Vil Firt: Prevođenje je usamljenički posao - Vijesti.me
PREVODILAC I AMBASADOR NOVE CRNOGORSKE KNJIŽEVNOSTI

Vil Firt: Prevođenje je usamljenički posao

Ako se balkanski pisci sjete svoje autentičnosti i ne otrče previše po zapadne mode, može se probuditi veća zainteresovanost u svijetu, a vjerujem da bi ta pažnja mogla pozitivno uticati

Vil Firt
Vil Firt

Vil Firt je jedan od najaktivnijih i najvažnijih prevodilaca sa jedinstvenog, četvoroimenog jezika (srpski, hrvatski, bosanski, crnogorski) na engleski jezik. U svijetu upućenom na komunikaciju književno prevođenje ima, čini se, značajniju ulogu nego ikada ranije. Za čitaoce “Vijesti” poznati prevodilac objašnjava kako je došlo do toga da postane “specijalista” za južnoslovenske kjiževnosti.

“Kao rođeni Australijanac diplomirao sam njemački i ruski jezik na fakultetu u Kanberi, sa srpskohrvatskim jezikom kao sporednim predmetom. Godine 1988/89. godine imao sam sreću proboraviti u Zagrebu na usavršavanju iz južnoslavistike, 1989/90. godine bio sam u Moskvi u žarištu perestrojke, a od 1990. živim u Njemačkoj, gdje radim kao slobodni prevoditelj. Specijaliziranje na južnoslovensku književnost se razvilo manje više slučajno, iako je osnovni interes kod mene uvijek postajao. Ključni impuls je dao poziv starijeg njemačkog kolege da sudjelujem na seminaru za mlađe pre voditelje s južnoslavenskih jezika u Minhenu, u 2005. godini. Sudionici seminara osnovali su “aktivističku” grupu koja je tokom niza godina angažirano priređivala čitanja s probnim prevodima na sajmu knjiga u Lajpcigu i drugdje. Iz kontakata nastalih u okviru tih priredbi, kod mene i nekih drugih kolega su se iskristalizirali plaćeni prevoditeljski projekti. Stekneš iskustvo, postaneš donelde poznat na “sceni”, a poslovi počnu da se redaju... Uložio sam puno snage i mašte u to da prevođenje južnoslovenske književnosti postane moje glavno zanimanje. Nadam se da će tako i ostati, do penzije i dalje!

Živite u Njemačkoj, prevodite na engleski. Što je po vašem mišljenju suština prevodilačkog posla?

Općenito, rekao bih da je to predavanje sadržaja, atmosfere i po mogućnosti i podtekstualnih poruka djela s jednog jezika na drugi. To nikada ne uspije do savršenstva, pogotovo kada su prisutne velike kulturne ili jezičko-strukturne razlike između jezika. Meni se kao prevoditelju sviđa slika kameleona, malog guštera koji svoju boju može prilagoditi boji sredine u kojoj se upravo nalazi. Za prevoditelja je važno strpljenje i umijeće “slušati”, tj. sposobnost shvatiti tuđa mišljenja i spremnost prihvatiti ih, barem za vrijeme prijevoda, da može biti vjeran kameleončić u šumi svog autora. Mislim da svaki prevoditelj mora imati, odnosno razviti ovaj poseban splet osjećajnih i intelektualnih (prije svega jezičnih) sposobnosti. Ako hoće i živjeti od prevodilaštva, treba mu i umijeće dugo sjediti i raditi u samoći. Razgovori s kolegama, autorima i čitateljima mogu biti korisni i prijatni, a pametno je da se prevoditelj učlani u stručno udruženje i/ih sindikat, ah fakat je da je prevođenje osamljenički posao. Jedno sam umijeće tek naknadno naučio: nadmašiti vlastiti perfekcionizam i oprostiti se od prevoda mora se, jer čeka naredni projektpomireći se s tim da se u tekstu negdje vjerojatno nalazi greškica hi dvije. Na kraju krajeva, za to ima lektora.

Godinama ste saradnik projekta Best european fiction, američke publikacije koja na godišnjem nivou odabira i prezentira najbolje priče evropskih pisaca. Između velikih, komercijalnih i nezavisnih izdavača, kakva je danas sudbina književnog prevodilaštva?

Proizvodnja i plasiranje ozbiljne književnosti je izazov za svih nas koji sudjelujemo u tim procesima za autore, prevoditelje, nezavisne izdavače. Češće poslujemo na rubu isplativosti.

Stvaranje masovnog ukusa i koncentracija izdavačkog kapitala u srednjestrujaškim komercijalim strukturama otežava naše djelovanje u nižem dijelu “prehrambenog lanca”. Prelaz digitalnim medijima, bojim se, i dalje će oslabiti poziciju klasične knjige i zahtjevnog časopisa, ali optimističan sam da će se i dalje pisati i čitati čak i na papiru te da zanimanje književnog prevoditelja neće izumrijeti tako brzo.

Desila se jedna vrlo zanimljiva situacija već pet godina zaredom ovo prestižno izdanje ide sa vašim prevodima crnogorskih pisaca. Nakon Dragana Radulovića, Ognjena Spahića, Andreja Nikolaidisa i Lene Ruth Stefanović, u BEF za 2015. izlazi priča Balše Brkoviča uoči Entropije Plamenac" u Vašem prevodu. Mnogo veće i istorijski važnije književnosti iz Evrope nemaju tako sistematičnu zastupljenost u ovom izdanju. Kako to komentarišete?

Stvarne razloge ovog malog proboja ne poznajem, pa mogu samo spekulirati. Sigurno je jedan faktor pripovjedački kvalitet priča. Drugi faktor je vjerojatno to što, godinu za godinom, marljivo prevodim i predlažem po jedan tekst crnogorskog autora. Možda ima i drugih povoljnih faktora, ali to kažem potpuno spekulativno jer ne znam. U svakom slučaju, učinak je zadovoljavajući!

Šta je to što vas je privuklo crnogorskim autorima?

Moram priznati da se to razvilo slučajno. Bilo je ovako: razgovarao sam se 2005. godine sa zagrebačkim izdavačem Nenadom Popovićem (nakladna kuća Durieux) i mu se žalio da južnoslavenska književnost tako teško ide u englesko-govornom svijetu. On me je sažalijevao i poklonio mi primjerak romana “Hansenova djeca” Ognjena Spahića, rekavši: “Ako će išto ići, onda ovo”. Bio je u pravu. Preveo sam Spahićev roman u slobodnom vremenu, na svoj rizik, i stavio jedno zaglavnje na svoju veb stranicu. Nekoliko godina kasnije, za prijevod se zainteresirala direktorica specijalizirane izdavačke kuće Istros Books iz Londona. To je bio početak vrlo plodne suradnje koja traje već nekoliko godina i obuhvaća, uz Spahićevo djelo i dva romana Andreja Nikolaidisa, i djela hrvatskih, srpskih i makedonskih autora. Ova sretna suradnja poslužila je povodom da se posebno zanimam za crnogorsku književnost, znajući da ima zainteresirana izdavačica u pozadini...

Iskreno govoreći, teško mi je prepoznati zajedničke crte kod crnogorskih autora koje sam dosad prevodio. To su mahom autori mlađe generacije, takozvanog novog vala crnogorske književnosti. Ima neka svježina, kritična oštrina, neopterećenost nacionalizmom, ali to bi se moglo reći i za dio mlađih autora u drugim sredinama bivše Jugoslavije također...

Prevodili ste sa ex-YU prostora mnoge pisce od klasika do danas djelatnih, aktuelnih autora. Kako vidite razvoj modeme književnosti na južnoslavenskim prostorima?

Ako mislite na stilska opredjeljenja i slično, ovo je pitanje za mene preteško. Ipak nisam komparatist! S druge strane, nakon desetogodišnjeg praćenja južnoslaveske suvremene književnosti, mislim da sam donekle stekao "pregled” tekuće situacije. Glavni problem vidim u rascjepkanosti knjižnih tržišta i prekinutih veza nakon raspada SFRJ, što otežava mnoge stvari, npr., mogućnosti institucijske podrške autora, prevoditelja i drugih umjetnika. Ova se problematika naravno ne može posmatrati odvojeno od politike. Drugi problem, po meni, je pretjerana orijentacija mnogih mlađih autora prema svjetskim trendovima uz zanemarenje domaćih tekovina. Kao primjer, skoro nitko izvan Makedonije ne zna za najistaknutijeg makedonskog pisca 20. stoljeća, Petreta M. Andreevskog (1934-2006) i njegov čudesni roman “Pirej”, a pitam se koliko su i crnogorski klasici poput Mirka Kovača i Borislava Pekića daleki od općebalkanskog zaborava o međunarodnoj slavi da se i ne govori. I kad smo već kod te dimenzije, treći problem vidim u tome da je međunarodni interes za južnoslovensku književnost slabo razvijen. Evo, to je karika u lancu na kojoj radim ja! Lijepo je imati radno polje s velikim potencijalom. Ako se balkanski pisci sjete svoje autentičnosti i ne otrče previše po zapadne mode, može se buditi veća zainteresiranost u svijetu, a vjerujem da bi ta pozornost mogla pozitivno utjecati na književnost u domaćoj areni.

Spremate li i nekog novog crnogorskog autora/autorku za naredno izdanje BEF?

Da, svakako, ali htio bih da to bude iznenađenje.


Najčitanije iz sekcije Zabava