Uporno ćutanje o književnom velikanu - Vijesti.me
LALIĆ I ZAVIČAJ: ČETVRT VIJEKA OD SMRTI VELIKOG PISCA

Uporno ćutanje o književnom velikanu

Nesporazumi su se rojili. Pojedini ratni drugovi kritički su se odnosili prema Lalićevom djelu. A pisac, osjetljiv

Mihailo Lalić
Mihailo Lalić

(Danas, 30. decembra, navršava se četvrt vijeka od od smrti Mihaila Lalića)

U kišno, novembarsko, beogradsko jutro, davne 1964, gazeći svelo lišće dorćolskim ulicama, tada student-novinar, uputih se domu Mihaila Lalića. Dočekao me prisno; zemljačkii, vasojevićki.                 

Bio je to moj prvi susret s njim.     

- Sada ništa ne pišem - reče. - Odmaram se. Znaš, pisanje je vrlo naporan posao.

- U “Hajci” ste kazali da je život ništa, jedno veliko ništa!?

- Da… nemoj o tome sada.

- U Vašim djelima mnogi ljudi prepoznaju sebe…

- Vidiš… To si dobro rekao. Odgovarajući na to pitanje, mogao bih pojedinim  ljudima da razjasnim neke stvari. Ali, ostavimo to za drugi put. Intervju se daje, obično, onda kada treba čitaocima saopštiti nešto novo, kada treba da se reklamira neka nova knjiga. A kod mene sada nema nikakvih novosti. 

- Jesi li ženjen? - brižno će Lalić.

Mihailo Lalić
Mihailo Lalić

- Ne još! - prozborih.

Priča mi da je s mojim stricem, Miljanom, bio u istom razredu beranske gimnazije.

- Studiraš li književnost? - upita me.

- Ne, prava.

- Da, da, pravnici često rade druge poslove. I ja sam studirao prava - veli Lalić. - Užasno sam ih mrzio, ali sam im se na kraju ipak osvetio, nijesam ih završio! Želio sam da studiram medicinu, samo, nijesam imao materijalnih uslova…

Sjedimo u piščevoj radnoj sobi. Zapažam lijepu umjetničku sliku, ulje na platnu, u ljubičastim, nježnim, mirnim tonovima; dominira veliko nebo.

- Ovo je sigurno rad nekog vojvođanskog slikara? - rekoh.

- Da. U pravu si. To je radio slikar Ivan Radović iz Vršca. U stvari, on je porijeklom Moračanin. Dobar je to slikar. Vidiš kako je nebo divno naslikao, prosto kao da se zemlja ogleda u njemu…

(“Radovićeva Vojvodina je gledana kroz reminiscencije mladosti koju je tu proveo“, pričao mi je kasnije Milan Konjović. 

„Njegovo slikarstvo je lirsko,  nostalgija, sjećanje na mladost. Moje slikarstvo vezano za ovo tle odražava mnogo veću dinamičnost...“)

Poštar donosi “Svadbu”

Vrata Lalićeve radne sobe se otvoriše; uđe poštar s nevelikim paketom. Lalić ga odmah otvori; u njemu trideset primjeraka “Svadbe”, koja je tih dana izišla u Moskvi, u tamnozelenom tvrdom povezu, ilustrovana linorezima.

- Poslali su mi svega trideset komada - žali se Lalić. - Tražio sam da mi pošalju više, jer imam puno prijatelja koji čitaju na ruskom.  

- Čitaš li na ruskom? - upita me.

- Pomalo.

- Hoću da ti poklonim jedan primjerak.

Na romanu ispisa: “Dragom mladom drugu Slobodanu Vukoviću, srdačno, Mihailo Lalić, Beograd 5. XI. ’964.” 

Jedan u nizu mojih dragih sagovornika, pisac, gospodstveni Veljko Petrović, obožavao je Crnu Goru i Crnogorce, posebno Petra Prvog, (“Kako je taj pisao!”). 

U svoj radnoj sobi, “jazbini”, kako ju je zvao, u beogradskoj Ulici Teodora Drajzera 32, držao je i plakat povodom stopedesete godišnjice Njegoševog rođenja. 

- Ja sam - rekao mi je Veljko Petrović - kazao Laliću, koji je krasan čovjek, ali je strašno vezan za svoj kraj: Slušaj Mikajilo (ja ga zovem Mikajilo) tvoja se snaga sastoji u tome što ti isto pišeš ali vrlo zanimljivo; partizani uhvatili četnike, četnici uhvatili partizane, tragovi se u snegu izgubili… Slušaj Mikajilo, nije to Crna Gora. Pa znaš li ti kakva je bila ta ličnost Petar Prvi!? Pa zar ti to da ne napišeš!? A Lalić mi odgovara: “Ja to ne razumijem…”

Ručak na Crnom jezeru 

Tito na Žabljaku, 6. 7. i 8. avgusta 1970. godine. Svečani ručak pored Crnog jezera. Među zvanicama Mihailo Lalić. Ručak se bližio kraju; posluženi su voće i kafa. Kada je saznao da je Lalić tu, Tito ga je pozvao za svoj sto; pisac je sjeo naspram njega. Prišao sam i u svom novinarskom bloku zabilježio.   

- Druže Laliću - obratio se Tito piscu - čitao sam vaša djela i po mom mišljenju vi ste veliki umjetnik, ali neka o tome sudi književna kritika, a ja kao predsjednik Centralnog komiteta Saveza komunista Jugoslavije hoću da vam kažem da ste i do današnjega dana ostali pravi komunist i partizan. Vi ste se uvijek borili, vi to i sada činite i ja vam na tome zahvljujem…

Prisutni su bili Jovanka Broz, Veljko Vlahović, stari general Savo Orović, Veselin Đuranović i Vidoje Žarković sa suprugama, Dobroslav Toro Ćulafić, general Danilo Jauković… 

Poslovično nerazgovorljiv, Lalić je ćutao; samo slušao. Što bi rekao Andrić, u ćutanju je sigurnost.

- Ja sam htio odavno s vama da se pitam, jer sam ja vaše stvari čitao - nastavio je Tito. 

- Mnogo još ima materijala, mnogo ima da se piše o našoj revoluciji. Meni je velika želja da se u mladima održi taj heroizam, da se oni napajaju našom revolucijom. Književnost je širokog dijapazona. Meni je mnogo stalo da se naša junačka prošlost vjerno prikazuje. Čitam sve ove uspomene boraca iz rata. To je interesantno. Ima i  krupnih stvari, jer je to doživio naš čovjek kao običan borac. Iz toga se vidi duša našeg čovjeka. Čitam puno i kroz to brzo čitanje ipak uhvatim smisao, suštinu. Dobro bi bilo, druže  Laliću, da se sve više posvetite ovoj našoj bliskoj stvarnosti…

Poslije Žabljaka, u drugoj polovini avgusta 1970. godine, Mihailo Lalić boravio je na Jelovici, u tamošnjem hotelu; pisao i uživao šetajući proplancima planine, kojoj se pjevalo: Jelovice ti jedina, najljepša si od planina. Hotel je bio lijep; izgrađen po projektu arhitekte iz Vasojevića, Radosava Zekovića. Poslovao je u sastavu ivangradskog Ugostiteljskog  preduzeća “Berane”. Bio je pun. Susreo sam tada narodnog heroja, nekadašnjeg visokog crnogorskog funkcionera, Sava Brkovića i mnoge Titograđane  koji su ovdje potražili spas od titogradskih avgustovskih žega. Put je bio makadamski; hotelski kombi svakodnevno je iz Ivangrada donosio novine i poštu. 

Ivangrad
Ivangrad

Vidio sam se na Jelovici s Mihailom Lalićem, ali on se već bješe spremio za odlazak, s dvije putne torbe; veću odložio pored sebe, u lijevoj ruci držao manju.   Iz džepa njegovog sakoa virila je “Pobjeda”.  Popričasmo kratko; bio je pri putu. Rekao mi je da je pisao i šetao. Napravili smo nekoliko zajedničkih fotografija; ja sam ga tada i posebno fotografisao.

Na Zekovoj glavi

Lalić je povremeno posjećivao Vasojeviće, svoj zavičaj; nije često boravio u Ivangradu/Beranama, đe se školovao i završio gimnaziju.

Pitao sam ga. 

- Kroz Ivangrad sam samo prošao - kazao mi je Lalić. 

Slika Voja Stanića
Slika Voja Stanića

- Znaš, u njemu je sada velika gužva. Stalno neka raskopavanja ulica, nikako to već jednom da se sredi. Kad padne kiša, onda je blato, a kad je suvo, onda je prašina, da te, brate, oči zabole, a meni je u posljednje vrijeme i vid malo oslabio. Pa, kad se to sredi, doći ću…  

A početkom sedamdesetih, sunčanog ljetnjeg dana, Mihailo Lalić je s  vozačem Šumskog gazdinstva Kolašina, razgledao Bjelasicu. Došao na Zekovu glavu, drugi po veličini vrh divne planine. Želio je da vidi tamošnju relejnu stanicu i stošesnaest metara visoku televizijsku antenu, koja dominira bjelasičkim visovima.  Međutim,  domar, koji je i stanovao u prizemlju zgrade, nije ga pustio unutra. Došlo je do žestoke prepirke, svađe, između domara i uvrijeđenog pisca. 

Nekako u isto vrijeme, prvoborac iz Berana, Petar Vešović, uputio je Laliću  primjedbe povodom romana “Ratna sreća”, štampanom u izdanju beogradskog Nolita u tiražu od deset hiljada primjeraka.  

U odgovoru, poslatom iz Herceg Novog, 8. aprila 1973. ratnom drugu Petru Vešoviću, književnik jetko odgovara. 

„Dragi Petre, 

Dobio sam Tvoje pismo od 26. 3. 1973. godine i ne slažem se s Tobom da sam umanjio vrijednost ljudi u Vasojevićima”, piše, pored ostalog, Mihailo Lalić. “Navrh Zekove glave… poče me zlostavljati prije tri-četiri godine... Još dozva vojnike da se osigura da mu ne razbijem nos. Nudio sam mu moju ličnu kartu, njemu i vojnicima, i molio da mi kažu ko je on jer mi se učinilo da takav… Ne dade mi ličnu kartu, istjera me sa Zekove glave. A poslije sam doznao da je to naš… i to Vešović. Uvjeren sam da ni do tada ni poslije, takvoga… nijesam vidio koliko sam svijeta preobio - a vidio sam Talijana, Njemaca, Grka, Francuza, Rumuna, Čeha, svakojakih ali takvih ne.  

Pozdrav Mihailo Lalić, s. r.“    

Tako ili ovako                   

Nesporazumi su se rojili. Pojedini ratni drugovi kritički su se odnosili prema Lalićevom djelu. A pisac, osjetljiv.   

Beranska “Sloboda” objavila je u broju od 27. februara 1975. godine članak Mihaila Lalića pod naslovom “Ako ćemo pravo…”, o kretanju Kraljsko-trepačke partizanske čete tokom februara 1942. godine. 

Očekujući od Lalića, kako su istakli, “drugačije viđenje događaja, drugačije poglede na držanje boraca u ratu”, odgovorili su mu Jefto - Čajo Šćepanović, u vrijeme ratnih događaja politički sekretar, Đoko Pajković i Đoko Vujošević, u ratu članovi Okružnog komiteta KPJ Kolašin. 

“Mihailo Lalić daje proizvoljnu ocjenu naših Sjećanja kad kaže, slabo je prošao bivši andrijevički srez”, naglasili su Šćepanović, Pajković i Vujošević. “On odlučno traži da se sa Kraljsko-trepačke čete skine nepravičan i težak kvalifikativ o samovoljnom napuštanju fronta… da se greške rukovodilaca i prikrivaju na štetu časti boraca… Lalić se javlja i u ulozi branioca časti boraca koji su se predali. Za njihova, kako kaže, poniženja i predaju grubo optužuje ratna rukovodstva i traži osudu pojedinih rukovodilaca. Onih rukovodilaca koji su od boraca tražili da istraju u borbi, koji su se časno borili… Lalić proizvoljno pokušava da diskredituje i obesnaži sve najvažnije izvore od značaja za rekonstrukciju događaja. Proglašava naša sjećanja i zvanične izvještaje pristrasnim i kaže da vode pogrešnim zaključcima. U njegovim interpretacijama mi se pojavljujemo kao  improvizatori, a ne kao rukovodioci koji su donosili odluke i imaju (valjda) šta da kažu o minulim događajima…” - istakli su, pored ostalog, u polemici s piscem,  Čajo Šćepanović, Đoko Pajković i Đoko Vujošević…

Ala se naćutasmo…

A gdje je Mihailo Lalić danas!?

- Država Crna Gora se nije odužila svom velikom piscu. Uporno ćutanje  Crnom Gorom koja živi u Lalićevom djelu. Njegove se knjige ne objavljuju. Potpuni muk.  Kod drugih naroda, pisac takvog formata, bio bi predmet univerzitetskih izučavanja - smatra književnik Miraš Martinović. 

-  Lalićeva zastupljenost i u srednjoškolskim i univerzitetskim udžbenicima je više nego skromna. Njegovo djelo traži nova čitanja i nova tumačenja, ozbiljna estetska vrednovanja…

Mihailo Lalić je godinama živio u Herceg Novom, kao i Ivo Andrić. 

- Kažu da se nijesu družili, uzmicali su jedan od drugog - veli Miraš. 

- Jednog dana  su se slučajno sreli, pa su nastavili šetnju. Ćutali su i jedan i drugi, svo vrijeme, da bi na kraju, rekao Andrić: Ala se naćutasmo… 

…Putevi su me vodili po svijetu; s Mihailom Lalićem se dvadesetak godina nijesam ni viđao ni čujao.  

A onda, 31. januara, 1991. godine, pozvao sam ga telefonom. Sjetio se naših susreta u Beogradu, Žabljaku, na Jelovici.

- Vi ste bili u Americi - veli Lalić.- Čitao sam vaše reportaže u “Politici”.  

Podsjetih ga da mi je, 1964. poklonio  “Svadbu” s posvetom.

- Ja sam se tako otkupio - reče. 

Zatim, veli:

-     Svi su mi drugovi pod zemljom, živim u svijetu koji nije moj… 

Iduće, 1992. godine, 30. decembra, Mihailo Lalić je umro.

Nepoštedna kritika plemenske i malograđanske  svijesti

Mihailo Lalić, prvi dobitnik Njegoševe nagrade, jedan od najplodnijih crnogorskih pisaca; romani: “Svadba”, “Zlo proljeće”, “Raskid”, “Lelejska gora”, “Hajka”, “Pramen tame”, “Ratna sreća”, “Zatočnici”, “Dokle gora zazeleni”, “Gledajući dolje na drumove”; pripovijetke: “Prvi snijeg”, “Posljednje brdo”...

Mihailo Lalić Svadba
Mihailo Lalić Svadba

Ironičan odnos prema nekim tuđim i svojim postupcima i nepoštedna kritika plemenske, malograđanske i primitivne svijesti, često i na različite načine neprimjerene novom vremenu i novim odnosima u njemu - kako je svojevremeno pišući o “Zatočnicima” istakao Marko Nedić - najizrazitiji je književni rezultat aktivističkog odnosa Lalićevog junaka prema svijetu...


Najčitanije iz sekcije Zabava