Saša Broz za "Vijesti": Žal za vremenom kad se nije živjelo da bi se imalo

Nijedna od bivših jugoslovenskih republika nema status, niti ugled kakav je imala dok je bila dio Jugoslavije, a ideologija im je još glavni pokretač zbivanja i sukoba, ocijenila je Saša Broz, pozorišna rediteljka i unuka doživotnog predsjednika nekadašnje Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (SFRJ) Josipa Broza Tita.

Ona je, osvrćući se na jednu od glavnih tekovina Titove Jugoslavije, rekla da su bratstvo i jedinstvo to “kada zajedno mogu funkcionisati ljudi različitih političkih i vjerskih opredjeljenja, bez zveckanja oružja”.

“Mnogi bi rekli utopija, ali eto u teatru to uspijeva. Kulturna saradnja među bivšim republikama pokazuju da postoje ljudi koji mogu, žele i znaju sarađivati bez obzira na politike koje vode njihove zemlje”, rekla je Broz “Vijestima”, povodom 44 godine od smrti njenog djeda.

Kako je kazala, pojam bratstva i jedinstva za vrijeme života njenog djeda bio je prvenstveno vezan za zemlju u kojoj novac nije bio osnovno mjerilo svega.

“Jedini prostor ‘bratstva i jedinstva’ naravno samo metaforički, ironično i pod navodnicima, može nositi EU”, smatra Saša Broz.

Tito je bio doživotni predsjednik SFRJ i Saveza komunista Jugoslavije, maršal i vrhovni komandant oružanih snaga, koji je upravljao Jugoslavijom 35 godina.

Umro je 4. maja 1980. godine u Kliničkom centru u Ljubljani. Mnogi građani bivše SFRJ i dalje obilaze njegov grob u Kući cvijeća na Dedinju, u Beogradu, gdje je prije 11 godina sahranjena i njegova supruga Jovanka.

Šta je, prema Vašem mišljenju, obilježilo Titovu vladavinu, na šta ste posebno ponosni?

Na ovo pitanje mogu i želim odgovoriti isključivo iz perspektive vlastitog odnosa sa djedom, jer on je bio u prvom redu moj djed, a potom državnik. Da ga procjenjujem kao državnika naravno da bi bila posve subjektivna. Imala sam nepunih 12 godina kada je umro, pa sam o njemu kao državniku učila u školi, a sve rupe i nedoumice koje sam kasnije tokom života imala uvezi sa djedom popunjavala sam kroz razgovor sa svojom bakom Hertom. Zajedničku istoriju bake i djeda i dan danas čitam iz njihovih ličnih pisama. Jedino kroz njih može se shvatiti dubina njihovog odnosa. Djed je bio uz mog tatu najduhovitija i najšarmantnija osoba koju sam upoznala. Voljela sam ga beskrajno, a danas mi njegova briga o malom čovjeku, o ljudima koji su brinuli o njemu - vozačima, kuvaricama, službenicima, imponuje. Tome sam lično svjedočila kada sam bila kod njega i upravo zato to ističem. Uvijek je djelovao izuzetno opušteno kada je bio okružen sa nama, svojom porodicom. Znali smo dugo razgovarati o knjigama koje čitam, mojim obavezama u školi i posebno ga je zanimalo kako napredujem u baletu i klaviru. Ja sam i kao dijete imala tvrd karakter i on je npr., kada sam htjela upisati školu klasičnog baleta nagovorio roditelje da me puste da sama biram svoj put. Žao mi je da nije upoznao moju Saru. Za tim najviše žalim...

Da li je išta od njegovih tekovina, kao što je bratstvo i jedinstvo, ostalo na prostoru bivše Jugoslavije?

Pojam bratstva i jedinstva za vrijeme života mog djeda bio je prvenstveno vezan za zemlju u kojoj novac nije bio osnovno mjerilo svega. Standard života u Jugoslaviji, premda skromniji nego danas u Hrvatskoj, imao je zaista veći kvalitet jer bez tog naglašenog materijalizma čovjek je bio nezavisniji i slobodniji nego danas kad kvalitet našeg života zavisi od toga koliko zarađujemo. Zdravstvo se plaća, mnogi plaćaju i svoje školovanje. Mjerilo uspjeha je novac. Mislim da oni koji žale za vremenom kada je državu vodio moj djed, žale upravo za vremenom kada su razlike među ljudima bile manje i kada se nije živjelo isključivo da bi se imalo. Jedini prostor “bratstva i jedinstva” naravno samo metaforički, ironično i pod navodnicima, može nositi EU.

Da li ijedna od bivših jugoslovenskih republika danas ima ugled u svijetu kao što je imala Jugoslavija?

Slabo pratim politiku i u vlastitoj zemlji, a kamoli u regiji, odnosno lako i opširno bi vam odgovorila na pitanje da je ono usmjereno na kulturnu politiku npr. Hrvatske ili Slovenije. Po načinu i brzini na koji pojedinačne bivše republike ulaze u EU odgovor je - ne, niti jedna od bivših republika nema status niti ugled kakav je imala dok je bila dio cjeline.

U Hrvatskoj, a čini mi se i u regiji, još nam je ideologija glavni pokretač zbivanja i sukoba. Mi još nismo završili temu Drugog svjetskog rata, a niti rata koji je nastao raspadom Jugoslavije. Na tim temema se dobijaju ili gube izbori. Dakle naša budućnost zavisi od prošlosti i to je poražavajuće. Vremena su se radikalno promijenila i novi poredak u svijetu od nas traži drugačiji način funkcionisanja. Premijer treba u prvom redu biti vrhunski menadžer, a ne ideolog. Ja se već 33 godine profesionalno bavim teatrom i živim od publike. Koja ideologija je publici koja prati moj rad bliska i kojem se Bogu mole, to se mene ne tiče. Svima su vrata otvorena. Moji pogledi svakako su lijevi, ali mnogo mojih saradnika ima drugačije svjetonazore. Kao pozorišna rediteljka okupljam na svojim predstavama ljude na temelju umjetničkog kvaliteta. Mnogi od njih tokom godina postali su moji bliski prijatelji i nikada ne bi dozvolila da njihovi politički ili vjerski stavovi utiču na našu saradnju ili prijateljstvo. U mojoj percepciji, bratstvo i jedinstvo je kada zajedno mogu funkcionisati ljudi različitih političkih i vjerskih opredjeljenja, bez da se zvecka oružje. Mnogi bi rekli utopija, ali, eto, u teatru to uspijeva. Kulturne saradnje među bivšim republikama pokazuju da postoje ljudi koji mogu, žele i znaju sarađivati bez obzira na politike koje vode njihove zemlje.

Sve bivše republike danas žele da budu dio EU, dakle ponovo će biti zajedno, a Jugoslavija se raspala u krvavom ratu. Kako to komentarišete?

Ne samo da žele biti dio EU, već će taj ulazak “masno” i platiti. Način na koji se raspala Jugoslavija je jeziv. Nema tu rješenja niti pametnog odgovora jer svaka žrtva mora biti oplakana. Možemo jedino zavidjeti Sloveniji koja je uspjela svoj izlazak riješiti civilizovano. Iz perspektive današnje političke karte svijeta koja nikad nije bila bez ratnih zona, na EU i te kako utiče i rat Rusije i Ukrajine i Izraela i Palestine. Uoči EU izbora, ultranacionalistički demagozi trenutno vode u anketama u Italiji, Holandiji, Francuskoj, Austriji, Mađarskoj i Slovačkoj, a na drugom mjestu su u Njemačkoj i Švedskoj. Riječ je o ekstremno desnim strankama koje vode nacionalističku, populističku i evroskeptičnu politiku. Iskreno, nisam sigurna do kada će EU moći štititi svoje “bratstvo i jedinstvo”. Iz perspektive ljudi koji se danas sa nostalgijom prisjećaju života u Jugoslaviji vjerujem da to nije samo žal za mladosti već i žal za vremenom kada su ljudi živjeli zaštićenije i imali osjećaj sigurnosti u periodu mira dugom svih decenija dok je djed bio na čelu države.