Slobodanka Rićko Mićunović prepoznata je kao umjetnica koja je odabrala performans, instalaciju, video art kao stvaralačka sredstva, a posljednji rad “Izvan ogledala 2”, govori o stvarnosti koja funkcioniše paralelno, odnosno odnosno jednako sa ogledalnom.
Ona je u razgovoru za “Vijesti” izdvojila performans kao umjetnički čin jer “traži cijelog čovjeka”, a smatra da “postoji umjetnost koja se ne prodaje, već se dešava.
Da li priča o stvarnosti van ogledala u ambijentu prirode, govori o umještanju odraza u okvir realnosti ili je to asocijacija da sve ima svoje mjesto u prirodi, pa čak i odraz?
"Priča o vanogledalnoj stvarnosti govori o frekventnoj razini koja funkcionise paraleno u našoj ogledalnoj stvarnosti. S obzirom na to da živimo ovu uslovljenu, zatrpanu, zasićenu i zasmećenu ego realnost i da pripadamo tamnoj ego epohi, jako nam je teško, a pripada nam, da živimo raskoš svih blaga koja su u nama i oko nas... Ogledalno je sve ono što budno i osviješćeno pročitamo i doživimo.
To nije izvan, ono je u nama. Sve što je gore to je i dolje, sve što je van - to je i unutra. Sve je jedno, samo što nije “osviješćeno”.
Naravno, to je nepresušno, nedogledno i beskonačno prostranstvo, jer mi jesmo božanska tvorevina koju je nemoguće svesti u okvire i oblike kao što su škrte riječi, opet ego civilizacije... Samo je potrebno pristati na sebe kao izvor božanskog.
Da li ste tokom rada na “Izvan ogledalu 2” razmišljali o Kerolovoj Alisi ili njenoj ekranizaciji koju je napravio Tim Barton?
"Drugi mogu da vas inspirišu, ali ne i da budu uzrok vašeg rada. Trudim se da budem u miru sa svojim unutarnjim htjenjem koje slijedim bez kompromisa".
Već duže vrijeme se bavite video radom i performansom. Koliko je ta vrsta umjetničkog izražavanja bliska sa slikom, platnom ili se samo izmješta podloga na kojoj se stvara?
"Razlika je ogromna u samom procesu stvaranja, tehnološki,tehnički i ne samo to. Određeni mediji mogu da iznesu i prikažu i više nego što je bila moja početna ideja. To mi se uglavnom dešava sa video projekcijom, tako da me to neprestano inspiriše.
Slikarstvo je poniruća, ljubavno ljubavna milost i igra, spontanih unutrašnjih tišina i slika, koje vas uvijek nanovo iznenađuju, pod uslovom da uživate prepuštanju i navođenju nepredvidivih, novih kreacija.
Performans bih izdvojila zbog toga što traži cijelog i kompletnog čovjeka, koji nosi sve elemente koje sam navela u prethodnom nabrajanju. Traži fizičku, mentalnu i duhovnu usklađenost i ravnotežu.
Sredstva performansa su (osim moguće likovnosti, rekvizite ili čega god..) upravo duhovno, odnosno energetsko - odnosno mentalno, odnosno ubjeđenje i vjera u radnju i ideju samog performera. Performans je živa, aktivna radnja, koja je uvijek nepredvidiva i živi samo taj neponovljivi trenutak pred publikom.
Performans bi trebalo da iz uspavanog stanja, zombija, čovjeka dovede u probuđeno. Dakle, performans bez publike ne postoji... za mene su to zaista veoma senzibilna i uzvišena "sredstva" na kojima performans funkcioniše.
Bavite se umjetnošću koja koristi savremena sredstva i tehnologije. Da li je to lakši ili teži način komunikacije sa publikom i da li je u većem broju, naklonjenija platnu?
"Ne cijenim pretpostavku, zato ću da komentarišem upravo njih. Publika mi vjeruje i ponese uvijek puna pluća. Iako često zatečeni novim, vremenom se punoća iz pluća razloži i slegne i nose dugo i inspirisano taj utisak ili osjećaj. Rekla bih da sve komunicira.
Bilo bi zrelo i vaspitano bez otpora prihvatiti da postoji umjetnost koja se ne prodaje - već se dešava!
Takva umjetnost, sa svojim sredstvima izražavanja, po suštini nije prodajna već se samo umjetnost trenutka ili događaj, ona se nosi i zapisuje u nama.
“Izvan ogledala”, da li je to neka vrsta "duplog" bježanja u sliku i nazad, kao filtriranje?
"Interesantno je da sam sa više strana dobila pitanje zašto duple slike. Vrlo je jednostavno - duple slike (jedna oštra i dobro oslikana, druga mutna - sfumatična) upravo prikazuje trenutak i prolaznost takvog trenutka.
Jednako je realna projekciji našeg realnog materijalnog trenutka, ovog koji je nama dat preko čula. Dakle, onoliko koliko je realna projekcija, koju uzimamo preko čula, toliko smo realni i mi.
Ambijent u kome se sve dešavalo je prirodan i mrakom sveden (nisu se mogli identifikovati), tako da je i posmatrač doveden u duboku tišinu (koja se zaista dugo emitovala), rasterećen identifikacijom, bez imalo glamura i štrasa, okrenut unutar sebe i duploj projekciji koja je nestajala - okrenut trenutku.
Sve to se ponavljalo i u samim video projekcijama.
Bonus video:
