Usta puna demokratije ili kako ekspresno zavoljeti svoj grad - Vijesti.me
NAŠE MALO MISTO

Usta puna demokratije ili kako ekspresno zavoljeti svoj grad

Važnija je partijska lukrativnost nego Zakon koji su sami usvojili. Ali demokratske procedure su za njih spore, a štap su naučili da lome preko koljena ili rbata onih koji ne rade baš sve kako oni misle

Staljin
Staljin

Demokratske lekcije su očigledno jako teške. To pokazuje i zasijedanje narodnog predstavništa jednog malog mjesta. I to teško uče ne samo oni koje je jednopartijski sistem žestoko okrznuo, nego izgleda još teže oni koji su rođeni poslije pada Berlinskog zida. Oni više liče na graditelje nego na rušioce tog limesa između otvorenog i zatvorenog društa. Nije teško pretpostaviti gdje se oni bolje osjećaju. Oni ne razumiju osnovne principe i mehanizme društva koje se zove demokratsko. Naravno, puna su im usta demokratije, ali kad progovore puste iz sebe pandorinu kutiju logike zida, nepoštovanja drugosti. 

Drugost je za njih smrtni neprijatelj vlasti koju žele da pretvore u okamenjenu formu koja je toliko ružna da ne bi mogla ni prikviriti u obližnji park skulptura koji je ukras malog mjesta. Umjesto da stariji obogate svoj rječnik njihovom mladalačkom kreativnošću, oni svoj rječnik redukuju najgorom totalitarnom retorikom. Primjeri bi se ređali u nedogled.

Ko mrzi svoj grad

Na primjedbu jednog opozicionog predstavnika, koji je za njih smrtni neprijatelj, jer o istoj stvari misli drugačije, javlja se mladi totalitarac, bez imalo mladalačke razbarušenosti. Strog u oblačenju, izgledu, namršten, značajno traži podršku kod starih asova i izgovara ključnu rečenicu - Vi koji ne podržavate se što mi kažemo MRZITE OVAJ GRAD.

Može li se išta užasnije reći od ove stupidarije, koja dobija jak aplauz na otvorenoj sceni asova koji vladaju. To je jedina njihova otvorena scena, sve je drugo pod stotinu brava, kako duh različitosti ne bi ušao u njihove monolitne redove, na koje bi im pozavidjeli i oni bivši vladari iz sjenke malog mjesta. A onaj koji po njima mrzi, malo mjesto doživljava kao svoj najdraži dom. U  njemu je proveo čitav svoj život, ostvario sebe i svoju porodicu, i na kraju saznaje da je sve to radio iz velike mržnje prema, na kraju krajeva čitavom svom životu. E, stvarno takvih mazohista je u životu jako malo.

Jedino opravdanje je što mlada osoba do kraja ne razumije ono što je rekla. Ne razumije opasnost takvih riječi i kvalifikacija. Ne razumije da čovjek na vlasti koji nekog čovjeka olako proglašava mrziteljem svog grada može proći kao Sokrat. Proćerivanje ili neka drakonska mjera. Ne slažem se sa onima koji me ubjeđuje da bi im odgovarala i smrt, ali ostrakizam ne bi bio loš. Što ako im i neka knjiga zasmeta. Oće li pravit lomače ili će im služiti za propiru za vatru u kojoj će goreti tuđe ideje koje nijesu sadržane u njihovim brošuricama o tome kako brzo doći do sreće i kako ekspresno zavoljeti svoj grad.

Mural iz Sjeverne Koreje

“Ko će se mučiti sa Zakonom”

Lokalno predstavništvo treba da donese odluku za koju su oni drugi nedvosmisleno utvrdili da je nezakonita. I gle čuda, oni to priznaju. Ali slijede konsultacije - daj da se odluka usvoju, ko će se mučiti sa zakonom, sve se usporava. I opet zbog nepristajanja - oni drugi su neprijatelji. Brojevi  su neumoljivi. Odluka usvojena, zakon prekršen, opozicija neprijatelj i pravo u Evropu.

Važnija je partijska lukrativnost nego Zakon koji su sami usvojili. Ali demokratske procedure su za njih spore, a štap su naučili da lome preko koljena ili rbata onih koji ne rade baš sve kako oni misle.

Budi u voljenoj partiji i “uvek se smej”

Na primjedbu manjine da se mora zapošljavati preko jedinog zakonskog instituta - konkursa, dobija se odgovor - pričajte što oćete, ali kod nas rade najbolji. I sigurno da rade ali po kojim kriterijumima. Ali zašto je taj slobodni svijet izmislio pravilo da su svi rođeni jednaki, da svi moraju da imaju jednake šanse (opet ta nakazna Evropa i omrznuta Amerika). A naš kriterijum je budi u voljenoj partiji, ne zamijeraj se šefu, sakrij svoje mišljenje ako se razlikuje od njegovog, “uvek se smej“ i kakve jednake šanse i zapadne izmišljotine. 

Rad Jurija Šabeljnikova

A stotine onih tamo koji čekaju svoju priliku ćute i ne čitaju Baću, Batrićevića, Glendžu...

Mrzitelji demokratije

Kako bi ovdje pala dobro priča o arbitarnosti i mrziteljima demokratije (naslov jedne važne knjige),  ali ima li išta više smisla.

(Modifikovano iz dužeg teksta koji će vrlo brzo biti upućen šefu lokalnog parlamenta i našoj javnosti.)


Najčitanije iz sekcije Zabava