"U slavu nepobjedive peraške nacije"

Svjetski čovjek ali i patriota, lokalni filolog, vitez narodnog jezika s jedne, a pokorni sluga službenog sa druge srane
192 pregleda 2 komentar(a)
Perast (ilustracija)
Perast (ilustracija)
Ažurirano: 08.10.2016. 20:07h

Krsto Krile Mazarović (1680 - 1725)

Ni manjeg grada, ni veće književne fame od Perasta, u prvoj četvrtini 18. vijeka, nema valjda nigdje na svijetu. Ovaj vijek, inače, nije tako sklon jezičkom stvaralaštvu u Boki poput prethodnog stoljeća.

On kod nas kasni, a gasne prije nego sedamnaesti.

Kao da je ova četvrtina preostala od prošlog vijeka, od slovenskog baroka, što će reći od narodnog jezika koji je progovorio iz akademizma crkvenoslovenskog, s jedne strane i, sa druge, iz bujice govornih žanrova (basna, bajalica, kletva, pitalica, lelek, počašnica, zagonetka, rugalica) - od sočnog i krvavog narodnog govora.

Prva četvrt osamnaestog stoljeća Boke upisala se u enciklopedijsku epohu, obojenu francuskom i njemačkom dominacijom, iako tu suštinski jedva spada. Zabačena mletačka provincija Boka, sa svojim genetičkim brđanskim zaleđem, koje joj uliva životne sokove u borbi za jezik i slobodu, imala je ludu sreću u kulturnoj istoriji modernog slovenstva.

Peraški pisci: Ivan Krušala (1675-1735), Mato Zmajević (1680-1735), Krsto - Krile Mazarović i, napokon, Vicko Zmajević (1670-1745) stižu nakon zaokruženja kotorskog kruga. Ovaj krug je zatvorio najveći barokni pjesnik Dživo Bolica Kokoljić sonetom čiji ton više nije ponovio niko od Bokelja.

Visoki ton sedamnaestog vijeka jedna je stvar, jer se kroz njega rađa privatni, književni, kritički jezik sa psihofizičim autorom od krvi i mesa. Ton narednog stoljeća, blijed i slabašan, bez one zmajevićevske snage, bez uvjerenja da je Boka središte bizantsko-zapadnih dodira, sasvim je druga priča.

Kotorski savremenik Krsta Mazarovića bio je Antun Bizanti (1683-1742), izdanak najplodnije književne loze u južnoslovenskom svijetu kojoj su pripadali: teolog Trifun Bizanti, doktor oba prava i filozofije, biskup (od 1513. imenovan od pape Lava X kao prvi Kotoranin nakon serije mletačkih biskupa 160 godina, učesnik Lateranskog sabora 1517); biskup i pisac Luka Bizanti (na Tridentskom koncilu zvanično je sudio jednom Erazmu!); pisac i filolog Helije Bizanti; gramatik Grgur Bizanti; pjesnik našeg latiniteta Đorđije Bizanti, i dr.

Tu, u bokeljskom gnijezdu, izvio se književni plam da nakon Kotora lizne i Perast kroz pjesnički rad Krila Mazarovića. Tu je negdje i zgasnuo taj plam, zauvijek, na silaznoj putanji poslednjih Bokelja (Julije Balović, Andrija Balović, Marko Balović, Luka Burović, Drago Martinović). Boka je u sedamnaestom stoljeću plamnula ognjem tekstualne akcije, a u osamnaestom i dalje sjala, ali bez plama.

Osamnaesto stoljeće doima se više kao dodatak prethodnom, neki prirastak epohe bizantsko-zapadnih strujanja na Sredozemlju, nego kao uvod u novo, kontinentalno i romantičarsko stoljeće kasnih Petrovića i mladog Vuka. I to tako treba da bude, jer je vukovska i njegoševska bliskost sa Bokom osnažila naš četvoroimeni jezik kao malo koja druga verbalna akcija u njegovoj povijesti.

Jezičko doba

Pomorski kapetan, ratnik, istoričar, na kraju minorni pisac, vlastelin peraški Krile Mazarović pisao je na dva jezika, na maternjem slovinskom i na službenom italijanskom. „Jezik i stil italijanski pisanog Mazarovićevog dela tako su barokno razigrani i visokorečivi, i toliko doterani“, kaže Miroslav Pantić, „da je očigledno da su im podloga bile duge godine vežbanja i učenja“.

Mazarović je artikulisao problem kom je, na neki način, posvećena ne samo ova kratka bilješka o njemu već čitav rad u rasponu od poetičke i filološke rekonstrukcije tri stoljeća. To je problem rađanja i razvoja kritičkog, „neepskog“ jezika u Boki, odnosno refleksija ćirilične i latinične pismenosti u semiotičkoj krizi slovenskih naroda na jugu.

Pjesnik je sa svoje trideset dvije, g. 1712, objavio zbirku pod nazivom Cvijet od kriposti prikoristan dječici i svakomu vjernomu krstjaninu, što je zapravo bio „prevod sa talijanskog u slovinska slova i jezik“. Autor ovog rada, koji je Mazarović po logici rodoljuba toga doba preslovio sa ćirilice na latinicu, bio je bosanski franjevac Pavao Posilović (1600 - pr. 1657), glamočki biskup i takođe minorni pisac.

Mazarović je svoj rad prenio iz ikavsko-ijekavskog u lokalni peraški govor. Posilovićev rad imao je dva ćirilična izdanja, 1647. i 1701. g. i jedno latinično, što ilustruje odnos dva pisma u svjetlu jezika kadrog da pomiri dvojnu pismenost - „slovinskoga, našega slavnog jezika“.

Književni rad, „presađen iz latinskoga u slovinski perivoj“, kaže pisac, najbolje ilustruje interes bokeljskih kulturnih radnika ranog osamnaestog stoljeća. Oni su jednodušni [etnički (jezički) solidarni]: drže ritam „jezika slovinskoga, zajedničkog za svu slovinsku državu“.

Uz braću Skura, Vicka i Tripa, uz tolike autore iz kuće Bizanti, barem one poznije (Antun, Grgur), uz tri velika Zmajevića, uz Dživa Bolicu i čitav barok Mazarović samo potvrđuje poriv Bokelja ka maternjem jeziku. Po snazi, tekstualnoj i rečeničnoj filologiji, sve do romantičara, do Vuka i Njegoša, tako vatren poriv ovdje neće plamnuti.

Peraška nacija Jednu kulturnu epohu ja cijenim više po tom porivu ka jeziku nego prema ustaljenim književnim standardima. Odluka o jeziku, rođena kod manuskriptskih kompilatora (skriptoriji) u dolini Lima, Tare i Pive, a emancipovana u srcu eminentnih Bokelja, podloga je ovoga što mi danas zovemo državnost i evropstvo kad mislimo na kontinuitet tradicije.

Uvjeren sam da je „bizantsko-zapadna“ pismenost, na ovom našem korneru kopna i mora, u ruži vjetrova, toliko suptilna da u srcu tog problema jezički ton igra prvorazdrednu ulogu. Bokeljski jezik, na vrhuncu svoje pjesničke snage, toliko je snažan i moćan da naprosto miriše. Bokelji su osjetili da izlaze iz semiotičke krize kontrateksta. To je njihov duh pretvorilo u balon ispunjen ponosom i srećom.

Tu vidim Krila Mazarovića: svjetski čovjek, ali i patriota, poslovni čovjek, ali i lokalni filolog, vitez narodnog jezika s jedne, a pokorni sluga službenog sa druge srane - riješen da svoju sudbinu ispuni kroz „slovinski jezik mili“ (Dživo Bolica).

Cristoforo Mazarovich ogledao se, kaže don Gracija Brajković, kao arhitekta u nacrtu monumentalnog peraškog zvonika, podignutog u slavu oslobođenja sjeverne Boke od Turaka (1687). “Ovo je plod mojih veoma skromnih ideja, kaže Krile, koje posvećujem onima što rade na slavu Božju i domovine, zaklinjući ih da ne dozvole da im mjesto kolijevke prinose mrtvačka nosila.”

Najzad, nakon burnih i značajnih događaja za Peraštane (ubistvo Vicka Bujovića 1709; oslobađanje Mata Zmajevića iz tamnice u Carigradu, i diplomatija sa Petrom Velikim u Karlovim Varima 1712; studij nautike ruskih plemića u Perastu po nalogu ruskog cara; itd.), Krile se ogleda u još jednoj knjižici. Svoj poslednji rad štampao je u Veneciji 1718. g. - u slavu “nepobjedive peraške nacije” (intrepida nazione perastina).

Za njega važi ono što je sam napisao o jednom svom pretku, Antunu Mazaroviću, slikaru iz XVII vijeka, građaninu “uvijek Prevedre Mletačke Republike”, i o svom sinovcu Vicku:

“Bio je zadovoljan da umre kao što je i rođen: podanik sv. Marka.”

Bonus video: