Među brojnim velikim umjetnicima koji su tokom 30-godišnjeg trajanja Grada teatra svojim ostvarenjima obilježili ovaj festival ostavljajući trajni umjetnički i kulturni pečat, izdvojila se Vida Ognjenović. Poznata književnica, dramatičarka, pozorišna rediteljka svojom besjedom na Trgu pjesnika imala je čast da upravo ona obilježi ovaj značajan jubilej.
Među sedamdeset naslova produkcione radionice Grada teatra, kako je istakla Svetlana Ivanović, urednica Trga pjesnika, pet značajnih pozorišnih ostvarenja nose njen autorski potpis: “Kanjoš Macedonović” (1998, 2011), “Trus i trepet” (1994), “Jegorov put” (2000), “Don Krsto” (2007). U njima je Vida Ognjenović pišući svoje drame iščitala lokalne legende i istoriju u ključu univerzalnih istina o čovjeku i vremenu, pokazavši time da nema malih priča ni malih sredina. Značaj njenog stvaralaštva za budvanski festival svjedoče i dvije nagrade Grada teatra - “Stefan Mitrov Ljubiša” za književno stvaralaštvo (1999), i nagrada “Grad teatar” za doprinos pozorišnoj umjetnosti (2007).
U razgovoru za “Vijesti”, Vida Ognjenović koja je decenijama poznata na ovom prostoru i po građanskom i društvenom angažmanu, govori o svom doživljaju Grada teatra, današnjem vremenu u kojem se duhovnost i sistem vrijednosti neprestano urušavaju…
U protekle tri decenije Grada teatra, bili ste i hroničar tog vremena, pogotovu onog najtežeg perioda, ratnih 90-ih godina. Kada biste sada napravili nekakav osvrt, šta bi bio vaš zaključak, gdje smo mi danas?
Mislim da smo malo nazadovali. Ako govorim najprije o Gradu teatru, prvo nas je muzička buka u Budvi malo zbunila, malo nas previše nipodaštava, malo nas zaglušuje. Ali, ipak, smo izdržali, iako je to svojevrstan hod po mukama. Koliko je ova Budva bila nama podatna u našim prvim pokušajima da uđemo u nju, da je osvojimo, da i realno postane Grad teatar, a ne samo metaforično, najbolje govore sjećanja. Mi smo 1998. na Pizani igrali “Kanjoša Macedonovića”, Petar Božović je skakako pravo u more, vadili smo ga iz vode i nosili na nosilima, za njim je ostajao vodeni trag. Čitav grad je stvarno bio naš umjetnički prostor, naša scena. Danas je nemoguće praviti takve programe, danas da biste izveli predstavu, morate se sakriti negdje u brdo, u neku nedođiju. Ne kažem, i to je lijep prostor, glumci tu u miru mogu da igraju, i publika može da čuje ono što govore, ali to nije Grad teatar, to je “brdo teatar”. Ne vidim zašto muzika iz Starog grada ne bi otišla u neku tako nepristupačnu “pustinju”, a ne umjetnici. Ima mnogo više razloga da se ta muzika izmjesti - njoj je agresivna glasnost i ritam jedini cilj, a to se tamo može postići. Pozorište je dato, zbilja, za neku scenu koja ga prima, prihvata i voli.
Koliko su društva u kojima danas živimo duhovno nazadovala, i koliko su ljudi izgubili entuzijazam da svojim angažmanom mogu nešto da promijene - strašno je upoređivati doba ratova, ali nam se nerijetko čini, pogotovo ljudima u Srbiji, da je nasuprot toj kataklizmi svih moralnih i civilizacijskih vrijednosti tada postojao jedan izuzetno jak građanski, urbani, duhovni bunt i ambijent koji se borio protiv toga?
Na ovom našem prostoru zavladao je surovi polukapitalizam. Kada kažem polukapitalizam, mislim na kapitalizam koji samo želi novac, a nema ga dovoljno da bi bio pravi kapitalizam. Umjesto novca, on ima neku užasnu surovost, i zato vodi neki strašan “obračun” sa tim što tog novca nema i sa svojim sopstvenim siromaštvom. Ništa što ne donosi profit ova naša društva ne zanima, ništa na čemu ne može da se zaradi nije vrijedno pažnje naših moćnika. Ta naša društva i taj polukapitalizam, nažalost, smatraju da je umjetnost gubitnički element u društvu, da troši mnogo novca, a ne daje mnogo. A umjetnost i kultura, zapravo, ne daju mnogo upravo tim ljudima koji imaju novac i koji teže samo tome da ga što više zarade. Njima ništa drugo i nije potrebno osim zarade i profita, jer je njihova životna filozofija da se novcem sve može kupiti, da je novac mjera svega u životu i jedino bitan. Taj surovi neoliberalizam i neokapitalizam, kada se nakaleme na jednu patrijarhalnu, siromašnu sredinu, kakve su naše, pored još strašnije surovosti postaju i potpuno vulgarni i prostački, i potpuno izbezumljuju normalne ljude. Mi stalno imamo neka devijantna društva, koja su nesvjesna svojih duhovnih vrijednosti. Nesvjesna su zato što se na te vrijednosti malo ko ukazuje, a drugo, oni koji ukazuju na značaj duhovnosti nemaju snagu Jer, najveću snagu danas ima novac.
Gdje je naša odgovornost u svemu tome što nam se dešava, jesmo li sopstvenim nečinjenjem prihvatili i dozvolili da polukapitalizam zavlada našim životima?
Zaista smo sami mnogo krivi i odgovorni za društva u kojima danas živimo. Vidite, sve naše pobune su protiv jednog ili grupe političara, da oni siđu sa vlasti i da dođe neka druga politička grupa. Naše pobune nikada nisu protiv, recimo, kriminala, protiv društva koje je korumpirano do bola, koje je krajnje nekulturno, uprostačeno, banalizovano, protiv društva koje svoj, kobajagi jezik od dijalekta bazira na greškama - sve greške su dozvoljene. Kodiraju se greške. Opšti duhovni nered caruje. A protiv toga se niko ne buni. Zato se sve naše pobune i završe skidanjem jedne garniture političara, iza koje dolazi druga, koja postaje potpuno ista onog trenutka kad dobije vlast, nastavljajući tamo gdje su ovi prethodni stali.
Vi se opet možete vidjeti na protestima - uz brojne predstavnike srpskog intelektualnog građanstva, i vi ste redovni na protestima “Ne davimo Beograd”, na kojima angažovana kulturna elita šeta” beogradskim ulicama kao 90-ih. Može li taj protest da donese bilo kakav pomak, daje li zaista nekakvu realnu nadu u opštoj apatiji i depresiji srpskog društva, sada iznova urušenog?
Cijenim veoma taj protest i učestvujem u njemu, zato što je građnski. Odnosi se na naš život u gradu kome pripadamo, u kojem živimo, i u kojem hoćemo da živimo bolje, civilizovanije, da naša kultura tu ima smisla, da nam niko drugi ne donosi rješenja, da nam ne pravi besmislene, vulgarne solitere ispred Save koji nip o čemu ne pripadaju arhitekturi Beograda, da nam niko ne zaklanja Savu da ne možemo da je vidimo… To su sve pitanja koja su vrijedna svakog protesta, iako nisu jedina koje ovaj protest otvara - tu su i pitanja naše kulture, duhovnosti, sistema vrijednosti. U takve proteste vjerujem, i zato sam tamo. Isto bih tako vjerovala u protest ljudi iz pozorišta, u protest koji bi organizovali pisci, slikari, filmski autori... Da svi oni krenu u jednu šetnju i da kažu: “Ej, mi postojimo, šta je vama!”. Ili, “mi znamo da vas umjetnici ne interesuju i da vama nisu dovoljno zabavni, ali umjetnici još postoje. Mi postojimo, mi radimo, mi jedne druge cijenimo, mi smo jedni drugima potrebni, mi postojimo zbog srpske kulture i umjetnosti i zahtijevamo od vas da nam se obratite”. Čekam taj protest!
Zaista smo sami mnogo krivi i odgovorni za društva u kojima danas živimo. Vidite, sve naše pobune su protiv jednog ili grupe političara, da oni siđu sa vlasti i da dođe neka druga politička grupa
Koliko su mediji u Srbiji i regionu danas “pod čizmom” raznih političkih i ostalih moćnika, ima li šira javnost uopšte priliku da čuju istinu o onome što se događa, ili je danas jedina “funkcija” medija glorifikovanje vođa?
Svaka politika inklinira ka tome da potčini medije, da ih uposli kao svoje marketinške službe. Jer, mediji su neka vrsta ogledala, i ne samo ogledala, već su oni i prenosioci poruka, i političarima je veoma stalo da te poruke budu što bolje po njih. Međutim, mislim da postoji veoma raširena autocenzura, koja me mnogo više nervira od pritiska vlasti. Mediji se trude da budu podobni, i da ne remete tu sliku koju vođe traže. S druge strane, da se sada pojavi Ingmar Bergman, čiji se tekst “Jesenja sonata” sada premijerno igrao na Grad teatru i da prošeta Budvom, on ne bi bio nikakva meta medija. Ali, da ukrade jednu pomorandžu u samoposluzi, stigao bi na naslovnu stranu novina. Dakle, taj lumpen zabavni materijal, ta atrakcija zla, to me najviše nervira, i to je ono zastrašujuće u našim društvima. Ljudi to više ne očekuju samo od tabloida, što je njima posao i zato postoje, nego više gotovo da nemamo ozbiljnu novinu. Naravno, svaka čast izuzecima.
Grad teatar zaslužuje veću pažnju
Kakav je i koliki pečat Grad teatar ostavio na čitavu kulturnu mapu Crne Gore u proteklih trideset godina?
Grad teatar je ostavio pečat ne samo na Crnu Goru, nego na region. On se izborio za fini profil u regionu, i danas je jedna od najznačajnijih ambijentalnih festivala na ovom prostoru. U prvom redu zato što je multidisciplinarni, što je veoma važno i dobro. Drugo, što je međunarodni i što dovodi predstave i radi ih u koprodukciji sa pozorištima iz cijelog regiona, pa čak i svijeta. Ostavio bi mnogo veći utisak da traje preko cijele godine - da se predstave sa Grad teatra prikazuju na festivalima u Evropi i region, da, primjera radi, Grad teatar gostuje nedjelju dana u nacionalnom pozorištu u Sloveniji, pa u Zagrebu, Beogradu… Naravno, u cijelom ovom regionu stalno se govori da nema dovoljno para za kulturu, a i zašto bi bilo, smatraju oni koji odlučuju o kulturi. Ali, ima para za Madonu. Teško je danas voditi bilo koji festival, govorim to jer vodim festival “Tvrđava teatar” sa velikim teškoćama. Mnogi festivali, kao i budvanski uostalom, održavaju se na dobroj volji učesnika - oni snize cijene, takoreći badava igraju, jedva pokriju troškove putovanja. Zato mislim da Grad teatar zaslužuje mnogo veću pažnju države Crne Gore i Ministarstva kulture, sada ga izdržava samo grad Budva, što je nedovoljno. Ministarstvo kulture bi moralo da priskoči sa malo većom pomoći. Grad teatar treba da konkuriše i kod kulturnih fondova Evropske unije, jer to zaslužuje.
Granice su neprijatelji umjetnosti
Uprkos ratovima, upravo su na Grad teatar 90-ih godina prvi put počele da dolaze predstave iz regiona, umjetnici koji su svojim glasovima bili svjetionici u tom mraku. Koliko je bitan taj angažman Grad teatra?
Taj angažman je najviše bitan. Mislim da to Grad teatru daje veliku prednost u odnosu na sve drugo, i da ga to čini pravim festivalom, a ne lokalnom smotrom nekakvih predstavica. Taj angažman Grad teatar čini aktivnim i značajnim mjestom umjetnosti pozorišta, muzike, slikarstva.., jer je ta regionalna razmjena od najveće važnosti. Nema ništa gore nego umjetnost zatvarati, jer ona uvijek teži većoj publici - knjiga teži većem čitalaštvu, čitavom svijetu, svim jezicima, i apsurdno je ograničavati je nekakvim političkim ili ne znam kojim granicama. Granice su najveći neprijatelj umjetnosti.
Bonus video:
