorisao.

O samom hramu više u sljedećem broju.

Galerija

Bonus video: