Tomaš Pisac (? - posl. 1660)
Minorni autor Tomaš Pisac sam sebi je, praktično, nadjenuo ime odnosno pseudonim kad se potpisao na poleđini 52. lista svoje knjige Akatisnik. Držao sam na dlanu ovo djelce, pohranjeno u manastiru na Cetinju, i vidio ukošeni trag kompilatorove ruke. Da li je on to uradio iz nepažnje, ili u dokolici, ili, pak, da bi svojoj braći ukazao na primjeran gest nikad nećemo saznati.
Jedno je izvjesno, Tomaš nije težio slavi pa da sebi pripiše neki tašti atribut. Mali vjerski autor sedamnaestog stoljeća propao bi u zemlju od straha i kajanja kada bi ga neko drugi, kamo li on sam sebe, nazvao piscem. Razarala ga je etika intelektualne taštine. Prozaista u svom književnom radu prođe kroz mnoga čuda - ovo je jedno od njih.
Istorija književnosti poznaje itekako stid i kajanje od pisanja. Kao da je naslutio da ćemo mi, postmoderni autori, tri i po stoljeća kasnije, užas opservarcije razumjeti kroz kajanje, Tomaš potvrđuje da je Bog stvorio metaforu samo zato da postidi pjesnika.
Istorija književnosti poznaje itekako stid i kajanje od pisanja
On sebe ne želi nazvati piscem od zanata, daleko bilo, već autorom određene knjige, no i to nam odaje njegov grešni dremež. Prije bi on zafrljačio rukopis udno skriptorija i uvukao se u mišju rupu sa plačevnim tonom stidljivog piščića.
Tomaš se pobrinuo da podaci ostanu pokopani zauvijek daleko od mahnitosti pjesnika. Ne znamo kad je Akatisnik nastao (Vladimir Mošin smatra sredinom sedamnaestog stoljeća, no kasniji strčnjaci za vodeni žig pomjeraju datum oko 1560), da li po narudžbi, ili u sklopu redovne vjerske djelatnosti prepisivača biblijske egzegeze.
I mom srcu, kad razmislim, opasno se primiče grešna natruha da je piščev bijeg iz skiptorija, u stvari, ljekarska metafora, kako bi rekao Foucault. Ili, što bismo mi kazali, slučaj za psihijatra?
Čudan mi je i sam Foucault (Istorija seksualnosti) u ovom kontekstu. Već vidim dlanove Tomaša Pisca sklopljene prema nebu. Minorni pisac na rubu stida i kajanja. Francuski filozof tvrdi da usavršavanje duše (paideia) kod umjetnika i filozofa sve češće poprima medicinsku dimenziju. U njegovom diskurzivnom režimu to je logično. Vjerujem da i diskurzivni režim minornih pravoslavnih pisaca ima svoju medicinsku stranu.
“Piščev radni kutak je ljekareva ordinacija”, kaže Foucault, “ne smijete iz nje izlaziti veseli, već sa bolom” (Histoire de la sexualité, III, 65).
Tomaš je iz svog skriptorija, sumnje nema, izbivao s velikim bolom. Osmanski pogromi, kontratekst, pošasti, boleštine, globalna inicijativa đavola, iskušenja, grehovi, postovi, Strašni sud… Za sve te muke i Foucault bi pohvalio pseudonim (Pisac) koji nam je Tomašev intelektualni dremež podario u taštom času.
Pohvalni pjesnik
Akatisnik, što u prevodu sa grčkog znači pohvalna pjesma [izvorno: slušati (stojećke)] određuje svog minornog autora više kao pohvalnog pjesnika nego kao pisca. Izraz blagodarnosti je pjesnički žanr. Najpoznatija pohvalna pjesma, posvećena Presvetoj Bogorodici, ima oblik klasične himnografske poeme.
Iz užasa kontrateksta i života pod tuđinskom vlašću, koji se ne može mjeriti čak ni golim parametrima za užas, jer je previše užasan, Tomaševa snaga za pohvalu ravna je čudu i miraklu. Pohvalno načelo pogurenog i zimogrožljivog prepisivača u skriptoriju, konsterniranog od terora, iscrpljenog glađu i bolešću na privatnom planu, odakle on želi da pobjegne u zavjetrinu teksta već samo zaslužuje pohvalu. Tomaš nosi nešto jače od načela stvaralaštva.
Neki otvoreno ismijavaju svoje tijelo i duh, minorizujući ga ispod crte minoriteta, tlačeći sebe dublje pod vodom da se održi na površini samo tanka nit između usmenog i pismenog žanra. Ovaj prepisivač (rekao sam da se greškom, u intelektualnom dremežu, ne u oholosti potpisao: Pisac) za divno čudo to ne čini. Rukopis sadrži, pored različitih akatista Hristu, još pohvalu arhanđelu Mihailu i Gavrilu, apostolima, Sv. Nikoli, časnom Krstu i dr.
Tomašev rad ima, doduše, svoj korijen, briljantnu bizantsku službenu poeziju, ali mu nedostaje vlastiti organski razvitak. Crkvena poezija koju on sriče, prepisuje, reprodukuje, pa i kreira s osloncem u doktrini, na pohvalnom planu crpe snagu iz najviših vrhova akatista. Osnove akatista postavio je veliki vizantijski pjesnik Roman Slatkopojac (V-VI v), Jevrejin prevjeren u hrišćanstvo, autor preko hiljadu kondaka (bizantska pjesnička forma danas zvana himna).
I on tu istrajava, obnavlja, prepisuje i malko dopisuje skriptorijsku fiksaciju po ko zna koji put. Imitira druge, ali održava pismenost svog jezika u životu. Doliva minimum vode i sokova cvijetu zvanom pismo. Fanatično ga interesuje grafička realizacija teksta i on tome posvećuje sve ostalo što nije filozofski eros. Zato ga vidim u sazvježđu pismenih a ne govornih žanrova. Zato mu priznajem ime Pisac.
Grafika
Dekorativna strana tekstualnosti vuče svoju slavu mnogo prije postmoderne - ako neko misli drugačije neka izvoli - i, na neki način, inauguriše famu slike, gravire, crteža. Uliva crtežu tekstualne signale. Inauguriše načelo jednog, još uvijek diskutabilnog, Francisa Bacona (rođen tu negdje kad Tomaš napušta ovaj svijet) sa nimalo šaljivim aforizmom o sprezi vizualnog znanja i tekstualnog mišljenja:
“I samo znanje već je moć”, kaže Bacon.
Tomaš je usred svog rukopisa, na 43. listu, neočekivano ispisao crkvenoslovensku azbuku, dok na poleđini usred diskursa on dodaje svoj privatni koliko javni stav:
“Tome slava i država za vječna vremena!”
Prepisao je još kanon Jovanu Damaskinu u velikoj nedjelji. Damaskin je bio sirijski hrišćanin, polihistor, takođe himničar (i danas u liturgijskoj upotrebi). Naš prepisivač ga je, u mraku svoje provincije, ali u svjetlu tekstualnosti, razumio kao što razumijemo pisce koje s povjerenjem čitamo. Kao što ja razumijem Husserla ili ti, čitaoče, Ibn-Rušda, odnosno Averroesa.
Povjerenje u tekst - možda je to osnovno što bih istakao kod minornih autora. Držim se povjerenja u korpusu autorstva za čitavo šesnaesto stoljeće. Ovaj vjerski radnik je morao dobro poznavati bizantsku liturgijsku himnografiju.
Bio je prije pjesnik, kao stoljeće stariji preteča Jovan Dijak (? - posl. 1552), lutajući kompilator u mreži skriptorija od Lima do Pive, i kao savremenik Gavrilo Trojičanin (? - posl. 1651), poeta među monasima, poliglota.
Ne znamo ništa privatno o Tomašu. Pisac bez privatnosti je čudna ptica. Ima on neku svoju biografiju, minornu, ali sve što mi znamo je čista kontraprivatnost. Ima teksta a nema životopisa. Ima pisca a nema biografije. Kontrabiografija!
Kontrabiografsko pismo obilježilo je naš šesnaesti i sedamnaesti vijek. Ono što je ostalo od pismenosti toga doba je kontrabiografskog i kontraautorskog karaktera u odnosu na pisca, iako je, u odnosu na sadržaj, supstanca opstala i kazano što se htjelo. Neke kraće pisareve zapise na margini objavio je Dušan Vuksan (1936), a druge izostavio, poput svih priređivača. Pa i to, na neki način, ilustruje minornu književnu sudbinu Tomaša Pisca.
Bonus video:
