Štrpci, dijagnoza vremena i sistema

Zločin u Štrpcima nije se dogodio iznenada. On nije bio prekid reda, već njegov završetak. Bio je trenutak u kojem je raspad jedne države, razaranje institucija i trovanje javnog govora dostiglo tačku u kojoj je nasilje nad nenaoružanim ljudima postalo moguće bez iznenađenja, bez otpora i gotovo bez svjedoka.

Februara 1993. godine Jugoslavija više nije postojala ni kao politička ideja ni kao moralni okvir. Ostala je samo geografska iluzija zajedništva, presijecana granicama koje su se pomjerale brže od voznih redova. U tom prostoru, koji je još nosio ime države, ali ne i njenu suštinu, putnici su mogli biti izvučeni iz vagona zbog imena koje su nosili i vjere koju su pretpostavljeni smatrali njihovom.

Nacionalizam u to vrijeme više nije bio ideologija - postao je ambijent. Disalo se njime, govorilo, ćutalo. On je ušao u administrativni jezik, u televizijske dnevnike, u policijske zapisnike, u nepostavljena pitanja. Prestao je da bude ekstrem, a postao norma.

Raspad Jugoslavije nije se odvijao samo kroz međunarodne pregovore i ratne linije, već kroz tiho prevaspitavanje društva. Građani su učeni da prepoznaju “svoje”, da se boje “drugih”, i da prihvate da pravda više nije univerzalna kategorija, već etnički uslovljena privilegija. U takvom sistemu vrijednosti, otmica civila nije bila šok - bila je posljedica.

Srbija je u tom trenutku živjela u stanju političke shizofrenije. Zvanično - mir. Suštinski - rat. Država je tvrdila da ne učestvuje u sukobima, dok su istovremeno granice bile porozne, oružje dostupno, a paravojne formacije logistički oslonjene na državne strukture.

Institucije su opstajale formalno, ali su se sadržajno ispraznile. Zakon je bio selektivan, pravda uslovna, a odgovornost pomjerena unaprijed - uvijek na nekog drugog. U takvom sistemu,7 niko nije morao izričito narediti zločin u Štrpcima - bilo je dovoljno da ga niko ne spriječi.

Bosna i Hercegovina 1993. godine bila je laboratorija etničkog nasilja. Tamo su se, bez ikakvog prikrivanja, sprovodile politike koje su podrazumijevale nestanak čitavih zajednica. Civili su gubili zaštitu samim rođenjem, a život je zavisio od toga ko kontroliše put, most, stanicu.

Štrpci su se nalazili upravo u tom prostoru liminalnosti - između fronta i pozadine, između rata i “normalnog života”. Voz koji je prolazio kroz ratnu zonu nosio je iluziju kontinuiteta, ali je bio potpuno nezaštićen. Kada je zaustavljen, rat je ušao u vagon.

Crna Gora je u vrijeme zločina bila dio države koja se pravila da rat ne vodi. Ta pozicija omogućila je dugotrajnu iluziju distance i nevinosti. Međutim, pruga, voz, putnici i ćutanje institucija bili su dio istog sistema.

Upravo to odsustvo jasne reakcije - prije, tokom i nakon zločina - pokazuje da Štrpci nisu bili incident na tuđoj teritoriji, već događaj u kojem je saučesništvo imalo oblik pasivnosti. Nečinjenje je postalo politička odluka a geografska nevinost, moralna odgovornost.

Mediji tog vremena nisu samo širili mržnju - oni su proizvodili ravnodušnost. Nasilje je relativizovano, fragmentisano, potiskivano u fusnote dnevnika. Žrtve su ostajale bez lica, bez biografija, bez glasa.

U takvom diskursu, dvadeset otetih putnika nije predstavljalo tragediju, već “događaj”. Jezik je bio prva faza zločina - on je omogućio da se ljudska sudbina svede na statistiku ili potpuno izbriše.

Zločin u Štrpcima bio je administrativno moguć. Voz je morao stati. Legitimacija je morala biti dozvoljena. Otmica je morala biti ignorisana. Svaki od tih koraka uključivao je ljude u uniformama, kancelarijama, hijerarhijama.

Najstrašnija dimenzija ovog zločina nije brutalnost otmičara, već mirnoća sistema koji je nastavio da funkcioniše. Voz je nastavio put, Država je nastavila da ćuti. Pravda je odložena za neku buduću, apstraktnu normalnost.

Štrpci nisu izuzetak - oni su ogledalo. U njima se vidi društvo koje je prihvatilo da etnički identitet može biti presuda, da institucije mogu biti neutralne prema zločinu, i da ćutanje može trajati decenijama.

Zato je zločin u Štrpcima više od ubistva dvadeset ljudi. On je dijagnoza vremena. A proces koji je uslijedio - spor, neodlučan i često neiskren - pokazuje koliko je to vrijeme još uvijek prisutno.

(Iz rukopisa knjige Štrpci - zločin i proces)

Autor je advokat i izvršni direktor Crnogorskog komiteta pravnika za zaštitu ljudskih prava

( Velija Murić )