Predstave

Predstava u predstavi, predstava umjesto stvarnosti, predstava kao način života... Kao da je kakav tetarski festival u toku, svuda oko nas. Toliko različitih žanrova, toliko starih i novih uloga. I, pravo pozorište: ko umije da gleda, može vidjeti mnogo.

Odlikovani

Ovo je zapravo, više od predstave. Šešelj odlikovan od strane SPC. To je ona ista crkva koja je svojevremeno za sveca proglasila ordinarnog ratnog zločinca iz Drugog svjetskog rata, famoznog popa Macu Vukojičića, tako da odlikovanje za jednog osuđenog ratnog zločinca iz devedesetih predstavlja samo kontinuitet ideja i djelovanja. Istovremeno, valja imati na umu, da to koga jedna crkva proglašava svecem ili odlikuje, nesumnjivo predstavlja i odabir/promociju sistema vrijednosti. Koji je, zahvaljujući ovakvim odlukama bolno jasan. Neko će reći - što nas u CG to interesuje? Jednostavno: otkada SPC predstavlja najmoćniju političku organizaciju u Crnoj Gori sve to ne može da nam bude nevažno.

Kada je zločinac Šešelj pušten iz zatvora, Đukanović mu je poslao, ako mene pitate, sramnu čestitku. Zanima me da li mu je čestitao i ovaj orden?

Foliranti

Popularna TV sapunica Dogovor stare većine izbacila je gomilu nastavaka u samo nekoliko dana. I mnoštvo likova, ali, kao da se scenarista zamorio - svi počinju da liče jedni na druge.

Oni zaista govore o “staroj” većini kao o nekoj smislenoj kategoriji. Danas, nakon dvije godine, bilo bi zanimljivo znati koliki je udio djelimično ili teško razočaranih među onima koji su dali svoj glas da se trodecenijska vlast DPS okonča.

Umjesto da građani vide jasnu razliku u odnosu na do tada postojeću paradigmu, umjesto da vide sve ono što nisu gledali u ovih trideset godina, ljudima je izgledalo da gledaju - isti film. Samo sa gorim glumcima. Dobili smo novu verziju jedne stare titoističke mantre: I poslije DPS - DPS!

Nakon dvije godine utisak je da su, na ovaj ili onaj način, svi oni DPS. To zaista nije (samo) partija već i jedno stanje svijesti. Kao što vidimo, na svakom koraku.

Doktor

Prepiska Đukanovića i Krivokapića (elementi komedije karaktera) donijela je jedan zanimljiv momenat. Koji govori o temeljnoj neozbiljnosti i neznanju naših političara.

Koliko shvatam, Đukanović je negdje citirao neki od vjersko-političkih uzleta bivšeg premijera, a ovaj mu odgovara. Bolje da nije. “Ukoliko bih iznosio svoje lične impresije o Milu Đukanoviću i njegovom ponašanju (...), najvjerovatnije bi morao da se izražavam u formi ljekarskih dijagnoza. Ipak, to mi ne dopuštaju lično dostojanstvo i porodično vaspitanje”, kaže Z. Krivokapić.

A medicinsko znanje, može pitati neko, koje vam ljekarsko znanje to dopušta? Koje medicinsko znanje i kvalifikacije bi vam dozvolile da se bilo kome obraćate u formi medicinskih dijagnoza, to je pravo pitanje za samoproglašenog “ljekara”. Ili, možda ovdašnji političari vjeruju da su superljudi i da stupanjem na političku scenu dobijaju neslućena znanja i vještine?

Paković

Prava predstava se, kako i dolikuje, dešava oko predstave. Kao postmoderna verzija Brešanovog Hamleda iz Mrduše donje. Zapravo, idealno za Pakovićev istraživački manir.

Nakon ovakve uvertire, svi jedva čekaju da vide (i čuju) njegovog Pazolinija.

Do tada, ostaje nam ova komedija zabune, otužna malograđanska opereta. Mora da su mladi “producenti” iz Gradskog čega već, mislili da će autor i u Podgoricu donijeti svoje teme, ali, tada Paković ne bi bio jedan od najintrigantnijih pozorišnih istraživača našega vremena. Njegovi projekti prizivaju neku vrstu intelektualne katarze u odnosu na najtvrđe, najtabuiziranije teme i kontekste. Gradske vlasti kažu da nisu dobili ono što su očekivali. Probleme savremene lijeve misli? Ali na način na koji je DPS lijevo i antifašistički - samo deklarativno.

I zato i ne mogu shvatiti da su upravo to i dobili... Autentičnu lijevu misao na djelu.