Jedna nevolja nikad ne ide sama. Zavrsili smo posao na željeznici i vratili se iz Versaillea na desnu obalu Sene gdje je Manuel, preko svojih zemljaka, našao poslić za obojicu.
Naredne večeri uletio je, iznenada, u zajedničku kajutu, kao furija. Španske vlasti su mu dozvolile povratak u zemlju deset godina nakon dezertiranja iz hunte. Svečano je objavio da naredne sedmice putuje u Oviedo, na svoje vjenčanje!
Ni tri noći pošto je otišao, dvojica Baskijaca iz susjedne kajute isjekla su se noževima skoro na smrt. Nas nekolicina ribali smo pod i cijedili posteljinu nakon odlaska policije, do jutra.
Novo društvo mi nije leglo. Danju sam otaljavao posao na doku a noću gluvario. Čekao sam plaću i krajem septembra zapucao auto-stopom na Istok, u tvrđavu komunizma, s tovarom knjiga i odjeće za zimu.
Te jeseni krv me je pratila za petama kao trag kakve komete.
U Berlinu, gdje sam se vidio s našijencima, čekao me je njen olovni dokaz. Moj praški drug, rodom iz Foče, svi su ga zvali Fočak, od brijega odvaljen, bradat kao pustahija, dan ranije rasječen je na graničnom prelazu iza Berlinskog zida zvanom Zoologischer Garten (tu smo se sastajali radi ilegalaca koji su svaka tri mjeseca primali štambilj na pasošu).
Samljela ga neka kamiončina - crijeva, rasukana po asfaltu, skupljali su mu u košulji.
Kovali smo plan kako da kovčeg prebacimo u Foču, ali on je odbio da umre pošto se dozvao iz kome. Igor Balaban, koji će godinama kasnije, poslije rata, završiti gore skokom sa terase desetog sprata u Frankfurtu, zaključio je lakonski:
“Fočak je to, bolan. Japija!”
Goj
U Pragu me je čekalo sve gore od goreg.
Našao sam svoju djevojku, depresivnu, u našem malom stanu u Križikovoj ulici. Njena teta s majčine strane, stara Jevrejka, jedini član porodice uz njenu majku (svoju sestričinu) koji je preživio holokaust, živjela je poslednje nedjelje života. Nagnuli smo se nad njenu samrtnu postelju i djevojka me je predstavila:
“Vjerenik”, rekla je kratko.
“Je li Goj?”
“Jeste”, nećaka je pognula glavu.
Goj, na jidišu, “koji je zapravo samo narečje njemačkog, jedva zamrljano jezikom Duha Svetoga”, znači stranac (bolji prevodilac od mene preveo bi tuđin).
Ja sam naivno pomislio da je stara gospođa dopola izgovorila moje ime, “Goj”. Ali, kamo sreće, njena strahovanja da sam nejevrejin, goj, obistinila su se u najtežem času.
Njen zet, djeda moje djevojke, Aloís Fryd, umro je od posljedica torture u konclogoru Terezin. Kompletna porodica, stari praški Jevreji, koji za četiri stoljeća svoje loze ne znaju da odgovore odakle su, osim iz Praga, isparila je u gasnim komorama. Majka moje djevojke jedina je doživjela slobodu, djevojčica od trinaest godina, pošto su Rusi oslobodili Terezin 1945.
Na studijama sam upisao redovno semestar - barem nešto da krene! - ali se nisam mogao osloboditi krvi pariske komete. Moje srce posrtalo je u mračnom tunelu zvanom gubitak bližnjih.
Odrastao sam, da pojasnim, sa žâlom za braćom, koju nikad nisam vidio, jer su pala petnaestak godina prije mog rođenja, sva trojica, na bojnom polju, kao junaci, s mauzerom u rukama, gledajući naspram sebe njemačkog vojnika u istom grču.
U praškoj anabazi shvatio sam da je svaki gubitak bližnjih, bio viteški ili neviteški, bojno polje ili nacistička komora, strašan i nepodnošljiv tunel.
Iz stana u Križikovoj ulici, punog knjiga (stara gospođa Marie Frýd radni vijek je provela u knjigoveznici), odakle je deportovano toliko rođaka sa žutom trakom na rukavu, prijetilo nam je iseljenje.
Komunisti su radili pred kraj svoje vladavine što i svaka tiranija, otimali pod izgovorom vrline i pravde.
Poslednji naš gost u njemu bio je doktor Bohumil Hrabal.
Uspeo se uza stepenište ćeperno, uprkos osmoj deceniji života, sa samizdatskim rukopisom književnog kritičara Radka Pytlíka o svom djelu, pokazao fotku za novine i uzviknuo:
“Imaš moju glavu, a sad pređimo na ozbiljne stvari!”
Um i talenat
Razgovor s njim objavio sam u titogradskoj “Pobjedi” pod naslovom Ja jesam intelektualac, ali to se tiče lektire, tipičnim za pripovjedača koji je naobrazbu smatrao sporednom a pripovjedački dar glavnom odlikom. Hrabal je govorio da je pametan samo dok čita druge pisce, ali da vlastitoj snazi i mahnitosti daje prednost dok piše.
I gospodin doktor je obršio kao moj drug Bale, skokom sa petog sprata, navodno hraneći golubove, ali milioni čitalaca koji znaju za rečenicu “skončaću skokom sa petog sprata”, posijanu na mnogo mjesta u njegovoj prozi, imaju drugu verziju.
Šapirografsku studiju, koju mi je dao na upotrebu, izgubio sam u nekoj od desetak praških selidbi i zbog toga se stidim. Dvije decenije kasnije, 2006. g, kad sam se latio doktorata o uticaju Don Kihota na slovenski svijet, onaj koji mi je otkrio jednostavnu istinu da Dobri vojnik Švejk Jaroslava Hašeka duguje Cervantesu, nije bio niko drugi do Hrabalov biograf. Kazao mi je to u telefonskom razgovoru, pod stare dane nije bio kadar drugačije, i mene je dvostruko bilo stid priznanja da sam izgubio kopiju iz disidentskih dana.
U zimu 1986. čekala me je dalja konsternacija na Cetinju.
Lokalne vlasti su razorile dvadeset pet metara dug, metar širok kameni zid naše avlije, ul. Bajova 9, otele ga za izgradnju svojih stanova i, navodno greškom, izbušile bagerom zapadni zid kuće koja me je dočekala kao utvara u istiomenoj priči E. A. Poa (The Fall of the House of Usher). Žalio sam se općinskoj glavešini a on me je izbacio iz ureda, s rukom u džepu pantalona:
“Gubi se, govnaru, da ti ne jebem mater!”
Sjetim se riječi mog oca na samrti:
“Nije im dugo carstvo, iako će još neko vrijeme raditi što ih volja. Ali ti nemoj stajati na putu, idi i slijedi svoju zvijezdu!”
Sjeo sam na voz za Prag.
Vozovi između dva krvnički inspirisana bloka, Varšavskog pakta i NATO-a, tada su imali bezbjednosne kontrole u Subotici i Budimpešti, satima, i ja sam, u opozitnoj inspiraciji, svoj duh prepustio hirurgiji sintaksičke giljotine.
Jugoslovenski voz bi me zbacio na stanici Nyugati u jedanaest i prva veza je bila šest ujutru, vagon za Prag, ali, ko poznaje mađarsku zimu, razumjeće da sam napolju mogao samo crknuti.
Metro je, na sreću, vozio čitavu noć i omogućio da ledenu Hungariju doživim kao toplo gnijezdo: ufuraš u vagon, presaviješ tabak na koljenu, prevališ podzemnu Peštu do stanice Maria Theresia (mađarska spikerka otegne “Maaria Teeer”) pedeset puta - sanjaš u srcu a pišeš na koljenu…
Kad će prestati da me progoni trag krvave komete iz Pariza?
Tu, u očaju i poniženju, kao da kitim oproštajno pismo izgubljenoj ljubavi, nastavio sam parisku verziju jednog od svojih najdražih rukopisa, roman Ubistvo A. G. W. i gonjenje.
Bonus video:
