Uvjerljiv prikaz propadanja

Iako se djelu ne može osporiti da daje precizan prikaz Alchajmerove bolesti, mana je što ne pruža ništa više. Maksima da je film život iz koga su izbačeni dosadni djelovi nije bila ideja vodilja autorske ekipe
0 komentar(a)
I dalje Alis, Foto: Screenshot (YouTube)
I dalje Alis, Foto: Screenshot (YouTube)
Ažurirano: 04.04.2015. 18:26h

I dalje Alis (Still Alice, Richard Glatzer, Wash Westmoreland, 2014)

Postoji više autora koji su u svojim djelima analizirali razoran uticaj bolesti na čovjeka. U zavisnosti od stanja koje se opisuje, okolina na promjenu reaguje tako što dolazi do otuđenja ili do veće povezanosti. Alchajmerova bolest možda i više od ostalih kida društvene veze tako što polako poništava ličnost pacijenta. Staračka demencija u Hanekeovom filmu „Ljubav“ pokazuje nemogućnost da se život nastavi kada svijest voljene osobe nestane. U djelu „I dalje Alis“, zaključak je više optimističan, ali zato ništa manje potresan.

Alis Haulend (Džulijan Mur) predaje lingvistiku na univerzitetu. Kada primjeti da postaje zaboravna, odlazi kod ljekara koji otkriva da ima Alchajmerovu bolest. Njen muž Džon (Alek Boldvin) joj pomaže koliko može, a o problemu obavještava i njihovo troje djece. Pošto je bolest nasljedna, svi osim najmlađe kćerke Lidije (Kristen Stjuart) se podvrgavaju medicinskim pretragama. Vremenom, Lidija se zbližava sa majkom ali što je njihova veza jača, to Alis postaje zaboravnija.

Većina filmova koji opisuju razvojni put neke bolesti pate od viška ili manjka događaja. U prvom slučaju, narušeno zdravlja nije dovoljno samo po sebi, zbog čega se uvodi niz dodatnih problema koji ističu destruktivnost promjene. Ovo često dovodi do smanjenja uvjerljivosti zato što sporedna naracija postaje važnija od glavne. U drugom slučaju, autori potpuno realistično prate razvoj bolesti, pri čemu je fokus više na uvjerljivosti, nego na zanimljivosti. „I dalje Alis“ je upravo takva vrsta filma, odnosno riječ je o djelu koje više liči na dokumentarac, nego na dramu.

Priča filma će biti bliska svakome ko je imao nesreću da u okruženju ima osobu koja pati od demencije.

Alis odbija da bude teret i zato organizuje svoje samoubistvo u budućnosti. Problem je što će se njeno zdravstveno stanje pogoršati do te mjere da će čak i na to zaboraviti. Scene u kojima njena bolest napreduje zbog čega prvo zaboravlja članove porodice, a kasnije nije u stanju ni da se brine o sebi, u potpunosti počivaju na glumi Džulijen Mur koja je za ovu ulogu potpuno zasluženo nagrađena Oskarom.

Što se tiče njene porodice, prikazuju se i njihovi problemi, mada su tu scenaristi (i režiseri) Ričard Glejcer i Voš Vestmorlend bili manje inspirisani. Kada se vidi razgovor Alisinog muža Džona sa kćerkom Lidijom, gledalac shvati da postoji mnogo toga neizrečenog.

Teškoće na koje supružnici nailaze se prate isključivo kroz prizmu Alisinog stanja, pa je tihi pritisak koji porodica trpi gurnut u drugi plan. Tako Džonova transformacija, čije detalje gledalac propušta, djeluje podjednako zanimljivo kao i Alisina bolest.

Iako je fokus na glavnu junakinju dao prostor Džulijen Mur da pokaže kako zna da glumi, film bi neosporno bio kompletniji da su autori sa istom pažnjom ispratili i probleme najbližih u trenutku kada nisu pored nje.

Degradiranje čovjeka koji je sposoban da kontroliše svoje misli i tijelo u osobu koja ne zna kako se zove je prikazano uz povremeno prenaglašavanje.

Tamo gdje je Haneke birao da govori tišina, autori prikazuju napadno emotivne scene. Alis govori na naučnoj konferenciji o svojim problemima i gotovo svaka njena kriza ima publiku. U trenucima kada vlada sobom, pada u očajanje jer je svjesna da se i sama gubi, ali uz pomoć najbližih i ta kriza može da se prevaziđe.

Iako se djelu ne može osporiti da daje precizan prikaz Alchajmerove bolesti, mana je što ne pruža ništa više.

Maksima da je film život iz koga su izbačeni dosadni djelovi nije bila ideja vodilja autorske ekipe.

Uostalom, dokumentarac o bilo kojoj fatalnoj bolesti će nužno buditi emocije bez obzira na tehnički kvalitet.

Zbog toga je posljednja epizoda Bi-Bi-Sijeve dokumentarne serije "Ljudsko tijelo" (1998) koja prati čovjeka od rođenja do smrti upečatljivija od "I dalje Alis".

To ne znači da se Glejcerovom i Vestmorlendovom filmu može osporiti izuzetna gluma, kao i uvjerljiv prikaz propadanja, ali ovakav kakav je, on više liči na više nego odličnu ekranizaciju zdravstvenog kartona nego na fikciju.

OCJENA: 7/10

Bonus video: