Umjetnost smijeha: Humor će preživjeti sve - Vijesti.me
Istinom na tiraniju

Umjetnost smijeha: Humor će preživjeti sve

Smijeh je "drmao" i najstrašnije diktature. Od oružja se diktatori lako brane, ali kako se boriti protiv sprdnje?

Humor je fenomen kojeg su mnogi pokušali da definišu, ali uglavnom bezuspješno. Gabrijel Laub u svojoj knjizi Umetnost smeha, u ovoj činjenici ne vidi neki veliki problem. “Ovo neznanje nije nikakva sramota... humor spada u one načelne stvari u životu koje ne mogu da se definišu.

Ma kako da su stari pokušaji da se analiziraju humor, dosetke, smeh, ma kako obimna bila biblioteka odgovarajućih teorijskih dela (kad ih čovek vidi, mogao bi zauvek da mu presedne smeh), definicija humora još nije nađena.“

Laub predlaže da pod humorom podrazumijevamo njegovo latinsko značenje – humor je oblik ukusa, način gledanja na stvari. Humor se poput ljepote nalazi u posmatračevom oku.

Oskar Vajld je govorio: “Humor je intelekt dok švrlja“.

Mnogo važnije od definicije je pitanje – da li će humor preživjeti. Humor će preživjeti sve – sem posljednje ljude – jer je on sam sredstvo za preživljavanje.

Humor se razlikuje od duhovnosti. On je stvar osjećanja, a duhovnost stvar razuma...

Smisao za humor ima samo onaj koji umije da se smije i samom sebi. To je takođe način gledanja na svijet.

Može se govoriti o humoru kao nacionalnoj osobini koja potiče iz kulturnog nasljeđa, socijalnih struktura i sudbine nekog naroda u istoriji.

Ipek, u osnovi je humor univerzalan.

I pored represije nemoguće je ubiti smisao za humor. Humor ima dublji smisao. On čuva vitalnost. „Nemački vladari su samo na osnovu istorijskih datosti – i uz pomoć policijskih palica – imali poslušan i poučljiv narod. Ali ni tako nije uspelo da se nemacki smisao za humor potpuno iskoreni. To dokazuje da je on sposoban za život i usavršavanje“ (Gabrijel Laub).

Budala ima koliko ti duša hoće. Budale su so zemlje. Jedna italijanska poslovica kaže: “Kad bi ludost bila bol, iz svake kuće čulo bi se zapomaganje“. Važno je što ludost ne boli, jer se onda sa njom može duže izdržati. I pored toga niko neće da bude budala. Sve se prebaca na drugoga.

Benksijev "Ozonov anđeo" (Foto: commons.wikimedia.org)

Svako svakog smatra za budalu, čovjek-drugoga čovjeka; klasa-klasu; profesija – profesiju; neobrazovani-obrazovane i obrnuto... Sopstvenu glupost uvijek lociramo na drugoga. Glupost svog naroda, drugom narodu.

Kad pričamo viceve o drugima time pokušavamo sebe da operemo i da se smatramo boljim ljudima, da sebi priuštimo dodatno samozadovoljstvo kao superiornima.

Utjerivati sreću drugima je budalasto – ako je sreća prava, onda su budale ljudi koje na silu moraju da usrećuju, a ako nije prava, onda su zle budale oni koji žele da je nameću ljudima. Ali totalitaristi sebe ne doživljavaju kao budale.

Postoje čitavi gradovi budala, umišljenih, ali Jevreji kažu – budala nema grad, jer je svuda kod svoje kuće.

Mnogi zavide dvorskoj budali i njenoj budalaškoj slobodi, jer ta sloboda dopušta mogućnost govorenja istine. A govoriti istinu oduvijek je bio rizičan posao.

I ova priča o ludacima koji govore istinu je mistifikacija i ona traje hiljadama godina. Nije samo budala onaj ko govori samo istinu. Istinu govore i drugi, ali sa mnogo većim posljedicama, nego kad to govori budala, naročito službena. Istinu zna mnogo ljudi, ali da bi se iznijela na vidjelo, potrebna je hrabrost ili glupost. “Da li je glupost hrabrost ludaka; mora li hrabrost da bude ludost mudraca?“ (Gabriel Laub).

Istine je mnogo manje nego laži.

Maks Šperler, izvanredni poznavalac tiranije, na ovaj način karakteriše sovjetske pisce kojima je upravljala Partija: “Ti pisci bili su, još i danas su, dvorske budale diktature, koja im totalitarno-despotski uskraćuje budalašku slobodu da tu i tamo izriču neprijatne istine za koje svako zna, a niko inače ne sme da prizna da postoje.

U vreme Staljina morali su da kliču divnom životu koji su sovjetskom narodu podarile Staljinova milost i mudrost. Uspela im je majstorija da kliču tako glasno da, uprkos Jagodi, Ježovu i Beriji nije moglo da se čuje kako im cvokoću zubi“.

Dakle, budale su, bez budalaške slobode da ponekad mogu govoriti istinu, besmislena i tužna pojava, kao i „satiričari“ koji su na liniji.

Budala nikad nije bez gospodara, ali su mnogi neslobodniji od njih. A Rimljani su govorili: “Da bi morao da radi sve što mu se prohte, čovek mora da bude rođen kao kralj ili kao budala“.

U osnovi vladaru je često cijela dvorska svita kao trupa dvorskih budala – već prema tome koliki je despot. Ali ne nose uvijek tipičnu odjeću dvorske budale: kapu sa praporcima i magarećim ušima, ludačku šarenu odjeću, već mogu biti obučeni u najmodernija i najskuplja odijela. Ali su i dalje dvorske budale.

Politički vicevi imaju funkciju istine u neslobodnom društvu u kojem je ona protjerana. Oni potiču iz čežnje naroda za istinom i ljudima koji će je iskazivati. Stvarni autori šala i anegdota sopstvenu duhovnost pozajmljivali su budalama. Često se oni kriju iza anonimaca iz razloga cenzure: u ime njihovo izricali su kritiku koju u sopstveno nijesu smjeli da izreknu. Za taj trik znaju svi koji se bave satirom u neslobodnom društvu.

Prava poslastica u Laubovoj knjizi je poglavlje koje govori o odnosu anegdote i istorije.

„Anegdota je majka istorije.“ S tim što anegdota posjeduje više draži i privlačnosti od svoje učene kćeri, nije argument protiv njenog materinstva: “Srodstvo između anegdote i istorije nepobitno je. Najupadljiva zajednička osobina im je da su obe tako velike lažljivice. Samo majka, anegdota, nije tako štura i samouverena kao istorija i laže sa mnogo više šarma, što ukazuje i na zrelost i na iskustvo“ (G.Laub).

Kad je o istoriji riječ Šopenhauer piše: “Muza istorije Klio je skroz-naskroz inficirana lažima kao neka uličarka sifilisom“.

Anegdote su kao novčići. Često ih izrade sa greškom, ali sa rastućom starošću njihova skupljačka vrijednost nerijetko visoko nadrasta prvobitnu vrijednost.

Sa anegdotom, kao i sa istorijom, može svašta da se radi.

Matejkov "Stančik" (Foto: commons.wikimedia.org)

Čitajući ovu knjigu neminovno se postavlja pitanje što je sa smijehom i humorom ovdje, kod nas? Da li nam je potreban? Najbolji odgovor nam daje popularnost buksovaca ili mornara iz beranske luke. Ali to je malo.

Sjetimo se smijeha u Južnoj Americi ili Africi. Taj smijeh je drmao i najstrašnije diktature, jače nego ikakvo ubilačko oružje. Od oružja se diktatori lako brane, ali kako se boriti protiv sprdnje.

U osnovi vladaru je često cijela dvorska svita kao trupa dvorskih budala – već prema tome koliki je despot. Ali ne nose uvijek tipičnu odjeću dvorske budale: kapu sa praporcima i magarećim ušima, ludačku šarenu odjeću, već mogu biti obučeni u najmodernija i najskuplja odijela. Ali su i dalje dvorske budale

Istina je mrska vladarima

Erazmo Roterdamski je u svojoj Pohvali ludosti dvorskim budalama dao visoko mjesto, zbog njihove sekundarne uloge. One pored smijeha, šale, dosjetke, lakrdije, iz prostodušnosti često govore istinu. “A šta je dostojnije hvale od istine“.

Erazmo nastavlja: “Kraj sve njihove sreće, meni se ipak čini da su vladari dostojni sažaljenja, jer nemaju čovjeka koji bi im govorio istinu, nego su prisiljeni da oko sebe drže laskavce mesto prijatelja. Ali vladari, reći će neko, sami zatvaraju uši pred istinom i samo stoga izbjegavaju mudrace što se boje da se ne bi slučajno našao neki slobodniji čovek koji bi se usudio da radije govori ono što je istinito nego što je prijatno da sluša.

Istina je zaista mrska vladarima, nema tu šta: ali, iako je to čudno, moji ludaci uspevaju da se iz njihovih usta sa uživanjem sluša ne samo istina nego i otvorena uvreda. Ako dolazi iz usta ludaka, smiju se od srca istim onim rečima zbog kojih bi mudrac navukao sebi uže na vrat. Jer istina ima neku prirodu da razveseljava, ako joj nedostaje ono što vređa, a taj su dar bogovi dali samo ludacima“.


Najčitanije iz sekcije Zabava