Kad sam bila mala, moj otac je radio u Zavodu za međunarodnu saradnju. S obzirom da je to još uvijek bilo vrijeme Juge i nesvrstanih, od malena sam kroz njegov posao bila u dodiru sa kulturama zemalja sa kojima smo tada imali razmjene.
Tako je jednom prilikom Galerija Nesvrstanih organizovala izložbu bolivijske umjetnosti, na koju me je otac poveo. Iako sam bila dijete, slike žena suncem ispečenih lica ispod šešira sa širokim obodima kako skupljaju lisce koke, duboko su mi se urezale u sjećanje.
Dvadeset i kusur godina kasnije, obretoh se u toj Boliviji. Već neko vrijeme planirala sam putovati Južnom Amerikom i kao glavne destinacije posjetiti čuveni Maču Pikču, izgubljeni grad Inka i Buenos Aires, prijestonicu tanga koji već neko vrijeme plešem.
Bolivija se tu našla nekako slučajno, najviše jer je bila između Perua i Argentine. Ušla sam u nju bez mnogo očekivanja, ne znajući o njoj mnogo više nego onog dana kad sam vidjela izložbu na Kruševcu, ne očekujući mnogo više od prizora žena u šarenim odorama i torbama punim lisca koke.
I zaista, ti su se prizori mogli vidjeti na svakom koraku – po ulicama gradova, na prašnjavim drumovima izmeđju sela, po padinama planina… Međutim Bolivija je pružila neuporedivo više…
To je zemlja puna kontrasta. Od jezera Titikaka, najvisočijeg plovnog jezera na svijetu, koje svojim plavetnilom, zalivima, ostrvima i vegetacijom podsjeća na Mediteran, preko planina iznad 6000m, okovanih ledom glečera, do slanih laguna i visokih pustinja nad kojima se nadnose aktivni vulkani.
Od sela sa udzericama od blata, preko prestonice, La Paza koji se sliva niz usku dolinu čije su padine gusto načičkane neomalterisanim kućama i nekadašnjim rezidencijama španskih kolonijalista, do Santa Kruza na zapadu, sa širokim ulicama, palamama po trgovima gdje ljudi opušteno igraju šah.
Od pijaca i uličnih tezgi koje vrve kao mravinjaci, do pustinja gdje su jedini živi stvorovi vikunje koje pasu rijetke busenove oštre trave. Slana pustinja Ujunija, velika koliko Crna Gora, jedan nepregledan prostor gdje tanku liniju između bijele soli i plavog neba remete rastrkana ostrva obrasla visokim kaktusima, podsjeća na drugu planetu i nije nalik ničem sto sam do sada imala priliku da vidim.
Međutim, iako je ova zemlja za mene bila toliko neočekivana i spektakularna, želim da se fokusiram na dvije stvari koje su me navele na određena razmišljanja koje bih ovdje da podijelim.
Prvo je silna nemaština koje je u ovoj zemlji sveprisutna. Prolazili smo kroz mjesta okružena pustarama, zasuta prašinom, u kojima se nije moglo vidjeti ni drveta, ni bašte, ni stoke, gdje ljudi zive u kućama od blata koje kiša spira i vjetar osipa i gdje često nemaju vode za piće ni ogrijeva uprkos temperaturama ispod nule. Asfalta nema ni po glavnim saobraćajnicama koje spajaju jedan kraj zemlje sa drugim.
Naprotiv - ljudi su nasmijani, dobroćudni, gostoprimljivi, prihvataju takve uslove i u njima žive najbolje što umiju.
Niko ne govori o bijedi i niskom standardu, o neuslovnosti u kojoj žive. Ne vide se bilbordi koji prizorima gladne djece i prljave vode pozivaju na humaniratnu pomoć i tako od siromaštva prave projekat koji tim ljudima i državi neko drugi treba da riješi.
Naprotiv - ljudi su nasmijani, dobroćudni, gostoprimljivi, prihvataju takve uslove i u njima žive najbolje što umiju.
