U okviru Grad teatra u Budvi, u utorak, 9. jula na sceni između crkava održana je premijera Uspavanka za Vuka Ničijega u produkciji Narodnog pozorišta iz Beograda, režija Đurđe Tešić po istoimenom romanu Ksenije Popović, a dramaturgiju je potpisala Bojana Mijović.
Priča o četvoro ljudi odraslih u domu za nezbrinutu djecu, koje povezuju ljubavni i prijateljski odnosi obilježeni jednim tragičnim događajem, pretočena je u dramski tekst mračne atmosfere ispunjen osjećajem tjeskobe.
Likove povezuje zakon krivice koji ne nudi oproštaj, najprije prema sebi samima, pa onda prema drugima, a njihova funkcija se svodi na emotivnu dimenziju nemogućnosti prevazilaženja konflikta.
Različiti nivoi i simbolično odvajaju dimenziju svjesnog koje potiskuje nesvjesno, odnosno stvarni život i vraćanje svijetu uspomena u želji da se dokuči smisao sopstvenog bitisanja i ostvarenosti sopstvenih snova iz mladosti
Međutim, složena pitanja identiteta i egzistencije, koja proizilaze iz ideje o „Vuku Ničijem“ – djetetu iz doma koje pravi svoj izbor da nema prezime, ostala su neproblematizovana u dramaturškoj obradi romana Ksenije Popović, koji svakako ostavlja više prostora ovim temama.
Može se reći da je evidentan uticaj filmskog jezika na postavljanje na scenu ovog teksta – putem tehnika montaže i flešbeka kreirane su dvije paralelne radnje koje se tokom pretstave smjenjuju. Jedna se odvija u prošlosti, u vrijeme adolescentske ljubavi između Klare (Marija Vicković) i Vuka (Viktor Savić), ali i nemilom događaju koji će ih udaljiti, a drugi opet namijenjen sadašnjosti – gdje se u jednom danu svode računi svih likova, zapletenih u mrežu međusobnih optužbi i pozivanja na odgovornost.
Obije priče se prate sa velikom neizvjesnošću sve do kraja predstave, jer glumačka ekipa - Viktor Savić, Marija Vicković, Vanja Milačić, Bojan Krivokapić i Pavle Jerinić - efektno dočarava psihičke lomove, nemogućnost komunikacije i sposobnosti za oproštaj.
Estetika scengrafije (Boris Maksimović) u potpunosti je opravdana. Naime, ove dvije vremenski odvojene priče razlučene su u dinamičan prostor koji se sastoji od dva nivoa: gornja scena namijenjena je sučeljavanju sada odraslih ljudi u sadašnjosti, a ova povremeno kliznim mehanizmom prelazi preko donje – kao prostora dešavanja iz prošlosti, koja je i dovela do situacije u kojoj se likovi sada nalaze.
Rediteljka Tešić uspješno je dočarala želju za životom, ispunjenost nadom, ali i energiju međusobnog neprihvatanja i zaleđenih odnosa između likova ove drame
Različiti nivoi i simbolično odvajaju dimenziju svjesnog koje potiskuje nesvjesno, odnosno stvarni život i vraćanje svijetu uspomena u želji da se dokuči smisao sopstvenog bitisanja i ostvarenosti sopstvenih snova iz mladosti.
Muzika Vladimira Pejkovića pratila je finese raspoloženja likova, dok je svaka tišina predstavljala nepremostivu daljinu i nemogućnost oproštaja i zaborava, stvarajući kod publike intezivan osjećaj anksioznosti.
Rediteljka je kao izraz odabrala stalnu prisutnost glumaca na sceni i kada ovi ne interpretiraju svoj lik, stavljajući tako glumce u ulogu gledalaca okrenutih stvarnoj publici, čime se suprostavlja principu iluzije predstavljačkog čina. Međutim, i pored ovog anti-iluzionističkog nastupa režije kojim su sve promjene prostora, kostima i izlaženje glumca iz lika ostavljene otkrivenim, gluma je bila realisitička, a ponekad i prenaglašena u želji da podstakne publiku na emotivno saživljavanje sa likovima.
Rediteljka Tešić uspješno je dočarala želju za životom, ispunjenost nadom, ali i energiju međusobnog neprihvatanja i zaleđenih odnosa između likova ove drame, koja je ipak, u odnosu na roman iz kojeg je nastala, izgubila na slojevitosti značenja.
Bonus video:
