Jedna nova antropologija shvata čovjeka kao dio veoma nadilazeće ga cjeline; dakle, ne više kao cjelinu.
Ta je antropologija već na djelu, nije, naime, puki intelektualni izum. Već uveliko, pa i odavno, takva antropologija prožima stvarnost u kojoj živimo, prožima različite i razne aspekte njezine. Hoćemo da kažemo - djelatna je.
Objasnićemo je, tu novu antropologiju, štaviše - tu novu ideologiju, rečenicama koje slijede, gledajući da to bude i što jednostavnije.
Na početku, uzmimo primjer jednog sportskog događaja.
Pretpostavimo, na otvaranju nekih olimpijskih igara okupilo se ili prisustvovalo je sto hiljada ljudi.
Epoha koju nazivamo modernost karakteristična je po tome što su ljudi počeli da žive kao individue
Sad, prema novoj antropologiji o kojoj je riječ, mi bismo, maltene, mogli da kažemo da je otvaranju tih igara prisustvovao jedan čovjek. To jest, 100.000 ljudi > 1 (vrlo veliki) čovjek.
„Le Grand Etre“
Epoha koju nazivamo modernost karakteristična je po tome što su ljudi počeli da žive kao individue. Dakle, po individualizmu. Na ovim stranicama, puno puta, pisasmo i pričasmo o tome.
Elem, ljudi nikada u povijesti nijesu živjeli kao invidue - u modernom smislu te riječi - sem što, nešto malo, življahu tako u antičkoj Atini. A i to je, realnije govoreći, više izvikano no što doista bijaše tako.
Individualizam je karakterističan (samo) za modernost. Ali - šta je individualizam?
U ovom tekstu i kontekstu mi ćemo individualizam (po)smatrati kao da je u pitanju neka vrsta rasparčavanja.
Jedan kolektiv predstavlja jednu cjelinu. Ako se ta cjelina rasparča, tada se, naravno, gubi ta cjelina. Zauzvrat, ono što se dobija, to su djelovi. To jest - individue.
Kao što je jasno, modernost je ta koja obavezno podrazumijeva gubljenje cjeline; ili drugim riječima, modernizacija je rasparčavanje cjeline - individualizacija.
Modernost, međutim, nije više moderna. Sada je moderna postmodernost.
U kontekstu ovog teksta postmodernost možemo definisati i kao sistemsko uklanjanje ili opozivanje individualizma, tog osnovnog obilježja modernosti (naravno skupa sa državom).
U postmodernoj budućnosti, ljudi će prestati biti individue u korist jedne indivudue od ljudi.
Ali - kakva bi to bila, kakva bi to trebalo da bude, kako je upravo nazvasmo, individua od ljudi?
O takvoj je nekakvoj individui pisao i maštao jedan od osnivača sociologije Ogist Kont. Ukratko, Kont sanjaše i smatraše da svi ljudi treba da se ujedine, da postanu jedno biće. Tu novonastalu individuu, koja bi se dobila stičućim ujedinjavanjem i sjedinjavanjem svih individua, on je nazvao “Veliko Biće” (“Le Grand Etre”).
Ovaj čudnovati Francuz življaše u XIX vijeku. Važno je znati da je njegov fantazam sjedinjavanja čovječanstva u čovjeka danas aktuelniji nego u njegovo vrijeme. A osim toga što je aktuelniji, njegov fantazam je danas i aplikabilniji.
Sad, gdje ćemo naći potvrdu za to da je “Veliko Biće” danas aktuelnije i aplikabilnije no ikad? Dabome, pored ostaloga i u svemu onome što u naše vrijeme preduzima i projektuje nauka pod nazivom kibernetika.
Pa ipak, prije no što se fokusiramo na to kako danas, kontemporarno napreduju poslovi oko izgradnje onoga što bi bilo “Veliko Biće”, te kako i koliko u tome participira tako nazvana kibernetika, uputno bi bilo da, najprije, shvatimo izvorište projekta “Veliko Biće”, da mu saznamo iskonsko izvorište.
Imajući sada pred sobom kao zadatak takav jedan cilj, vratićemo se na početak, tačnije - na sami početak. A to je, šta drugo, izgon Adama i Eve iz Raja, događaj kojim, po Erihu Fromu, počinje ljudska istorija.
Dvije bazične interpretacije
Dakle, taj događaj koji je početak povijesti, taj događaj svih događaja - izgon Adama i Eve iz Raja je iznimno importantan za razumijevanje naše savremene situacije, uključujući tu, dakako, još i ono što se mistifikatorski nazivlje globalizacija, pa ma koliko nam to, na prvi pogled, čudno ili čudnovato bilo.
Da se razumijemo: Taj se događaj dogodio. To je, reći ćemo, činjenica.
Međutim, kao i sve druge činjenice, tako i ova podliježe ili može da podliježe interpretacijama. Nama je ovdje relevantno sljedeće.
Adam je stvarno postojao. Stvarno je, zajedno s Evom, bio izgnan iz Raja. To su činjenice, to je poznato.
Međutim, ako bi, sada, da (za)pitamo: Kakav je, zapravo, bio Adam?... više nijesmo u oblasti činjenica, to jest - onoga što je saznato, što je poznato, te kao takvo neprijeporno. Znači, ovim pitanjem namah stupamo i u oblast interpretacija... ko zna, možda i u oblast delirijuma interpretacija.
Kako bilo, tu se izdvajaju dvije osnovne interpretacije. Prva bi bila otprilike ova: Adam je bio manje više čovjek poput pisca ili čitaoca ove kontemplacije.
Druga je, pak, drugačija. I to koliko. I eto, prema toj drugoj interpretaciji, Adam uopšte nije bio čovjek kao čovjek, već nešto što je ili neko ko je, ontološki i objektivno, neuporedivo mnogo više od toga što je čovjek kakav je danas.
Naravno, pošto ovdje ne možemo ići previše u ovom pravcu, niti ima potrebe, reći ćemo ono najvažnije. Tako, po interpretaciji o kojoj je riječ, Adam je bio kao neki kosmički i kolosalni čovjek, koji se, tako se veli, sastojao - ili ako hoćete bio iz-građen - od svih ljudi koji će živjeti od njega, preko svih nas sadašnjih, sve do onog posljednjeg čovjeka koji se tek ima roditi.
Razumije se jasno šta iz ovoga proizilazi. Jer, reći ovako kako je rečeno je onda isto što i reći da smo, navodno, svi mi kao neki djelovi, ako hoćete - čestice, tog prvog čovjeka, Adama.
Naravno, ovdje se postavlja sljedeće pitanje: Zašto bi sve ovo bilo važno za razumijevanje ili dešifrovanje savremene situacije ili “globalizacije”?
Ili uopštenije: Osim nekih ezoterika, mistika, religioznih osoba ili takvih pojedinaca koji bi da značajnije prošire njihove vidike ili značajnije uvećaju vlastito znanje, zašto bi sve ovo nekoga danas uopšte trebalo da interesuje?
Ovdje se postavlja sljedeće pitanje: Zašto bi sve ovo bilo važno za razumijevanje ili dešifrovanje savremene situacije ili “globalizacije”?
Evo ga razlog, odgovor na oba pitanja: Cilj “globalizacije” - bolje reći: njezin krajnji cilj, budući da ista ima nekoliko konsekutivnih ciljeva - jeste baš to da se sve one u vremenu i prostoru rasute “čestice” prvog čovjeka Adama ponovo ujedine i sjedine.
Cilj „globalizacije“
Kao što rekosmo, ispred tzv. globalizacije, tog jednog projekta a ne procesa, nalazi se nekoliko ciljeva koji su sukcesivni, to jest jedan cilj, ostvarenje jednog cilja, omogućava postavljanje i ostvarivanje sljedećeg cilja.
Recimo, da bi se stvarno ostvario globalizacijski cilj uspostave onoga što bi bila jedna civitas maxima, zahtijeva se prvo da se ostvari cilj uspostave tržišta velikog kao Globus; da bi se, pak, taj cilj ostvario potrebno je da se ostvari cilj uništenja granica (a borderless world). Opet, da bi se taj cilj ostvario, potrebno je da se države svijeta projektovano survaju u situaciju u kojoj, maltene, više ne vide ništa problematično u samoubilačkim zahtijevima koji se pred njih, “odozgo”, ultimatumski postavljaju - kao što je zahtjev ili zahtijevanje da se granice ukinu - te istim izlaze u susret.
Vraćajući se na temu u užem smislu, jasno je da do sjedinjenja svih ljudi u “novog Adama” - ili “Veliko Biće”, ako se hoće - ne može doći dokle se prvo ne dogodi određeno ujedinjenje svih ljudi u svijetu. Neko političko ujedinjenje će, dakle, prethoditi tom projektovanom misterioznom sjedinjenju.
Drugačije kazano, dok god je svjetski areal podijeljen na nekih 200 država, svi ljudi koji trenutno obitavaju na Planeti su u razdijeljenosti, te je ono sjedinjenje, dakako, nemoguće.
(Kraj u narednom broju)
Bonus video:
