Ko su bili pripadnici jedinica sa Kosova koje su stigle u Bar?

Nastavak jučerašnjeg teksta "U središtu događaja: zapis svjedoka"

…Tako smo se spasili bez opasnosti. Gledao sam na prozor od Monopola, u prolaz od jednog Kosovca, polovinu lobanje od glave sa čitavim mozgom u toj krgi bila je odstrkla od kuršuma, a Kosovac sa ostalim dijelom tijela i onom drugom polovinom glave ležao je ispod prozora. Grozno je to bilo pogledati. Svi su bili jednako obučeni u neke uske suknene gaće, i džamadane, i svi su imali bijeli fesić, i pasove crvene. Kad smo izašli ispred ulaznih vrata od avlije od Monopola ima se šta i ovdje vidjet. Svud tom cestom bili su postrojeni Kosovci po osam u jedan red. U momentu kada su oni bacili na Martinovića, jasno je kakva je to lavina bila kada je osuo Martinović u osmoredni stroj Kosovaca. Nije osuo vatru samo Martinović, već je istovremeno osulo na njih nekoliko automatskih oružja. Mogao si samo da vidiš mrtve po cesti, jedan preko drugog isprebacani. Ne vidiš cestu od leševa mrtvih skroz do mostića za ulaz u Bar. Potoci krvi na ceste otiču u kunetima.

Čujem puškaranje na sve strane i poljem i periferijom Starog i Novog Bara, položajima oko Novog i Starog Bara, Zaljeva i raznim selima oko Bara. Ove jedinice su odmah posjele položaje da bi onemogućili Kosovcima da pobjegnu u brda. Pojedini su se bili posakrivali u kućama, pa su oskakivali i sve na cik pokušavali da se spasu i pobjegnu. Interesantno ih je bilo posmatrat, bježe i prebacuju se, kao divokoze su izgledali, kao neki divljaci. Oni su tokom čitave te borbe pokušavali da otmu oružje od partizana, nasrćući po jedan od njih u grupicama, i uspjeli su bili da otmu od jednog partizana jedan šarac, ali municiju nijesu uspjeli otet. Tako su našim šarcem grupno pokušavali da se prodiru, držeći ga na gotovs. Nijesu bili uspjeli otet od naših samo šarac, već su bili oteli i jednu mašinku od jedne naše drugarice, a i po neku pušku. Nijesu dugo Kosovci zadržavali u svojim rukama oteto oružje od partizana, već su naši partizani nasrtali na njih i oteli od njih oružje.

Već su počele da pristižu grupa po grupa zarobljenih Kosovaca, sprovodili su ih naši partizani prema Pristanu. Kosovci viču parole "Živio Tito", samo si mogao da čuješ da se razliježe od njih o takvim parolama po Baru. Prolaze pored gomile mrtvih i ranjenih ali neprekidno nižu parole "Živjeli partizani" i "Živio Tito". Određeno je mjesto na Pristanu pored porta, na onom pijesku da se svi prikupe ovdje i prethodno pretresu u prolazu pored stepenica, koje vode na pijesak. Počeo je pretres, stalno pristižu kolone belokapovića. Pronalazi se kod njih oružje, pištolji i bombe, kao i kame. Oni su ovo oružje uspjeli da sakriju kod sebe tom prilikom kada su zarobljeni na Kosmetu. Nađeno je kod njih više od 300 bombi, raznih - njemačkih, italijanskih, engleskih, američkih, kao i jugoslovenskih. Tako je nađeno oko 60 pištolja raznih kalibara i nekoliko kami. Svi su prikupljeni na Pristan na ovom pijesku.

Jedan od njih pokušava da pobjegne prema moru, počne da gazi u more i kad mu voda već dolazi do grla počne onda obučen da pliva. Odmakao se podalje od obale, posmatramo ga, oće jedan da puca na njega, da ga ubije, ali naš komandant ne da, daj da vidimo što hoće, doklen će tako. Odalji se skoro pola kilometra, i onda je jedna barka sa dva partizana otplovila za njim, pristigla ga i krenuli da ga ubace, mada je on pokušavao i njima da pobjegne. Ubacili su ga u barku i dovezli kraj njegovih drugova. Eto, i po tom primjeru se može zaključit kakvi su ti Kosovci bili, kao divljač neka. Naši bolničari i bolničarke su odmah u pomoć ostalih partizana, počeli da prenose u bolnicu ranjene Kosovce, s tim što ih prethodno na licu mjesta previju. Bilo je mnogo ranjenika. Bilo ih je dosta, kojima ne pomažu nikakvi ljekovi, niti ljekari, koji ne bi mogli ostat živi ni da su ih stavili u najmodernije bolnice kod najvećih specijalista ljekara. Šta se od takvih moglo činiti, već sa po jednim metkom učiniti mu samo da se tako dalje ne muči. Napunila se bolnica, kao i nekoliko privatnih kuća od ranjenika.

Kasnije su, pošto su prikupljeni svi Kosovci na Pristan, koji su bili pobjegli, počelo je prebacivanje ovih koji su bili u Monopolu na Pristan, i oni su čitavim putem išli dižući parole "Živio Tito i partizani". Sa svih strana postavljeni su mitraljezi i puškomitraljezi. I tako je čitavu noć pod stražom ostala ova grupa Kosovaca na Pristan. Već je bilo stiglo na pristaništu više brodova kojima će se ovi Kosovci prebacit prema Istri i Hrvatskoj i raspodijeliti po našim jedinicama. Jošt prve večeri ispred noći, istovremeno kad i ranjene za bolnicu, naši partizani prikupili su na željezničkoj stanici mrtve leševe Kosovaca, utovarivali su ih u vagone, da bi se prebacili mrtvaci negdje dalje od Bara. Sakupljeno je oko XXX -700, sedam stotina mrtvih, ispunjeno puna četiri vagona, naslaganih mrtvih Kosovaca. Puni su ovi Kosovci bili novca, pogotovo leka. Imali su mnogi i nakita i satova, većinom džepnih turskih lančeva, prstenja i para. Bilo ih je i od onih koji su ponešto uzimali, kada su ih ubacivali u vagone, mada je to bilo strogo zabranjeno, nekako mi se ovo sve mrsko činilo.Tako su oko 700 mrtvih leševa odvezeni željeznicom, negdje ispod Sutormana izvučeni, nasuti benzinom i zapaljeni. Pošto se nije imalo vremena i ko je mogao toliku masu zakopat.

Pitao sam se kasnije, kako i zašto se misli da je došlo do svega ovoga, iz ispitivanja ovih Kosovaca zaključeno je da je kroz njih uz put strujala četnička propaganda, neki im rekao negdje uz put, kad su se oni odmarali, da vas partizani vode, hoće da vas odvezu morem i pobacaju u more. Neće na vas da troše metke da vas ubijaju i nemaju ih dovoljno ni hrane da ve drže u zatvor, drže nemaju, i tako su riješili da vas u more pobacaju. I kad su u Bar došli, vidjeli su na pristaništu mnogo brodova, pomislili su zbilja izgleda da će sa nama bit kako je onaj rekao i zato su se organizovali da pokušaju bjekstvo, a izgledalo im je da u Baru nema mnogo partizana i da bi mogli uspjet. Tako je to stvarno i izgledalo, malo su jedinica vidjeli, samo prištabske, ostale su bile na položajima. Možda su mislili, njih je malo, uspjet ćemo da ih razoružamo, zauzmemo ovaj teren, i postepeno se šire.

Tako se završila čitava ova tragedija. Uglavnom, ja nikada u težem škripcu, niti situaciji nijesam bio, nego tada kada sam se nalazio među Kosovcima samo - četvrti, očekujući i od Kosovaca i od partizana smrt. Onaj momenat kada sam na Podbižur ušao među Njemce i četnike na pola kilometra ipak je za mene bio lakši, mada ni on nije bio lak. Tim prije što u Baru nijesam morao dolazit u takvu situaciju, nego sam eto slučajno izašao da vidim šta je, i zapao u takav škripac[1]…

Trudeći se da integralno prenesemo ovaj zanimljiv zapis o jednom dešavanju o kojem ima relativno malo primarnih izvora, dužni smo da se naučno odredimo prema njemu i njegovom sadržaju. Prvo, nesumnjivo je da je svaki iskaz ove prirode nužno subjektivan, te bi neosnovano prihvatanje istog u vidu činjenice bila nedopustiva stručna i naučna interpretacija.

Vrijednost citiranog iskaza je prije svega u tome, što ga možemo uporediti sa zapisanim svjedočenjima preživjelih ("sa druge strane") i što možemo na osnovu komparativne analize pozicionirati neke činjenice, uz obaveznu napomenu da bi one zaista bile "istinite" morale bi biti potvrđene i drugim istorijskim izvorima.

No, bez obzira na to, usudićemo se da pozicioniramo i razmotrimo neke bitne činjenice, ostavljajući mogućnost da one mogu biti promijenjene, osnažene, pa i osporene novim sveobuhvatnijim istraživanjima:

Prva činjenica koja se djelimično može izvesti iz uporednih kazivanja, tiče se pitanja: ko su bili pripadnici jedinica Kosovara koje su pristigle u Bar, počevši od kraja marta 1945. - zarobljenici, balisti ili mobilisani partizani? Sudeći po iskazu Vujovića, nema dileme da se radi o zarobljenicima nakon teških borbi u oslobađanju Kosova, čiji je broj bio toliki (40.000?) da ih je bilo nemoguće sve pozatvarati ili na drugi način kontrolisati, te je donijeta odluka da se rasporede po partizanskim jedinicama u Istri i Hrvatskoj. S druge strane, ovo stanovište relativizuju svjedočenja preživjelih Kosovara, koji ne spominju nikakve borbe na Kosovu, niti zarobljavanje. Otuda podnaslov u radu kosovskog istraživača Mustafe Balje "Mobilisani kao redovna vojska, ubijani kao balisti"[2] ima smisla. Jer, jedan od kazivača u tekstu, po imenu Mehmed Kaplani, kao jedan od preživjelih od njih "60 mobilisanih iz Jablanice, od kojih je šest strijeljano", odnosno iz Gornjeg Ljubinja odakle je "u dva navrata mobilisano njih 27", odakle je bio i Kaplani koji izričito tvrdi: "Mobilizacija se desila u subotu 10. marta 1945. kada su nas okupili i odveli do Sredske, pa zatim do Prizrena. Na početku su nas obavijestili da nas vode kao ispomoć partizanima u borbi protiv Njemaca koji su se ukopali negdje na primorju. Iz Sredske je sa nama bio i Vojo Mandušić, vodnik po činu. Oni koji su imali 'pik' od vlasti bili su mobilisani.

Ovaj svjedok tvrdi da je među njima, osim Albanaca, bilo i drugih koji su "mobilisani": Srba, Crnogoraca, Bošnjaka i navodi neka od tih imena. Slični su iskazi i drugih preživjelih, od kojih se Balje skoncentrisao uglavnom na one porijeklom iz Župe, Gore kod Prizrena, među kojima je bio mlinar Bedžet Demiri, koji je izbjegao "mobilizaciju", ali koji je tvrdio da ga je o masakru u Baru izvijestila partizanka Anila i da je na osnovu njenog iskaza bio siguran: "To je bila, u stvari, namještaljka. Tamo je pobijeno nekoliko hiljada ljudi. Tako me nakon masakra u Baru obavijestila Anila, partizanka. Ona me još obavijestila da se mobilisani vode ovdje kao regularna vojska, a da se tamo ubijaju kao balisti". Navodno opisujući detalje pokolja, da mu je Anila kazala: "Rekla mi je da je tamo bilo puno četnika koji su pomogli u strijeljanju…[3]

Autor je redovni član CANU, BANU i DANU

Nastavak sjutra

___________

[1] Rukopis se nalazi u Arhivu Istorijskog instituta, još uvijek kataloški neobrađen.

[2] M. Balje, n.d. 108.

[3] Ibid, 108-110.

( Prof. dr emeritus Šerbo Rastoder )