Vlatko Stefanovski: Nije svako sviranje muzika - Vijesti.me
ČUVENI GITARISTA ZA "VIJESTI"

Vlatko Stefanovski: Nije svako sviranje muzika

U okviru Grad teatra Vlatko Stefanovski nastupio je sa gitaristom i kompozitorom Miroslavom Tadićem

Vlatko Stefanovski
Vlatko Stefanovski (Foto: Grad teatar)

Nakon koncerata Lajka Feliksa, Bisere Veletanlić i Zafir Hadžimanov benda, Muzički program Grada teatra upriličio je ovog ljeta još jedan događaj - dvije zvijezde, gitaristi Vlatko Stefanovski i Miroslav Tadić, jedan od najcjenjenijih dua u regionu i u inostranstvu, nastupom na budvanskom festivalu obilježili su dvadeset godina zajedničkog rada.  

I kao što se ne baš tako rijetko pokazuje da dolazak pojedinih umjetnika na festival prevazilazi i sam njihov nastup, i dobija neki malo širi kulturni format, tako se dogodilo i sa Stefanovskim i Tadićem.

Ovi muzičari izuzetnog dara, virtuozi i kompozitori koji imaju blistave samostalne karijere po svijetu, danas su i neka vrsta regionalne metafore za ono što u najboljem smislu predstavlja građansku, civilnu kulturu ovog prostora. 

“Istu muziku koju smo izveli u Budvi, Miroslav i ja u posljednje vrijeme dosta smo svirali sa simfonijskim orkestrima - prije mjesec dana imali smo dva koncerta u Njemačkoj, sa Simfonijskim orkestrom Lajpciga, i sa orkestrom u Magdeburgu, svirali smo i sa Londonskim simfonijskim orkestrom, orkestrom Monte Karla, Makedonskom filharmonijom, sa bečkom filharmonijom 'Tonkunstler', pod dirigentskom palicom Kristijana Javrija. Interakcija između dvoje ljudi, dvoje muzičara, to je ključ nekog našeg uspjeha. A makedonska tradicionalna muzika je taj ćilim kojim hodamo, ili na kojem letimo. Ima u toj muzici, naravno, i raznih melodija koje ne pripadaju baš tradicionalnoj muzici, jer smo i on i ja isto tako pod velikim utucajem i rokenrola, i džeza, i etno muzike, i klasike, i svega i svačega”, kaže Vlatko Stefanovski u razgovoru za “Vijesti“, umjetnik koji sebe svih ovih turbulentnih godina, ni profesuonalno ni lično, nikada nije osporio nijednim gestom. 

  • Dosta nastupate u regionu - kako danas izgleda ta kulturna scena, u kojoj mjeri je obilježava taj raspad sistema vrijednosti koji je danas već toliko vidljiv u svim segmentima života, i gdje je sada uopšte mjesto kulturi?

“Najviše se bavim muzikom, i najviše mogu da govorim o tome. O nekoj široj kulturnoj matrici mogu samo da kažem da se ona lomi. Kultura je u ezgilu, kultura je postala elitizam, i ona više gotovo da ne postoji. U teatar idu rijetki, odabrani ljudi, kultura je popustila pred naletom estrade, ona se bori, ali ne može da se izbori sa estradom. Pobrkali su se malo lončići, teatar i film su u potrazi za novom publikom i zato su se malo estradizirali. S druge strane, estrada je shvatila trik, pa je počela da glumi kulturu, i nastala je prava zbrka, tako da je danas vrlo malo stvari koje su kvalitetne, dobre i vrhunske. Malo je vrhunske umjetnosti na ovim prostorima. A šta to znači seoska kultura, šta znači gradska, regionalna, šta znači svjetska kultura? Da li ste dovoljno dobri ako ste dobri samo za svoje selo ili za grad? Ako niste dobri za cijeli svijet, da li ste uopšte dobri? To su pitanja koja postavljam, nisu moje konstatacije, jer ja ne znam šta treba kultura da napravi. Ona je u egzilu, ona živi u izolaciji, postaje hermetična - dvije-tri stotine ljudi ovamo, sto ljudi tamo, pedeset ovamo. Kultura postaje nezanimljiva - neki slikar vas zove na otvaranje izložbe, a vi kažete uh, imam neku večeru s nekim ljudima, ili sam na putu u to vrijeme.”

Vlatko Stefanovski, Miroslav Tadić
Vlatko Stefanovski, Miroslav Tadić(Foto: Grad teatar)
  • S druge stane, da li je to urušavanje kulture nastalo “spontano“, ili je ipak rezultat jasne namjere i projekta da se svijest ljudi estradizuje, da se stvaraju nove, mlade nemisleće generacije i nemisleći ljudi?

“Vjerovatno jeste namjera da se ljudima ponudi 'pena parti' sa nekim di džejem koji je in u trenutku, i jeste namjera da se ljudi i narodne mase zombiraju, da postanu vjerna, slijepa glasačka mašina. To je vjerovatno cilj. Posljednje što je mene  malo 'zdrmalo' bio je koncert Iva Pogorelića u crkvi Svete Sofije u Ohridu, u okviru Ohridskog ljeta. To je  umjetnost u najboljem smislu riječi, a pri tom, taj koncert je djelovao isto tako hermetično, eliistički, kao što u ovom trenutku djeluje i ostatak kulure koja preživljava.”

  • Kako komentarišete to što se i nekim sociološkim i kulturološkim analizama ističe da je upravo muzikom i započela ta estradizacija čitavog društva?

“Upotrijebili ste termin muzika, i da je sve od toga krenulo, ali nije svako sviranje muzika, niti je sve što diže galamu muzika. Muzika je u mom poimanju malo viši princip, a ne kada se diže galama, kada se isproducira glasan baš bubanj i nekoliko sintisajzera odozgo. To ne mora biti muzika. Ona doduše jeste najkraći put do ljudskog srca i do ljudske duše, i pretpotstavljam da se i muzikom isto može manipulisati, da se može pogoditi 'živac' publike. Bile su neke nemirne devedesete godine, neki ratovi na ovim prostorima, neke izolacije, siromaštvo, živjelo se ni na nebu, ni na zemlji, a neke nove generacije su startovale, i razumljivo je da su ti mladi ljudi danas malo ljuti, i da njihova dekadencija ima svoj korijen. Njihova potreba za turbo folkom, za estradom ima i svoj razlog - možda im se ništa drugo nije ponudilo u tom periodu, možda nije bilo neke tako jake alternative, i ti mladi ljudi su to prihvatili.

  • U nekadašnjoj velikoj Jugoslaviji postojali su vrhunski rok bendovi, kao što je bio i vaš kultni bend “Leb i sol“,  koji su bili i među najboljim predstavnicima tadašnje kulture. Jesu li se oni tih devedesetih godina malo povukli, i tako olako prepustili teren estradi i banalnosti? 
Vlatko Stefanovski
Vlatko Stefanovski(Foto: Grad teatar)

“Ne znam koliko čovjek albuma treba da snimi, i koliko turneja treba da napravi da bi ubijedio ljude u svoju istinu. Ja ne mogu da sviram četiri puta dnevno, mogu jednom u četiri dana, i ne mogu na silu da ubjeđujem ljude u svoju istinu, nemam porebu za tim. Mi smo bili generacija rokera koja je živjela u najboljim godinama jugoslovenske zajedničke kulturne scene, generacija koja se suprotstavila svijetu naših roditelja, tom jednom lijenom, komformističkom društvu. Sa tim rokenrolom suprotstavljali smo se i nekoj lijenoj, zaspaloj kulturi, i naša bitka, ili naša misija, trajala je dok ta scena nije pukla. Kad je ta scena nestala, onda su stvari dobile drugu formu i drugu dimenziju. Nisi više imao gdje da radiš, morali smo da se prilagođavamo nekim drugim uslovima. Ne kažem da su se svi snašli u tome, ali smo morali tražiti nove načine - aha, to je blokirana Srbija, Hrvatska, Bosna, ajmo onda u London, ajmo u Ameriku. Tako smo i radili. ”

  • Kakva je danas kulturna i muzička scena u Makedoniji?  

“Ja sam toliko malo u Makedoniji, da gotovo i ne stignem da primjetim šta se sve događa. A i kad sam tamo, onda se bavim djecom, porodicom, nemam mnogo vremena da idem na koncerte i da pratim mlade bendove. Čujem, naravno, da se tu događa nešto zanimljivo, da ima uspješnih bendova, dobrih muzičra koji putuju po svijetu. U Makedoniji je sazrela ne samo muzička scena, nego i infrastruktura - ozvučenja, oprema, prevoz, tehnika, menadžment. Ima nekoliko ozbiljnih firmi, ozbiljnih producenata koji rade po cijelom svijetu, koji kupuju i prodaju velike i skupe koncerte. Taj biznis je sazreo, danas nije tako naivan kako je bilo ranije, i to je dobro. “ 

  • Zašto je danas tako nepopularno, u mnogim političkim krugovima gotovo “zabranjeno“,  javno se sjećati te naše nekadašnje zajedničke domovine?

“Pa zato što su iz te države nikle neke nove zemlje koje 'drže do sebe', i koje su prilično ljubomorne na tu našu zajedničku prošlost, jer je već fakat da nijedna od tih zemalja nastalih nakon raspada velike Jugoslavije nije ni sretnija, niti je ekonomski bogatija i uspješnija od te nekadašnje zajedničke domovine. Ono što je došlo kao alternativa nije nadmašilo ono što je nekada stvoreno, bilo kao kvalitet života, kao standard građana, kao kultura, kao uređen sistem, socijalna zaštita, školstvo, zdravstvo, o godišnjim odmorima da i ne govorimo.  Jugoslavija je bila prije svega socijalna država, a danas živimo u zemljama surovog neoliberalnog kapitalizma. Ali, očigledno je da građansko jezgro koje je imala nekadašnja država nije bilo dovoljno jako, i nije se moglo izboriti za svoju priču, nego je pokleklo pred naletom nekih drugih opcija koje, nažalost, nimalo nisu bile urbane. ”

  • Svjedoci smo da na ovom prostoru danas, nakon svega što se dogodilo,  upravo taj najgrađanskiji, najobrazovaniji i najcivilniji sloj živi pomalo inkognito. Kakav je vaš odnos prema društvenoj stvarnosti?

“Nemam drugu opciju nego da živim u egzilu. Ne želim da pišem kolumne, niti da budem na televiziji svaki dan kao komentator društvenih zbivanja, jer ako bolje razmislim, ja sam rođen u jednom drugom sistemu, jednoj drugoj državi, dočekao sam i ispratio puno vladajućih stranki, i dočekao sam i ispratio puno političara, i mnogo toga sam vidio. Evo, imam jednu priču koja sve to fenomenalno ilustruje. Džiboni i ja smo nedavno svirali u Čakovcu moju pjesmu 'Čuvam noć od budnih' , i on je izjavio pred publikom: kakva je stvar ova pjesma, šta se sve u međuvremenu desilo od njenog nastanka, toliko toga se promijenilo u tih trideset godina koliko je ona stara, Berlinski zid je pao, promijenio se svijet kompletno, a pjesma je ostala. Upravo to želim reći - mnogo više vrijede moje pjesme, nego moje izjave po novinama.”

  • Postoji li nešto što vam danas, osim vaše porodice, uliva optimizam za ovaj naš novi svijet?   

“Da budem iskren - nemam puno argumenata za optimizam. Ovaj svijet je poludio.  Nemam, zato što kroz Makedoniju dnevno prođe tri hiljade emigranata iz Sirije, i nemam puno nade, jer se sve razbucalo. Dok ja u autu govorim na svom mobilnom telefonu preko Bluetooth sistema, pored mene prolaze emigrantiu na biciklima, i oni koji hodaju pješke. To znači da se od Isusa, pa do danas, ništa nije promjenilo. Golgote ljudske prisutne su svuda oko nas, i mi ništa nismo naučili, ništa nismo napredovali kao vrsta. Napredovala je samo tehnologija, naša ljudska vrsta u zadnjih dvije hiljade godina nije odmakla naprijed. Jer, ako dozvoljavamo, i ako smo tako ignorantni prema tuđoj nesreći i prema tuđem siromaštvu, a ignorantni smo, ne vidim puno nade za ovaj svijet. Svijet je postao strašno mjesto - spasavaj se od ovih nesreća, siromaštva, ne gledaj ništa oko sebe, ne primjećuj, gledaj da ti imaš dovoljno, brini da tvoj ajfon i dalje radi, da imaš mrežu, a ovo oko tebe, ta golgota ljudska, to je nebitno. Imam jedan stih u pjesmi 'ovo je Balkan', koja se nalazi na albumu 'Kula od karti', počinje stihovima koji odlično ilustriraju ovu situaciju i gdje se danas nalazimo, a napisana je 2003. godine. 
“Sajber vremenja, a sliki biblijski, ne mu ide pamet, na rodot čovečki. Prašina se kreva od čizmi vojnički, nema rokenrol koga svirat kuršumi” 

Džabe mi, dakle danas pričamo o rokenrolu, i žao mi je što nemam malo više optimizma. Ali, volio bih da mi neko ponudi kontra-argumente.   

  • Šta su sve vaša sjećanja danas?

“Imam dosta sjećanja, s obzirom na godine koje već imam - sjećanja iz djetinjstva, mladosti, privatna sjećanja, familjarna, lična... Moji najveći trenuci su rađanje moje djece, ćerke Ane i sina Jana. To je vrh mog života, to su moje životne ekstaze. I naravno, još uvijek živim u braku sa mojom suprugom Gordanom, i pokušavamo da tu familiju držimo na okupu, da brinemo o tome, o kući, vaspitanju djece. Imam vrlo živa sjećanja na zemljotres u Skoplju 1963, ja sam svjedok tih dramatičnih trenutaka kada je Skoplje  razrušeno. Imam nakon toga sjećanja kako se obnovljao taj grad, kada sam ja živio u jednoj finoj kućici na tadašnjoj periferiji, koja je sada već skoro centar grada. Tu su sjećanja na moj prvi susret s muzikom, rokenrolom, gitarama, sjećanja na moje prve bendove, djevojke... Nadam se da ću sve to jednog dana 'spakovati' u knjigu koja će značiti sjećanja iz mog života.”

 


Najčitanije iz sekcije Zabava