Dok sam boravila u La Pazu, bili smo smješteni u jednom od tzv. party hostela, jer je u njima smještaj najjeftiniji. Hostel je bio prepun mladih ljudi uglavnom iz Britanije, Irske, Amerike i Izraela, i u njemu se odvijala dvadesetčetvoročasovna zurka.
Gosti su uglavnom boravili u baru hostela gdje su se nudila jeftina piva i kokteli, gdje je svo osoblje bilo iz zapadne Evrope.
Preko noći je do u sitne sate drmala muzika sa MTV dance lista, a narod oko 1 ujutru odlazio do noćnih klubova i vraćao se u zoru da malo odmori pa da nastavi.
Bilo je kao da sa užurbanih ulica La Paza punih boja, uzvika, interesantih i neobičnih prizora, zakoračite pravo u tipični britanski pab na nekom univerzitetskom kampusu. Jedan korak i teleportovali ste se nazad na maternji kontinent.
Ta dva zapažanja natjerala su me da se preispitujem kako i zašto putovati.
O ovom putu sam počela razmišljati jos prije par godina, kada mi je plan bio da pođem za Meksiko i posjetim staru prijateljicu. Već tada sam počela odvajati pare za put. Pored redovne plate u državnom preduzeću (gdje sam prvu godinu radila za 200 eura mjesečno sa sve doktorskim zvanjem), prodavala sam ručno pravljen nakit, po neku fotografiju, pomalo prevodila tekstove, vodila planinarske ture – drugim riječima prihvatala svaku priliku da zaradim neki dinar i te pare ostavljala sa strane.
Nisam kupila nova kola da zamijenim 23 godine starog golfa dvojku koji se čuje ne kilometar (a kog sam morala da vozim s obZIrom da mi je posao bio 30km od Podgorice), nisam kupovala nove modele telefona, nisam trgovala garderobu bez kad bi mi stvarno bila neophodna, pa i tada ne markiranu i na sniženjima… Sve te stvari bile su mi nebitne pri pomisli na iskustva koja su me za te pare u budućnosti očekivala.
Na kraju sam ostavila i posao, jer je osim para trebalo i vrijeme, koje nekad zna biti mnogo skuplje. Nije bila laka odluka, ali kad nešto postane teret, onda umjesto ostati i trpjeti, dođe vrijeme da čovjek sam sebi da nove izazove, da se natjera da pronađe nešto što će mu pružiti veću satisfakciju i da ostvari prioritete koje se sebi postavio.
Putovati sam ili sa nekim bilo je još jedno veliko pitanje. Imala sam sreću da je moj prijatelj Miloš imao slične namjere, tako da sam se pridružila inicijativi da se pođe u Južnu Ameriku, o čemu ste čitali prethodno u Vijestima.
U tom našem planiranju, veliku ulogu odigrala su iskustva sa Couchsurfinga. Puno je pitanja kad se čovjek želi samostalno otisnuti na dalek put, međutim ljudi koje smo preko ovog servisa upoznali, priče koje smo od njih čuli i savjeti koje smo dobili, bili su jako korisni i nadasve inspirativni.
I sto je najvažnije, odagnali su određene strahove i predrasude koje smo do tada imali. To iskustvo nam je takođe pokazalo da nije bitno gdje ideš, već koga srijećeš, da su zapravo ljudi ti koji šine putovanje.
Da svijet može da dođ kod tebe ako već nemaš mogućnost da sam pođeš k njemu, i da takvo iskustvo nije ništa manje značajno.
Poslije toga, čitav svijet mi se učinio kao jedno pristupačno mjesto kojim cirkulišu neki otvoreni i opusteni ljudi, koji ce uciniti da se osjećam sigurno i dobrodošlo gdje god da se zateknem.
Gledajući evropsku omladinu u La Pazu, zapitala sam se zašto putovati? Motivacije da se krene na putovanje različte su. Nekad je u pitanju samo posao, posjeta porodici ili prijateljima, odmor i relaksacija, potraga za nečim novim.
Ovoj omladini motiv je bio jeftina zabava. Njih nije mnogo interesovalo da zakorače u šareni svijet Bolivijaca, da vide i iskuse njihov način života i razmišljanja, i da iz toga izvuku neki nauk u svoju korist. Bili su zadovoljni tim malim univerzumom koji je bio poznat i siguran, i gdje je sve bilo podređeno zabavi, za koju su plaćali manje nego kod kuće.
U tom procesu spoznala je da nije važno da li idemo u neku daleku i egzotičnu zemlju, već kako smo krenuli na taj put.
U Boliviju sam posla samo sa slikom žena koje beru koku. A ona mi je otkrila toliko toga novoga, prosirila mi referentni sistem u kom posmatram svijet i odnose. Međutim, ono najvažnije što sam u tom procesu spoznala je da nije važno da li idemo u neku daleku i egzotičnu zemlju, već kako smo krenuli na taj put.
Ono sto je bitno je da nam um bude otvoren za novo i drugačije, da im ne pristupamo sa strahom i predrasudama, već da u svemu sto vidimo prepoznamo ono sto je korisno za naše lično napredovanje. Kad jednom vidiš pustinju, više cijeniš bastu i vocnjak. Kad te na svakom koraku dočekuju naoružani strazari, cijeniš slobodu kretanja u sopstvenom gradu.
Kad moraš da kupuješ vodu za piće, shvataš koje je izvor blago. I kad vidiš da u prostor između glavnih gradova dvaju susjednih država možeš da smjestiš čitavu Evropu, onda shvatiš da treba da nas bude sramota ako nijesmo pošli do Sarajeva, Beograda, a pogotovo do Gusinja ili Pljevalja.
Veliko putovanje može da bude i ako se skrene sa uobičajene putanje u sopstvenom gradu, ako se neplanirano i spontano skrene lijevo umjesto desno.
A još gore je siromaštvo duha, koji nema želju da se uzdiže i usavršava učeći nešto novo kroz sopstvena iskustva.
Razumljivo je da nemaju svi materijalne mogućnosti na velika putovanja. Ali problem je kad su strah i neosvijećenost ono sto nas u tome sputava.
Strah od drugačijeg i nepoznatog, od napuštanja onog gdje se osjećamo sigurno, zbog čega iznalazimo sve moguće razloge i opravdanja da se na tako nesto ne usudimo.
A još gore je siromaštvo duha, koji nema želju da se uzdiže i usavršava učeći nešto novo kroz sopstvena iskustva.
Pogotovo danas, kada nam je svijet mnogo pristupačniji nego ikad, kad je tu internet i sijaset mogućnosti da se isti iskoristi. Za to nema opravdanja. Jedna drugarica mi je rekla da mi ne zavidi na tome gdje sam bila, već na petlji da pođem.
A ja kažem da je to pitanje prioriteta, i ako je ovakvo jedno putovanje ono čemu iskreno težimo i postavimo to kao prirotet, onda će se sve urotiti da se taj san ostvari.
Upoznala sam momka koji već dvije godine obilazi svijet putem stopiranja i spavanja na tuđim kaučima. Nema ni kučeta ni mačeta, ali ga to nije odvratilo od želje da vidi svijet i bogatstvo koje on sad ima ne moze se parama mjeriti.
Na kraju želim podijeliti još jedan detalj – drevne Inke su se kao i sve velike civilizacije okretale nebu, očekujući odgovore na važna pitanja.
Međutim, kad su gledale mliječni put, umjesto zvijezda i sazvjezđa posmatrali su crna polja u kojima su zvijezde odsutne, i u njima prepoznavali obriše lame, pastira, lisice, zabe, zmije, dajući im simbolična značenja i interpretacije. Čak i kad je nešto očigledno, može se posmatrati na potpuno drugačiji način. Mislite o tome…
Galerija
Bonus video:
