Čitava Evropa pjevala je njegovu “Džuli” 1983. godine, a zahvaljujući njoj je Danijel Popović i otišao u Minhen da predstavlja tadašnju Jugoslaviju na “Evroviziji”.
Iz malog Titograda, zahvaljujući ljubavi prema muzici koju je naslijedio od majke, krenuo je da svoju karijeru gradi najprije po bivšoj Jugoslaviji.
Nakon Eurosonga, gdje bilježi 4. mjesto, njegova popularnost bila je tolika da je na koncertima u Evropi imao više publike od švedskog sastava ABBA, bio je na top listama ispred Bouvija, menadžer Boj Džordža ga je čekao danima u hotelu, a kantri pjevač Kris Voters nudio mu je američku karijeru...
Iako sve to mnogima zvuči nevjerovatno, upravo su ovo detalji iz muzičkog života Danijela Popovića koji ove godine slavi dva jubileja - 50 godina karijere i 40 godina diskografije, a u čast svega toga publici će pokloniti nove pjesme.
O karijeri, muzici nekadašnjoj i onoj koja je popularna danas, albumu, hobijima za Magazin priča Popović...
Ove godine slavite 50 godina karijere i 40 diskografije. Kada se okrenete iza sebe, kako su za Vas prošle tih pet decenija jer bilo je svega, uspjeha, hitova, padova...?
Često znam reći da je prošlo kao za tren. Znam da to zvuči kao kliše, ali, kada se okrenem unazad, zaista jeste bio treptaj oka. Ta, 1972. godina se računa kao početak moje profesionalne solo karijere, jer sam tada učestvovao na festivalu “Titogradsko proljeće” i osvojio dvije prve nagrade (mislim da su bile za muziku i interpretaciju i jednu drugu - za aranžman). Pjesma “Plači” je jedna nježna, tužna šansona i u potpunosti je moje djelo. Sa sedamnaest godina sam bio već gotov šansonjer, čemu mislim da je značajno doprinio uticaj moje majke Nadie, koja je gotovo svakodnevno svirala i pjevala šansone. Tu muziku je i slušala: Edit Pjaf, Salvatore Adamo, Mireil Matje, Šarl Aznavur, itd.
Interesantno je bilo da sam u kući redovito slušao tu muziku, a, iz neposredne blizine našeg porodičnog doma dopirala je tradicionalna i narodna muzika, iz bašte hotela Crna Gora. Taj miks je bio poseban, ali ja sam, kao jako mlad, već više naginjao tom anglosaksonskom muzičkom izražaju koji su nosile francuske šansone.
Imao sam i prvi neoficijelni klub u Podgorici kome sam dao ime Francisco Tarrega, po španskom gitaristi i kompozitoru klasične muzike.
Zajedničke podrumske prostorije u zgradi u kojoj smo stanovali sam preradio, sve hand made (prefarbao sam svu drvenariju, napravio šank u obliku orgulja, obložio zidove divnim materijalima, na podove stavio tepihe. Onda su moji prijatelji, budući slikari, donjeli svoje radove. Tu smo se okupljali, svirali, recitirali, pjevali. Toliko je bio lijep prostor da nas niko ne dira, pa ni policija.....Čak su znali reći da je tu ljepše nego kod njih doma. Jedino nismo imali neko ozvučenje, tj. muziku. Sjećam se jednog ljetnjeg dana kada sam u dvorištu zgrade svirao i pjevao okupljenom društvu, naišao je neki Italijan. Valjda je došao da sredi nešto na autu u servisu koji je bio u neposrednoj blizini, te je, čekajući, slušao. Ne znam kako je došlo do toga da sam mu pokazao klub. Znam samo da je iz kola izvukao kasetofon Stereo Vokson sa zvučnicima i dao nam ga, a mi smo ga priključili na neki akumulator. To je bio kvadrofonik sistem gdje se svaki instrument čuje na po jednom zvučniku.
Tako nam je klub dobio i muziku. Prva pjesma koju smo slušali je bila “Proud Mary” (autor John Fogerty), od Credence Clearwater Revival.
Svirao sam i u grupama “Nada” i “Entuzijasti”. Sa “Entuzijastima” sam otišao na prvu veliku turneju po SSSR-u.
Turneje i svirke sa raznim bendovima bile su moja stvarnost do 1982. godine kada za Jugoton snimam svoj prvi album “Bio sam naivan”. Tada sam i potpisao ugovor za istu izdavačku kuću. Godinu dana kasnije poklopile su se kockice sudbine te, nakon plasmana u Minhenu na Evroviziji 1983. sa pjesmom “Džuli”, sve kreće vrtoglavom brzinom.
Bujica estrade me je zahvatila i mogao sam se, ili boriti sa njom, ili joj se djelimično prepustiti. Šou programi, koncerti, turneje, svake godine po jedan album za “Jugoton”.... Prošao sam Evropu i svijet uzduž i poprijeko. Nesrećnih devedesetih kao da je sve stalo, no: “Kome je uopšte do pjevanja”, mislio sam. Povukao sam se u studio i radio za druge, često pod pseudonimom.
Tek u drugoj polovini devedesetih, stvari su se pokrenule, a poslije hrvatskog izbora za Pjesmu Evrovizije na kome je nastupala Minea sa pjesmom “Good boy”.
Kada se saznalo da sam autor te pjesme, na vratima mi je najednom bila cjela hrvatska estrada. Imao sam tada četiri aranžera, četiri pjevačice pratećih vokala, četiri ton majstora i radio sam dan noć, za poznata i manje poznata imena.
Grupa Mr President, koja je tada imala pjesmu “Coco jumbo” je pokušavala doći do mene jer im se pjesma “Good Boy” jako dopala i htjeli su je uzeti za sebe. No, kako je kontakt išao preko njihovog producenta i mog tekstopisca, vrijeme je prošlo, skoro pa godina dana. U nedostatku novog hita, grupa se raspala. Radio sam za Severinu, Željka Bebeka, Sandy, Mineu, Jasnu Zlokić, Nives Celzijus, Jasmina Stavrosa.
Dvijehiljadite su bile nešto bolje, no ja više nisam imao ekipu ljudi koja bi sa mnom radila na razvoju moje karijere (bolje reći, nastavku) pa sam imao i uspona i padova.
Sada sam se pokrenuo i donio odluku da se aktiviram: muzički i medijski. Na to je uticala, prije svega moja zrelost i jedno duboko promišljanje o smislu života i tome što je to što ja želim.
Rekorder ste po broju prodatih nosača zvuka samo jednog projekta “Bio sam naivan”, koji je prodat u 1.200.000 primjeraka na prostorima bivše SFRJ. Kako Vam danas izgledaju svi ti podaci kad se diskografija svela na ono što se objavi na internetu jer se albumi ne kupuju? Koliko Vas ohrabruju s obzirom na to da spremate album?
Sada je situacija za autore mnogo nepovoljnija u svakom smislu. Ipak, vjerujem da kvalitet uvijek nađe put. Nadam se da će tako biti sa mojim novim pjesmama.
Ovim albumom želite da predstavite sebe kao zrelog autora. S obzirom na to da nijeste, poput drugih kolega mijenjali žanrove da bi se prilagodili trendovima, šta će to zapravo novi album donijeti?
Ovaj materijal me uistinu predstavlja onog kakav i jesam. Mogu reči da, sa ovom zrelošću i kilometražom u muzici, imam pravo da ne pravim kompromise u smislu približavanja svojih kompozicija nečemu što bi se moglo nazvati komercijalom. Ne želim biti komercijalan. Želim zapravo da publika, kako moja nekadašnja, tako i neka nova, osjeti svaki ton, svaku emociju....a ove pjesme ih nose pregršt. Iskrene su, istinite. U svakoj je dio mene. Jedan otkucaj srca, uzdah, osmijeh ili suza. Ovo sam ja: senzibilan, emotivan, altruist; ranjiv, a snažan; umjetnik dušom i srcem. Ovo je moja priča. Priča o ljubavi, strasti, bolu, radosti, priča o tome kako me pratio pečat neistine: Kano Kastigan. Donijeće eksploziju i razmjenu emocija, nadam se. To priželjkujem. Naročito priželjkujem, sanjam i živim za solistički koncert u rodnom gradu, onaj koji nikada nisam imao.
Čini mi se, prvi put, uistinu imam podršku: Od gospodina gradonačelnika Podgorice, preko Sekretarijata za kulturu do divne, sposobne i preljubazne gospođe Snežane Burzan, direktorice KIC “Budo Tomović”. U medijima u Crnoj Gori sada su neki divni, obrazovani, sposobni mladi ljudi bez predrasuda, otvoreni za svaku saradnju. Imam tu sreću da sam u kontaktu sa takvim ljudima. Prije svega, ženama. To mi uliva nadu u bolje sjutra. Uvijek sam govorio da bi žene trebale biti glavne u svim sferama života, a pogotovo politici. Žene su “ključ života” na planeti.
Kada ste Vi bili najpopularniji 70-ih i 80-ih nije bilo interneta, a da bismo čuli pjesmu koja nam se sviđa čekali bismo da je puste na radiju. Danas radio stanice ne prave hitove, na Youtubeu se broje pregledi koji se često mogu kupiti, a i svako može snimiti pjesmu i doći do publike. Koliko je sve to uticalo na činjenicu da se danas muzika sve manje gleda kao umjetnost, a sve više kao zabava?
Kada me pitaju kako se mijenjaju trendovi u muzici ja baš to ističem. Evo vam primjer Eurosonga. Traži se senzacija. Ono nešto što će isprovocirati publiku i na taj način doprijeti do nje. Sve više se ide ka vizuelnom, a sve manje ka audio ugođaju, odnosno sve manje je važna pjesma. To je krivi put, po mom mišljenju. Zaboravilo se, čini se na melodioznost, metriku, ritam, harmonije.
Možda jesam pripadnik starije generacije, ali ja želim da sjednem i slušam pjesme. Uz njih da se opustim i uživam. Ne želim gledati/slušati spoj svega i svačega. Znate ono kada vam u frižideru ostane od svega pomalo, a ničega dovoljno pa krenete eksperimentisati. E, tako meni danas djeluju trendovi.
Vaše ime dosta se veže za Eurosong. Sada već davne 1983. godine sa pjesmom “Džuli” predstavljali ste tadašnju Jugoslaviju na Eurosongu, i to je jedan od najboljih rezultata koje su ostvarili domaći izvođači. S obzirom na to da je popularnost u Evropi došla preko noći, kako ste se tada nosili sa njom, jer ipak neke koji nijesu spremni za taj svijet sve to ponese u krivom smjeru?
Zaista sam postigao ogromnu popularnost u Evropi te 1983. godine, no nije ona baš došla preko noći. Mnogo toga, poslije tog nastupa u Minhenu, a moglo bi se reći od prvih taktova “Džuli” spadalo je u rubriku: “Vjerovali ili ne”.
Na listama muzičkih časopisa u Austriji, Njemačkoj, Francuskoj, Belgiji, Holandiji u društvu sam imena kao što su: Šakin Stevens, “Euritmics”, “Kajagoogoo”, Nena, Dejvid Bouvi, “Spandau Ballet”, Majkl Džekson. U jednom trenutku plasiran bolje od Bouvija. Na Crvenom trgu u Moskvi, kao najava moje turneje 1990. stajao je bilbord sa mojim likom veličine 100 puta 100m. Koncertna direkcija Zagreb je trebala naći zamjenu za Ivicu Šerfezija koji je imao velike i uspješne turneje po SSSR-u, ali se htio povući. U planu sam bio ja zbog mog velikog prethodnog iskustva, kao i ogromne popularnosti. Bio sam na turneji mjesec dana. No, poslije pada Berlinskog zida i raspada SSSR-a više ništa nije bilo isto.
U Norveškoj 41.000 ljudi na koncertu pjeva sve pjesme sa albuma “Bio sam naivan” zajedno sa mnom na mom jeziku. U tom momentu, nekoliko dana ranije na istom mjestu, ABBA ima 25.000 ljudi. Na Farskim Ostrvima nastupam pod nekim ogromnim šatorom zajedno sa Šakin Stevensom. Izdao sam dva albuma na engleskom za Ariolu i Arco trading. Gospodin Kris Voters, čuveni kantautor u žanru kantri muzike, iz Našvila, nudi mi da karijeru nastavim tamo.
Menadžer Boj Džordža me je čekao u Zagrebu, u hotelu “Dubrovnik” skoro tri dana i otišao ljut jer je mislio da se namjerno nisam pojavio. Nisam ni znao da me čeka. Nisu mi javili. Slično se desilo i sa Džordžom Moroderom, velikim magom disko i elektronske muzike koji je želio da ja pjevam pjesmu “Neverending story” zbog mog raspona glasa i jer sam sa lakoćom mogao pjevati falsetom. Kasnije je pjesmu odpjevao Limahl. Nisam shvatao kolika sam zvijezda tada bio. Sa jednog nastupa u Beču morali su me iznijeti u nekakvom sanduku od ozvučenja, jer je nakon mog izlaska na scenu nastupio totalni haos. Djevojke u prvim redovima su padale u nesvijest. Dolazila su mi djeca na vrata kuće u kojoj sam živio u Zagrebu da vide jesam li stvaran, jedem li, spavam li ja uopšte.
Upravo je engleska verzija pjesme “Džuli” u mnogim zemljama bila prva na top listama. Pokušali ste i bili veoma blizu da i 1991. godine odete na Eurosong sa pjesmom “Daj obuci levisice”. No, te godine u Italiji nas je predstavljala Bebi Dol sa numerom “Brazil” i bila posljednja. Zar Vas nije prethodni uspjeh preporučivao za ovo takmičenje i koliko se već tada osjećala netrpeljivost na Balkanu i da će izbiti rat?
Da sam te 1991. godine otišao u Rim siguran sam da bih pobijedio. Prije svega, pjesma je hit, zaraznog ritma i lako se pamti. Imali smo do perfekcije uvježban scenski nastup i uistinu smo izgledali, čak i za današnja mjerila, svjetski. Da sam se pojavio na pozornici u Rimu, sama činjenica da sam se 1983. godine takmičenje završio kao četvrtoplasirani, a samo za bod ispod trećeplasirane Švedske (ista ta Karola Hegkvist koja je u Rimu odnijela pobjedu), već bi dala izvjesnu prednost. Nažalost, još te večeri u Sarajevu mirisalo je na nadolazeće nesreće. Pobjeda mi je tada ukradena. Ali ni to sada, iz ove perspektive, nije najstrašnije. Strašno je što je to godina u kojoj je počeo raspad države, godine jada i tuge, godine stradanja.
Upravo tih ratnih godina na vrhuncu karijere povukli ste se sa muzičke scene, te riješili da se muzikom nastavite baviti, ali kroz rad za druge. Koliko je on bio inspirativan i jeste li tada upoznali drugog Danijela? Jeste li tada zažalili što uspjeh sa Eurosonga nijeste iskoristili da odete sa Balkana?
Nisam se povukao. Bio sam na neki način prinuđen da to učinim. Mislio sam “Kome je do pjevanja sada?”. No imao sam porodicu, trebalo je živjeti. Usavršio sam sebe u svakom smislu. Radio sam na tome da što više stvari vezanih za kreativni proces, od nastanka muzike do finalnog proizvoda, naučim i radim sam. Pomalo sam nabavljao opremu. Nije bilo lako. Shvatio sam da je bolje da radim pod pseudonimom. Tako je i bilo sve do “Dore” 1995. i Minee. Bilo je raznih situacija, ali iz svake sam izašao jači. Danas znam reći da imam dobar kostim za plivanje. Toliko sam stvari radio da sam, primjera radi, svoj do sada, posljednji objavljeni album iz 2014. “Fantazija” od početka do kraja radio potpuno sam: muziku, gitare, glavni vokal, prateće vokale, programiranje, aranžmane, miks, saund servis, produkciju, osam mjeseci u svom studiju.
Još davno ste potpisali stogodišnji ugovor sa Jugotonom (danas Croatia recordom). Poštuju li se klauzule iz tog ugovora i jeste li sa istim dobro prošli ili bi danas on bio više u Vašu korist?
Za Jugoton sam imao potpisan stogodišnji, moglo bi se reći, doživotni ugovor. No, nesrećnih devedesetih je stopiran. Gotovo cjelokupan moj materijal je izašao za jednu izdavačku kuću. Ja sam uvijek bio lojalan Jugotonu. Na svu sreću, Croatia Records, kao nasljednik Jugotona, prepoznala je ovaj novi materijal kao kvalitet i stala iza mene.
Kao što ste i sami rekli, radili ste za druge, pa su Vaše pjesme pjevali brojni izvođači. Koliko je teško pogoditi senzibilitet za nekoga za koga radite, a da pri tom nekad morate ukrotiti i svoj ego?
Kada radim za druge, uvijek se trudim da razumijem šta je to što bi nekome najviše odgovaralo, da osjetim nečiji senzibilitet. No, rad sa nekim ne zavisi samo od vas, od vaše volje. Zavisi i od toga koliko je druga strana spremna prihvatiti sugestiju, savjet, pa i kritiku. Veoma sam disciplinovan, samokritičan, tačan i radoholik. To očekujem i od saradnika. Naravno, od te interakcije zavisi i u kom će smjeru sve ići. U neku ruku i da li ću biti dovoljno inspirisan i motivisan da napravim pjesmu.
Bez podrške nijesam mogao organizovati koncert u rodnom gradu
Iako ste rođeni u Titogradu, kako ste otkrili koncert u svom rodnom gradu nijeste nikad imali, čak ni dok ste bili na vrhuncu popularnosti. Opraštaju li Crnogorci uspjeh i je li to samo nečija drugo krivica ili dijelom i Vaša jer ste ga uz pomoć prijatelja možda mogli sami organizovati?
Nisam ga mogao organizovati sam, to je sigurno. Zašto Vam to kažem. Sjećam se, jednom prilikom, sa sestrom sam sjedio u kafiću Crnogorskog narodnog pozorišta. Moja je sestra radila tamo. Ne znam kako je došlo do toga da ona meni predloži da pokrene priču/ideju da ja održim koncert tamo. Molio sam je da to ne čini. Da ne pita nikoga, jer sam odgovor znao unaprijed. Sada ćete me pitati: Kako ste znali? Znao sam. To je neki neobičan predosjećaj.
Pitala je svoju tadašnju šeficu (tadašnju direktoricu pozorišta), a ova je bez pardona, preda mnom, kao da nisam ni prisutan, odgovorila da tamo mogu pjevati samo Đorđe Balašević i grupa “Perper”.
Nema ova priča veze sa navedenim izvođačima. Ima veze sa stavom i odnosom prema meni. Kao da nisam rođen i odrastao u Podgorici. Kao da nikad nisam bio njihov. Tužno je to.
Fizički rad relaksira
Pored muzike umijete izrađivati namještaj, ali i stari restaurirati. Je li danas to Vaš bijeg od muzike ili imate još neki hobi?
Fizički rad me relaksira. Kad god osjetim da sam pod stresom, uzmem raditi nešto konkretno. Svaki prostor u kome sam živio znao sam komplet preurediti u mjesec dana. Sam sam sređivao svoje automobile i obavljao sve sitnije popravke. Slikam, crtam, čitam, pišem biografiju.
Volim biti informisan, te pratim sve regionalne televizije, tačnije, gledam vijesti na svim televizijama na prostoru ovog našeg Balkana. Volim pogledati dobar film, naročito naučnu fantastiku. Šetam redovno. Volim prirodu. Altruista sam. Kosmopolita.
Bonus video:
