Pogledajte šta propuštate dok pijete espreso u Njegoševoj - Vijesti.me
veliko putovanje

Pogledajte šta propuštate dok pijete espreso u Njegoševoj

Prvog jutra u Limi me je probudio toliko snažan miris okeana da sam pomislio da mi je riba ispod jastuka

Ako bih morao da svedem utiske koje smo Marija (Vugdelić) i ja stekli tokom obilaska Južne Amerike u jednu rečenicu, to bi bilo da sam u Peruu otkrio koliko sam visok, u Boliviji koliko je Evropa skupa, a da sam u Buenos Ajresu shvatio značenje jednog pravog mesnog obroka.

Ovo, kao i sva druga putovanja, počelo je odabirom destinacije. Volio bih da kažem da smo Južnu Ameriku odabrali na neki živopisniji način, kao na primjer da zavrtimo globus pa idemo tamo gdje ubodemo prstom, ali ipak ne mogu.

Čitava priča je malo prozaičnija od toga. Zapravo, ideju za Južnu Ameriku nam je dao prijatelj sa kojim sam prvobitno trebao da putujem ali koji je na kraju odustao od putovanja (iz opravdanih razloga).

Couch surfing pomaže

Pripreme za putovanje po Južnoj Americi počele su dosta rano, već nekih šest mjeseci pred predviđeni polazak, kada sam i kupio avionsku kartu, da bih intenzivno počeo sa pripremama oko dva mjeseca pred put.

Prvog jutra u Limi me je probudio toliko snažan miris okeana da sam pomislio da mi je riba ispod jastuka
To je podrazumijevalo detaljno raspitivanje o zemljama (opšte informacije, transport i smještaj) kao i mogućnosti za obilaske (šta ne treba propustiti i šta obavezno zaobići).

Karte smo kupili preko interneta, a morali smo ih kupiti ovako rano kako bi ih dobili po što boljoj cijeni.

U toku ovih priprema veliku pomoć i najkorisnije informacije sam dobio preko ljudi koje sam ugošćavao kroz Couch surfing projekat. Šta više, prvi gost kojeg sam ugostio u Podgorici je bio upravo momak iz Buenos Ajresa, koji mi je, pored obilja korisnih informacija, pružio i uzvratnu uslugu tj. ugostio me je nekoliko dana u Buenos Ajresu.

Upravo Couch surfing i mnogobrojni ljudi koje sam ugostio preko njega su me ohrabrili i dali mi poleta da potpuno proživim ovaj put.

Nismo očekivali 17 stepeni

Iako sam se dosta dobro pripremio i informisao oko toga gdje idem i na šta sve mogu da naiđem, sve tri zemlje koje smo obišli (Peru, Bolivija i Argentina) su nas iznenadile i zatekle, svaka na svoj način.

Ovi ljudi su izmislili buvljak za Novopazarce. Ovdje sam vidio barem stotinu stvari koje nisam mogao ni da zamislim da mogu postojati
Prva stvar koja nas je iznenadila nakon slijetanja u Limu jeste temperatura. Imajući u vidu da smo se nalazili na južnoj hemisferi i da je tamo period pozne jeseni, nismo očekivali temperaturu od 17 stepeni 1 sat poslije ponoći.

Lima, grad od 12 miliona stanovnika, nas je oduševila, i to više zbog toga sto nismo mnogo očekivali od nje (većina ljudi čija sam iskustva čitao imalo je mišljenje da je Lima dosadan i ružan grad). Međutim, toliki grad te jednostavno ne može ostaviti ravnodusnim.

O moj bože, gdje sam ja došao...

Prvog jutra u Limi me je probudio toliko snažan miris okeana da sam pomislio da mi je riba ispod jastuka.

Dio grada gdje se nalazio naš hostel, Miraflores, je izgeda neko “buržujsko” mjesto.

Kada smo izašli da prošetamo po tom kraju, prvo što sam primijetio jesu naoružani strazari na skoro svakom ulazu.

Bilo ih je i na običnim parkinzima. Pored toga, sve kuće i zgrade su bile opasane visokim zidovima na kojima su bile ili bodljikave žice ili žice pod naponom!!! I, naravno, prvo što sam pomislio "O moj Bože, gdje sam ja došao, kad naoružani ljudi čuvaju i prazan parking?"

Poslije malo raspitivanja saznali smo da je to bogataški kraj Lime i da je ljudima jednostavno potrebno privatno obezbjeđenje.

Centar Lime je bio totalno drugačiji od toga i mnogo nam je više pasovao. Pošto smo malo zalazili u sporedne uličice (koje su vrvjele od naroda) čitava atmosfera nas je oduševila.

Ovi ljudi su izmislili buvljak za Novopazarce. Ovdje sam vidio barem stotinu stvari koje nisam mogao ni da zamislim da mogu postojati i koji mi nikada neće ni trebati u životu.

Bolest velike visine

Sjeli smo da jedemo u nekom restoranu. Iako nismo imali pojma šta smo naručili (osim supe), hrana nas je oduševila. Upravo supa je bila "prava domaća" i moram da priznam da bolju nisam jeo do sada. Od sada ću nju postaviti u svojoj glavi kao referentnu tačku za kvalitet neke supe!!!

Nakon Lime avionom smo otišli za Kusko, koji se nalazi na 3400 metara nadmorske visine. Čitavu Limu prekrivaju oblaci, kao neki tepih iznad kojeg smo se odmah uzdigli.

U daljini su se vidjeli Andi, koje smo zatim preletjeli. Letjeli smo možda par stotina metara iznad njih, tako da smo imali odličan pogled na pejzaže. Jednostavno, oduzima dah!

Brzi prelazak na tako veliku visinu je ostavio traga, tako da sam prva dva dana bio pogođen simptomima bolesti koja se javlja na velikim visinama, i to u vidu gubitka daha, ubrzanog zamora, konfuzije, dezorijentacije, trnjenja u prstima i sl. Ali i to je prošlo.

Plutajuća ostrva na Titikaki

Biti u Peruu a ne obići Maču Piču bi bilo jednostavno nezamislivo, tako da sam se obreo i tamo. Uopšte, čitav Peru me je dosta podsjećao na Crnu Goru; planinski vrhovi, lednička jezera, hajking rute, sve je to bilo dosta slično onome što i mi imamo, samo barem nekoliko puta veće i više.

Međutim, kada smo došli do Maču Pičua ostali smo bez daha. Jeste da mi imamo Kosmač i Lesendro, ali ovo je nešto neuporedivo. Izlazak sunca i lagano obasjavanje ruševina Maču Pičua je spektakularno i nezaboravno iskustvo. Nakon Cusca krenuli smo preko jezera Titikaka ka Boliviji. Vožnja do Puna, sam grad, plutajuća ostrva na Titikaki, prelazak granice, Kopakabana, Isle de Sol, vožnja do La Paza….

Sve su ovo etape i svaka zaslužuje priču. Na žalost, ovdje ću ih samo spomenuti.

Mumificirana tijela lama

Moram da priznam da od Bolivije nisam mnogo očekivao, ali se ispostavilo da sam od nje najviše dobio.

Totalno vanzemaljski pejzaži koje smo vidjeli oko Slanih polja Uyunija (veličine Crne Gore), niske cijene (npr. ručak za dvoje u prosječnom restoranu za 10 eura), vožnja biciklom najopasnijim putem na svijetu (“El Camino de la Muerte“), Vjestičja pijaca na kojoj se prodaju (između ostalog) mumificirana tijela lama, kao i sam La Paz (naviši glavni grad na svijetu - 3.700mnv), sve je to djelovalo nestvarno.

Imali smo 10 dana predviđenih za Boliviju, pa smo se prije puta bojali da li je to mnogo i da li ćemo uspjeti da ih popunimo na kvalitetan način. Na kraju se ispostavilo da nam je falilo dana.

Na kraju, Buenos Ajres.

Grad tanga, koji smo izabrali da posjetimo iz tri razloga. Prvi i osnovni razlog jeste, naravno, tango. Kako već neko vrijeme učim tango, to je prava destinacija za mene, kao i za sve tanguerose. Drugi razlog jeste čuveni argentisnki mesni obrok. Bili smo na jednom takvom ručku i ostatak dana smo bili siti.

Treći, na žalost neispunjen razlog, jeste fudbal. Bombonjera i La Monumental su ostali prazni za vrijeme mog boravka, jer se prvenstvo već bilo završilo. River je tih dana ispao iz prve u drugu ligu tako da mi je savjetovano da, iz bezbjednosnih razloga, izbjegavam određene djelove grada.

U Buenos Ajresu sam, za razliku od Perua i Bolivije gdje sam uglavnom koristio hostele, tražio smještaj preko Couch surfinga, tako da sam pored Matijasa imao smještaj kod još jednog surfera.

Čitava ideja i želja da koristim Couch surfing u Buenos Ajresu je više poticala iz želje da upoznam lokalne ljude koji su voljni da mi pokažu gdje se sprema najbolji mesni obrok, gdje su najbolje empanade (lokalni specijalitet) i piće, kao i gdje se igra najbolja milonga (plesno veče tanga) u gradu tj. one informacije koje ne mogu dobiti ni u jednoj turističkoj agenciji.

Uostalom, na ovaj način sam upoznao dosta ljudi koje ću jednog dana, nadam se, ugostiti u Crnoj Gori.

Miloš Radulović je stomatolog i oficir u Vojci Crne Gore. Zapise i fotografije iz Južne Amerike možete pogledati na blogu putovanja.


Najčitanije iz sekcije Zanimljivo