16. Još sam i to pod suncem vidio: da na mjestu određenom Za suđenje ima neduševnosti, i na mjestu određenom za Pravdu ima bezdušnosti.
16. I ja rekoh u srcu svome: Bog će suditi i pravedniku i bezd ušniku, jer ima tamo vrijeme za svaku stvar i za svako Djelo. Solomon
Tako reče i zapisa Solomon, sin Davidov, kralj nad Izrailjem. I još reče ima vrijeme kad se gradi i vrijeme kad se ruši. I da ništa novo nema pod suncem. U svojoj dugoj istoriji, Crna Gora je doživjela mnoge uspone i padove, mnoga iskušenja. Ali je uvijek vaskrsnula, i ne slučajno se potvrdila ona Njegošva lozinka: Vaskresenja ne biva bez smrti. Kada je godine 1918. aneketirana od strane Srbije u Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenca, gubeći svoju dugovjekovnu državnost, ubrzo su prebrisani njeni simboli, srušeni njeni noseći stubovi, izbrisani prepoznatljivi državni znakovi. Brisana su stara dugovjekovna i postavljana nova obilježja. No, uprkos tome, ona se održala.
Rušeni su spomenici. Pretopljeno je Zvono Ivanovo, koje je zvonilo u svim velikim i za Crnu Goru sudbonosnim časovima. Koje je oglasilo sve njene pobjede i odjektalo sve popraze, smrti vladara, sveca i velikodostojnika, Carev Laz i Grahovac i druge velike bitke... Zvonilo je kada je umro Njegoš i kada je ubijen knjaz Danilo, a prije njih Sveti Petar. I kad je glava silnika Čengića donijeta na Cetinje. Zvonilo je i prije i poslije, sve do 1918, kada su ga „pobjednici“ pretopili za kvake dvorca Dunđerskih, u Vojvodini.
U prvini vijeka kojeg još ima, Koji dotrajava, koji evo izdiše, Nasilno umukoše sva naša zvona!
Naša kruna se razbi u tirinte, Lav naš iz Grba našega omrcini U zoološkom vrtu bivše heraldike!(Zvono Ivanovo, 1989.)
Ali i pretopljeno, ono zvoni u našem pamćenju. Pjesnik Jevrem Brković je tu neuništivu zvonjavu pretočio u pjesmu Zvono Ivanovo, pa je ponovo zazvonilo u njoj, da nikada više ne zamukne. Što u pjesmu uđe, pjesma čuva.
Te, 1918. godine, srušen je spomenik Velikom vojvodi Mirku Petroviću, u Podgorici, na mjestu gdje je nicala nova varoš sa njegovim imenom - Mirkova varoš. Ostaci spomenika velikog vojvode bačeni su u Moraču. A on nije bio bilo ko, već glavnokomandujući crnogorske vojske na Grahovcu, slavodobitnik te među crnogorskim bitkama možda najslavnije. Tom bitkom je i definitiovno označeno međunarodno priznanje Crne Gore. I sada ostaci njegovog spomenika čame negdje u dubinama plahe i plahovite Morače. Od tada je prošlo devedeset i sedam godina.
Jedan pjesnik i jedna poema iz knjige Komitske balade, te, kako i sam reče „Biblije naše patnje“, sjeća na taj događaj. Napisana je 1989. godine i nosi naslov Druga smrt velikog vojvode Mirka Petrovića. U toj pjesmi sažeta je drama Crne Gore.
Sada je spomen na Velikog Vojvodu, mala uličica na Koniku. To je dug za Grahovo i druge slavodobitne bitke i zasluge, za opstanak Crne Gore, kome je lično mnogo doprinio. Eto, tako mu se odužuje Crne Gora. No, u saznanju sam da je Nela Savković-Vukčević, sekretarka Sekretarijata za kulturu i sport Glavnog grada, pokrenula inicijativa da se obelisk Velikom Vojvodi podigne, između zgrade opštinskog parlamenta i Gradske biblioteke Radoslav Ljumović. Mjesto dostojno stojnog vojvode. Incijativa koja daje nadu.
To bi bio pravedan čin. Isto toliko pravedan, bio bi povratak posmrtnih ostataka đenerala Vešovića, gerilca za koga je znala ondašnja Evropa, dok je po šumama i planinama, tamom prekrivene Crne Gore, bio jedina svijetla tačka otpora, protiv okupatorske Austrije, boreći se za pravo, čast i slobodu svoje domovine. Gdje je zvanična država da se oglasi, da se sjeti i u rodnu grudu vrati i položi neustrašivog brigadnog đenerala, komandatna slavne Vasojevićke brigade, rijetkog vojnog zapovjednika toga ranga i čina, za koga je važila komanda: „Za mnom, naprijed!“. Crna Gora ne može biti mirna dok njeni heroji ne počinu u njenim njedrima. Bune se savjesti, kod onih koji imaju savjesti.
Prvada bi bilo da iskraj novog spomenika Vojvode Mirka, odjeknu stihovi iz Brkovićeve poeme, daleke prethodnice ove inicijative. Time bi se konačno uspravio pali Vojvoda. A ako Morača nije odnijela ono kamenje, trebalo bi ga naći, i uzidati u novi spomenik. Te spolije naše istorije, propulsirale bi novom snagom, dajući potporu i potvrdu, našem daljem trajanju.
Nepravada učinjena 1918, ispravljena je na referndumu 2006, kada su građani Crne Gore povratili njenu državnost, bez ispaljenjog metka i kapi krvi. Ta pobjeda je negdje duboko zaslužena, zato je nepravda i ispravljena. A sa njom, još jednom, potvrđena stara istina: Pravda je spora, ali dostupna. Jer ima tamo vrijeme za svaku stvar i za svako djelo, kako reče Solomon.
I za kraj, riječi Mirka Kovača, iz pisma od 5. srpnja 1998, poslatog Brkoviću, povodom Komitskih balada, u kome veliki pisac kaže: „Ne sjećam se sada tko je rekao, ali je dobro rečeno: postavlja se ozbiljno pitanje da li bi povijesti uopće bilo da nije pjesnika.“ A Kavafi je govorio, kako mu je dovoljno sto davdeset i pet glasova iz Istorije, da bi stvorio istoriju.
Bonus video:
