Ulici ne trebaju loša djeca, ona su već tamo - Vijesti.me
PROROČIĆ TOMIĆ ZA "VIJESTI"

Ulici ne trebaju loša djeca, ona su već tamo

Roditelj treba da shvati da je odrastanje djeteta proces koji svakako mora proći

Milena Proročić Tomić (Novina)
Milena Proročić Tomić (Novina)

Koji su najčešći priblemi mladih danas, koliko je malo potrebno da se krene životnom stranputicom, kako najčešće mladi dovode svoje zdravlje i život u opasnost ne razmišljajući o trajnim posljedicama i kako se u svemu tome snalaze njihovi roditelji neke su od tema knjige “Sjedi na kola za istinu“ (izdanje Svetigore) primarijusa, pedijatra dr Milene Proročić Tomić. 

Knjiga je nastala kao plod primjera i slučajeva iz bogate profesionalne karijere doktorke Proročič koja je radni vijek provela kao pedijatar u Domu zdravlja u Herceg Novom gdje i danas vodi Savjetovalište za mlade. Milena Proročić Tomić je autorka i knjige “Naše dijete ko je to?“, a vodi i prvo internet savjetovalište za mlade u Crnoj Gori www.mladicg.com.

  • Kako je nastajala vaša knjiga „Sjedi na kola za istinu“? Šta vas je motivisalo na pisanje? 

Prosto kao vapaj da se pomogne mladom čovjeku u fazi odrastanja. Mladi čovjek ovoga doba i trenutka nije mladi čovjek iz moje mladosti i moga odrastanja. Prosto sam imala potrebu da skrenem pažnju društvu i širokoj zajednici da nijesam ja kao profesionalac dovoljna niti sposobna da sagledam i riješim sve narastajuće potrebe i probleme mladog čovjeka. Prosto sam i ja sama bila zatečena problemima mladog čovjeka u periodu odrastanja. Svaki moj susret sa mladim čovjekom i njegovim problemom, bolom i patnjom meni je stvarao nespokoj i nemir, osjećala sam da to ne mogu sama riješiti niti zaboraviti. Razgovor sa mladim ljudima u meni je ostajao trajno, stalno sam postavljala sebi pitanje za koga su rađana ova djeca iz mojih priča.

  • U knjizi postavljate pitanje: jesu li naša djeca otišla ispod naše kontrole i ko njima upravlja? Koji bi bio vaš odgovor?

Sasvim određeno - da. Možda postoje roditelji koji misle ili su u zabludi da drže konce odrastanja svoje djece. Kada pređu prag svoga doma konce vuku izazovi, koji su brojini i svakim danom ih je sve više. Naše vrijeme i tehnološki razvoj sve su učinili da dijete zainteresuju za virtuelni i zabavni svijet, mi kao roditelji postajemo samo surogat. Djeca vjeruju više površnim, često netačnim informacijama koje mogu naći preko interneta. Lako prikupe masu informacija, koje nažalost ne znaju prenijeti kod određene životne situacije, a kada nastane problem onda bude kasno.

  • Jesu li današnji roditelji postali taoci sopstvene djece i zašto je tako? 

Da. Koliko je to god teško priznati samom sebi. Svako odstupanje od uobičajenog i zacrtanog košta i roditelja i dijete. Zbog djece svako pokušava manipulisati roditeljima: škola, ulica, vršnjaci. Svako pokušava da dobije naklonost mladih ljudi, pridobiti sebi korist, iskoristiti resurs. Brži profit i zarada se ostvaruju uglavnom preko izuma za djecu i mlade. Teško je roditelju da odbije potrebe i zahtjeve mladih. Mladi se porede sa svojim vršnjacima, nažalost često sa negativnim i lošim uzorima.

  • Šta nam govore ovi istiniti slučajevi iz knjige “Sjedi na kola za istinu“? Postoji li odgovornost za propuste u vaspitavanju i kako pronaći idealnu mjeru u vaspitavanju, tako da roditelji ne osjete snažne “ugrize“ svoje djece, a i da djeca ne budu samo poslušna i pokorna? 

Ugrizi se svakako moraju desiti, prihvatam ih kao pojavu odrastanja. Pitanje koliko je roditelj sposoban i obrazovan da odrastanje svoga djeteta shvati kao proces koji svakako mora proći. Tehnološki proces napravio je ono što nije trebalo: djeca su počela vjerovati nekome drugom, a održati kontakt sa svojim djetetom je pravi uspjeh za roditelja. Istiniti primjeri iz knjige govore da je porodica odavno u krizi i da ostale institucije prosto otaljavaju svoj posao, mladi su prepušteni sami sebi a niko ih ne uči i ne upućuje da sami pokreću inicijative i da traže način da poboljšaju svoj status u društvu. Mlade treba usmjeriti kako da preuzmu inicijativu u svoje ruke. Surova materijalizacija i trka za materijalnim dobrima povlači ljude u pohlepu, a grabež i pohlepa nijesu hrana za dušu.

Milena Proročić Tomić
Milena Proročić Tomić(Foto: Svetigora)
  • Današnje generacije mladih su izuzetno individualne. Zašto se izgubio kolektivni duh? 

To je iluzija samodovoljnosti i svemoći. Čak i mi odrasli teško držimo pod kontrolom savremena sredstva komunikacije. Čula sam i za odrasle koji čitave noći provode uz kompjuter zanemarujući svoje ukućane i svoje porodične obaveze. Civilizacija je bilježila periode veće i manje potrebe za kolektivnom pripadnošću. Današnji čovjek misli da su tehnološka pomagala i savermena i brza komunikacija sasvim dovoljna, osjećaj pripadnosti je poremećen čak i u užim porodicama. Svako gleda svoja posla i svoje potrebe. Mladim ljudima je naturen osjećaj važnosti biti prvi i glavni, a kao takav si jedino u igri. Tako je i u sportu, skoro da nema rekreacije, svi moraju postati vrhunski i favoriti.

  • U knjizi „Sjedi na kola za istinu“ navodite da niko nema potomstvo onako kako je očekivao. Pa, ko sve vaspitava našu djecu? Zašto su takva kakva jesu?“

Proces tranzicije zahvata porodicu, školu, ulicu i cijelo društvo najtragičnije osjeća dijete koje je između mame, tate, društva, škole i ulice. Od djeteta koje odrasta i koje  se traži, svi  očekuju savršenstvo, to traže oni koji nikako nijesu savršeni niti svemoćni. Veliki su zahtjevi pred mladim čovjekom, nije uopšte lako ispuniti sve zahtjeve roditelja, škole i vršnjaka. Osjećaj samodovoljnosti i samozadovoljstva mlade često čine bezosjećajnim čak i za najbliže. Greška roditelja je što po svaku cijenu obezbjeđuju sve što treba i ne treba mladima koji odrastaju. Moraju se postaviti neki prioriteti i svaka faza života nije ista i ne zahtijeva isto. 

  • Koliko se Vaša knjiga „Sjedi na kola za istinu“ nadovezuje na vašu prethodnu knjigu „Naše dijete ko je to?

Moja prva knjiga “Naše dijete ko je to?” je priručnik za roditelje u najranijoj fazi odrastanja. Pokušala sam u njoj da skrenem pažnju da je dijete kompleksna ličnost i da svako dijete zahtijeva individualan pristup, a druga knjiga upravo govori kako su roditeljstvo i putevi odrastanja jako suptilni i tanani i kako ne treba mnogo da mladi čovjek krene lošim putem. Ulici ne trebaju loša dijeca, ona su već tamo, ulici trebaju dobra djeca....Ovo je prosto pokušaj da odgovorim na pitanje “naše dijete, ko je to”, a priznajem da nisam konkretno odgovorila. Mislim da naše dijete nije samo naše dijete.... Uradimo kao društvo sve da to ne budu djeca ulice, kojih ima po čitavom svijetu pod mostovima u kartonskim kutijama, naučimo našu djecu da je život dosta težak, pun izazova i iskušenja, da se ne treba bojati, zaboravimo “ne bojim se smrti - bojim se života”. Ovo je moje priznanje roditeljima koji se nijesu suočili sa ovim problemima odrastanja, kao i veliko priznanje roditeljima koji su ovo sve proživjeli sa svojom djecom i shvatili na vrijeme da su djeca naš “resurs” borili se zajedno sa njima da prođu teški period odrastanja. Prosto sam pokušala da kažem ne dozvolimo da postoje “ničija djeca”.

  • Čitavu profesionalnu karijeru posvetili ste djeci. Vodite savjetovalište za mlade, pri DZ u Herceg Novom, prije nekoliko godina registrovali ste prvo internet savjetovalište za mlade u Crnoj Gori. Koji su danas najveći problemi sa kojima se mladi susreću? Kakvu pomoć traže?  

Čini mi se da mladi ispoljavaju bunt protiv dvoličnosti i licemjerstva. Za razliku od odraslih, koji često kalkulišu i traže svoju korist, mladi su spremni po svaku cijenu da kažu: tu smo onakvi kakvi smo i snađite se odrasli. Nije roditeljska ljubav dresura, učim svoje dijete da zbog osjećaja ljubavi osjeti odgovornost, a nikako i nikada zbog straha. Problemi odrastanja su: problemi ponašanja od agresivnosti i vandalizma do teških zatvorenosti i depresije, problemi ishrane od podhranjenosti do parološke gojaznosti, problemi zavisnosti: duvan, alkohol, psihoaktivne supstance, virtuelni svijet komunikacije, klađenje, kocka... Toliko se patologija promjenila da i mi koji radimo sa mladima moramo proći dodatne edukacije da bi mogli prepoznati potrebe mladih ljudi. Otuđenost u drušvu i porodici je dio tog stepena da mladi često iz osjećaja odbačenosti posežu za psihoaktivnim sredstvima i alkoholom, pošto ispoljavaju bježanje od stvarnosti. Mladi čovjek koji odrasta i formira se u odraslog čovjeka niti ima niti može da ima kriterijume odraslog čovjeka. Civilzacijski sunovrat osjećaju i mladi i odrasli. Odgovorno roditeljstvo podrazumijeva živjeti život sa svojim djetetom a ne pored njega.


Najčitanije iz sekcije Zabava