U potrošačkom društvu sve se može izmjeriti i “naplatiti“, pa i vrijeme.
Često se čuju fraze vrijeme je novac ili trošenje vremena i sl. kojima se, po teoretičarima savremene, popularne i potrošačke, kulture stvara kapitalistički osjećaj vremena, koji, zapravo, vrijeme pretvara u robu koja se može posjedovati, ulagati, štedjeti. No, uprkos formalnoj slobodi da akumuliramo i slobodno raspolažemo vremenom, čini se da ga objektivno sve manje imamo (ili bolje reći rasterećeno “gustiramo”). Da li je tome uzrok što tzv. radno i slobodno vrijeme postaju pomiješani, isjeckani, kao mozaik od angažovanih i slobodnih trenutaka, u kojima se sve više događaja mora kompresovati, a učinci biti efikasni, trenutno mjerljivi, kao jedina zajednička vrijednost privrede, politike, nauke, ali i zabave?!
Kontinuirani nedostatak vremena u savremenom društvu karakteristika je za većinu, naročito zaposlenih, stanovnika bogatih zemalja, a čak i onaj nezaposleni, kako u fantastičnoj knjizi Tiranija trenutka antropolog T.H. Eriksen zapaža, iako ima okeane vremena da ubije, biva usisan uzgrednim učincima ubrzanja u istom trenutku u kome uključi televizor ili otvori novine. Zapravo, najviše je izmijenjeni koncept sreće i zadovoljstva u savremenom dobu doveo je do reinterpretacije značaja rada i odmora, pa tako i odnosa prema vremenu. Nova etika zabave suprostavila se ranijim vrijednostima koje su veličale rad tumačen, prije svega, u tradicionalnom smislu (kao osnovna vrijednost, preduslov za napredak, uslov za egzistencijalni opstanak), jer je porastao značaj slobodnog vremena i potrošnje (bilo kulturnih, zabavnim ili materijalnih stvari) u okviru njega. Iako je isto tako nesporno da danas, makar većina smrtnika, mora da radi da bi mogla da uživa u svim čarima slobodnog vremena i zabave kojom je izaziva potrošačko društvo.
Slično je i sa vremenom koje ljudi mogu da odvoje za nova znanja, utiske, doživljaje pa je borba, u svim sferama života ali i, recimo, marketinga, za pažnju potencijalnih ciljnih grupa žestoka. Društvo je prepoterećeno informacijama, bitnim i nebitnim, kojima nije lako odoljeti pa bi nastojanje savremene individue trebalo da bude usmjereno, kako socijalni filozof L. H. Šmit kaže na ograničavanje svojih informacija iz obzira prema znanju.
Tako je savremeno “ubrzanje“ razložilo i vrijeme i prostor i obaveze pa savremeni čovjek često ne uspijeva da uradi ono što stvarno želi i što je vrijedno truda, jer uvijek radi ono što je hitno, što mora da završi baš u tom trenutku. A time se, u temporalnom smislu, gubi ono što je dugoročno i ima sporiji ritam, odnosno podrazumijeva veće ulaganje vremena.
O ubrzanju i promjenljivosti, koji dovode do nesigurnosti i nesposobnosti da se stekne pregled individualnog i kolektivnog stanja stvari koje nas (pre)oblikuje, su u svojim djelima problematizovali najsjajniji umovi XX i XXI vijeka. Tako se glasoviti teoretičar društvenih promjena Bauman, između ostalog, bavi i fenomenom fluidnog života i ljubavi u postmodernom dobu u kojem nestaje privatnost kao socijalna kategorija, društvene veze se destabilizuju, iako se naizgled umnožavaju (samo se virtuelna prijateljstva posredstvom društvenih mreža šire, a krug realnih prijatelja sužava jer su živa prijateljstva zahtjevnija, u smislu da podrazumijevaju napor, emotivni i vremenski angažman, za razliku od prvih iz kojih se u svakom trenutku možemo povući bez najave i objašnjenja, zaključujući da živimo u vremenu interegnuma i da su jedini pokazatelji stvarnosti tzv. klikovi na tastaturi, odnosno da se naš život kreće između statusa online i offline.
Izgleda kao da se urušavaju temelji društvenog života, iako i savremena, postmoderna individua ima jednako potrebu da ostvaruje socijalne kontakte, da voli i bude voljena. Promjene su, zapravo, toliko brze da se ne uspijevaju konsolidovati, a kao jedina konstatna stalno stanje napetosti i neizvjesnosti u našim životima.
Polazeći od teze da užurbana priroda neoliberalizma “ubrzava“ i ljudske veze i Burdije, Bodrijar, Eko, ali i mnogi drugi intelektualci našeg doba, takođe, dijagnostifikuju otuđenost, odsustvo individualne i društvene kohezije u visoko tehnologizovanih društvima, uz “tiraniju trenutka“ u smislu stalnog ubrzanja (ili skraćivanja) vremena (obaveza, socijalnih interakcija, misli, osjećanja) kao jednu od glavnih nuspojava užurbane potrošačke kulture i načina života.
Predmeta je u izobilju, pa i novca, ali je sve manje vremena (za kvalitetan život pun istinske ispunjenosti, a ne potrage za njom) u društvima sa proklamovanim demokratskim idealima, a sve više nesignosti.
Bonus video:
