U središtu događaja: zapis svjedoka

Nastavak jučerašnjeg teksta "Istorijska istina između svjedoka i arhiva"

…Tako je i bilo, počelo je prebacivanje, po grupama u Bar. Već je u Bar stiglo oko 5000[1] ovih Kosovaca i smješteni su u Monopol Barski. Bio je pun monopol, zgrada i avlija. Počele su pristizat i ostale kolone, od više hiljada, tako da ih je bilo toga dana u Baru oko 12.000[2]. Ja sam bio kod svoje radio-stanice, odjednom sam čuo pušku koja je pukla, nedaleko. Nije mnogo prošlo, nekoliko sekundi, pukla je i druga puška. Onda je bilo strogo naređenje da se ne smije pucat, da je pucanj znak napada. Odjedanput sam skočio, mada nijesam morao, moje je mjesto bilo kod radio-stanice - izašao sam i potrčao da vidim šta je to bilo. Došao sam pred vratima zgrade od Monopola i stao. Pričaju mi neki drugovi, kako je neki Kosovac, ubio jednog našeg sprovodnika[3]. To je bilo onako, ispred ulaska u Novi Bar, naši sprovodnici su išli malo sa strane. Jedan Kosovac neprimjetno priskoči ka našen sprovodniku, otkine mu kaiš od puške, i u toliko priskoči u pomoć drugi Kosovac, otmu pušku našem sprovodniku i ubiju ga. U toliko odmah priskoči naš drugi sprovodnik, ubije ovog Kosovca koji je ubio našeg sprovodnika[4](?). I tako je ovaj stroj nastavio put do Monopola i ušli su u avliju od Monopola.

Ostali pristižu u grupama ali nemaju gdje da stanu i kolone staju. Ja sam ušao u avliju Monopola i vidio tamo neko komešanje. Uzburkanost se primjećuje kod Kosovaca. Ušao sam u avliju Monopola, ono je neki oficir OZNE brigade Radomir Đukić[5], poručnik sa Ivom Vukotićem, zamjenikom komandanta bataljona i još jedan drug nepoznat. Uhvatili su onog Kosovca koji je pomagao onom da otme pušku, i ubije našeg sprovodnika. Vežu ga i ovaj se dere. Ja sam prišao u pomoć, pošto se trzao i drao. Poviknuo je nešto na njihovom jeziku. "Izgledalo je da poziva u pomoć".

Tako je i bilo. Okupili su se Kosovci oko nas, kao i oni koji gledaju sa prozora Monopola. Odjednom iza ovog povika, počeše da se razilaze sa prozora Monopola, miču se i već nam je sumnjiva stvar. Odjednom je sa prozora Monopola bacio neko među nas neku bombu. Mi smo se malo razmakli i bomba je eksplodirala. Dim nas je od bombe sve obuhvatio ali nije bilo rana. Komandant brigade, sa nekoliko oficira iz štaba brigade, bili su na samim vratima Monopola, pored kunete sa one strane ceste, prema moru na trotoaru, i odmah poslije ove bombe bacaju na nas, bacaju i drugu bombu iz stroja, pred vratima od monopola, na našeg komandanta brigade, i ove oficire. Bomba je pala u kunetu, eksplodirala, ali nije ranila ni jednog, mada je bilo kroz odijela šupica od bombe.

U istom momentu, krenula je jedna grupa Kosovaca, istrčala iz stroja na našeg puškomitraljesca, Boška Martinovića, koji je bio odmah lijevo od komandanta brigade Nikole Živkovića[6] i onih oficira, bio postavio puškomitraljez. Potrčali su na njega da mu otmu puškomitraljez. U istom momentu komandant brigade je rekao Martinoviću, koji je bio spremio mitraljez, da ne puca, ali Kosovci su već bili prišli da uhvate za cijev puškomitraljeza, a Martinović je naravno, nalazeći se u takvoj situaciji, odmah opalio rafal iz puškomitraljeza i ubio Kosovce koji su htjeli da ga otmu. Odjednom su iz stroja Kosovci bacili nekoliko bombi, iz čitave kolone koja je bila dugačka oko pola kilometra, počeli su bacat bombe. Redovi Kosovaca bili su po osam u jednom redu i tako su išli. Naše prištabske jedinice, već su bile u pripravnosti još ranije, nalazile su se oko strojeva i Bara. Takođe je bila i jedna mornarička jedinica koja je odmah pritekla u pomoć.

Odjedanput sa svih strana zapucala su razna automatska oružja, mitraljezi, puškomitraljezi, šarci, protivtenkovske puške i bombe. Mi, nas četvorica, nalazimo se u avliji Monopola, izolovani. Partizani otvaraju vatru sa svih strana, na Monopol, ne znaju da se mi tu nalazimo. Pucali su od svuda i iz kuća oko Monopola, sa prozora od kuća. Počeli su oko nas padat mrtvi u avliji. Mi, nas četvorica, nalazimo se u vrlo kritičnoj situaciji. Očekujemo svakog momenta da će nas naši partizani ubiti, s druge strane, da će nas raskupst Kosovci. Krenuli smo prema ulaznim vratima. Kako smo jurnuli na vrata a naši osuli vatrom iz automatskih oružja. Zastali smo malo pored vratima, da bi se glavna vatra s vrata prebacila i u međuvremenu iskoristili priliku da preko gomile leševa pređemo u hodnik od Monopola.

Čitavo dvorište bilo je zastrto mrtvima, hodnik skroz. Između gomile mrtvih na vratima i hodniku bilo je i ranjenih koji jauču. Stali smo u hodniku, dva sa jedne, dva sa druge strane uza zid, i ono je uz neki mali zapodić koji nas je pomalo štitio od neposredne vatre, ali ne i od bočne vatre. Trojica od nas smo imali pištolje, jedan drug nije imao nikakvog oružja. Kroz hodnik padaju zrna dum-dum, od protivtenkovske puške, padaju između nas. Očekujemo da će nas ubiti naši partizani, očekujemo da će navaliti na nas Kosovci u hodniku da nas raskubu zubima, ako ne čim drugim. Držimo nas trojica pištolje na gotovs uperene u pravcu Kosovaca, koji bi htjeli da izlaze napolje, misleći da su se njihovi latili oružja da im pomognu, kao i da bi se spasili od eventualnog strijeljanja, koje su svakako očekivali kada prestane vatra.

Od jake vatre ne čuje se ništa. Pokušavamo dozivanjem da uspostavimo vezu sa našim partizanima, ali ne uspijevamo tako lako, ne čuje se ništa od jake pucnjave. Kosovci pokušavaju i pored tolike vatre nekoliko puta da se iz hodnika probiju napolje, ali ih mi pištoljima uprenim na njih prijetimo i sprečavamo. Jedan, kao krajnju mjeru upotrebljava, skida gaće kao da će da vrši nuždu, kako bi na taj način izašao, a uz njega i ostali, ali mu ne damo, govoreći da vrši nuždu tu u mjesto. On nije uopšte vršio nuždu, već se pomirio sa sudbinom kad je vidio da mu ne uspijeva.

U dvorištu u Monopolu bilo je oko 5000 ovih Kosovaca, a nas samo četvorica u takvoj situaciji očekujući svakog momenta kad će nas ubit naši ne znajući da smo tamo i već šta smo mogli očekivati od Kosovaca, samo kad će nas noževima, pa i zubima raskubit. Ne bih pretjerao ako se izrazim da su ti Kosovci kao neki divljaci. Nama se učinilo da je takvo stanje trajalo dugo, velik je i nam bio jedan sekund. Ta neprekidna borba trajala je nešto oko pola sata, i poslije se smanjila vatra, i mi smo ponovo počeli sa dozivanjem da uspostavimo vezu sa našim partizanima koji su otvarali vatru sa jednog prozora koji nam je najbliži bio, sa uzvikom ne pucajte ovamo su, pa nabrajamo: zamjenik komandanta bataljona Vukotić Ivo, oficir OZNE Đukić, Vujović, ne sjećam se imena četvrtog. Kada je pucanje malo prorijedilo, u jedno vrijeme, već uspostavljamo vezu sa partizanima.

Stalno za ovo vrijeme našeg boravka među Kosovcima, pitali su nas, je li besa da im neće bit životima ništa, govorili smo im besa, ne mrdajte sa mjesta ne pokušavajte izlaz, mi garantujemo za vas. Kad smo uspostavili vezu, rekao je Vukotić da ćemo mi jedan po jedan izlazit, i da nam obezbijede izlazak, s tim što bi to bilo onemogućeno Kosovcima, da eventualno bace bombu na nas sa prozora kada budemo prolazili kroz avliju. Partizani su odmah okrenuli vatru ka prozorima, pa smo jedan po jedan počeli oprezno da preko gomile mrtvih polazimo ka vratima i izlazu napolje.

Ja sam izlazio posljednji, imao sam neki pištolj na kolo - italijanske marke, metci su bili pravljeni i nijedan original, baš je to bilo nesigurno, možda da nije htio opaliti u slučaju potrebe, ali Kosovci su se plašili od njega, više nego ja, dvojica smo se plašili od njega, ne manje i ne više dvojica smo strahovali od njega i ja da neće opaliti od njih, svak se plašio sebe.

Išao sam ponazadačke, pogledom prema Kosovcima preko gomile mrtvih, držeći se za zid jednom rukom a drugom držao pištolj uperen prema Kosovcima, motreći da me ne bi neki od njih ne bi eliminisao baš u zadnjem času, kad postoji mogućnost da budem spašen iz te situacije. Izašli su drugovi u avliju, izlazim i ja, ali ni po dvorištu nijesam mogao ugaziti na zemlju, jer je bilo prepuno mrtvih…

Autor je redovni član CANU, BANU i DANU

Nastavak sjutra

___________

[1] Sudeći po primarnim istorijskim izvorima, broj pristiglih nije mogao biti toliki.

[2] Čak da su do Bara tada bila pristigla sva tri poslata ešalona regruta, nije ih moglo biti toliko

[3] Radi se o ubistvu koje se desilo 31. marta 1945, kada je na Kurilu ubijen Dabanović Sava Božo, borac koji je bio napunio tek 28 godina. Zanimljivo da ga je smrt našla u mjestu u kojem se rodio.

[4] Ako je ovaj dio iskaza tačan, to bi značilo da je ubica kažnjen na licu mjesta.

[5] Đukić Radonja Vukašinov, opunomoćeni oficir brigade Ozne od septembra 1944. do kraja rata.

[6] Zanimljivo je da Nikola Živković tada nije bio komandant nego zamjenik Gaša Markovića. Inače, Živković, kojem se ne zna tačan datum rođenja (rođen negdje uoči I svjetskog rata, umro u Beogradu 1980) bio je kolonista na Kosovu (porodica mu od 1928. živjela u selu Kruševac u okolini Peći), koji je kao vojnik sa albanskog fronta došao u rodni kraj, gdje su mu bili izbjegli roditelji. Učesnik Ustanka, bio komandant bataljona u Šestoj crnogorskoj brigadi, da bi po formiranju Desete bio postavljen za zamjenika komandanta. Po nekim izvorima, nakon istrage povodom zločina u Baru, postavljen za komandanta na mjesto smijenjenog Gaša Markovića. Zanimljivo da njegov biograf ne spominje te činjenice. Vidi: Kovačević Stevo, Nikola Živković (1912-1980) Deseta crnogorska narodnooslobodilačka brigada, Titograd 1984, 225-228.