Ljubav iza rešetaka: priča kurdskog pjesnika koji je 30 godina proveo u zatvoru

Kada je kurdski pjesnik prvi put izjavio ljubav, žena kojoj su ta osjećanja bila upućena nije ga shvatila ozbiljno. „Kako bih i mogla?“, zapitala se njegova izabranica Ipek Ozel. „Bila sam jedina žena koju je vidio decenijama.“

U trenutku kada joj je, 2019. godine, iskazao osjećanja, pjesnik Ilhan Sami Čomak je služio doživotnu kaznu u turskom zatvoru sa najvišim stepenom obezbjeđenja. Ozel je bila volonterka koja je, uprkos životu ispunjenom glamurom i zabavama, posjećivala zatvorenike kako bi im pružila pomoć i društvo.

Njihova ljubavna priča, koja je iznenadila čak i njihove najbliže prijatelje, ujedno je i priča o gorkom i brutalnom višedecenijskom sukobu.

Čomak je rođen 1973. godine u malom selu blizu Bingola, na istoku Turske, u porodici siromašnih zemljoradnika koji su ispovijedali alevizam, heterodoksni pravac islama.

„Savršeno“, rekao je o svom djetinjstvu na selu. „Obožavati drvo, cvijet ili rijeku. To je za mene, kao dijete koje je odraslo u alevijskoj tradiciji, bio bog.“

Nije shvatao da ga porodična vjera ili kurdsko porijeklo čine manjinom. Nije čak znao ni da živi u zemlji u kojoj se govori turski sve do osnovne škole. „Turski“ - jezik koji će mu kasnije pružiti utjehu u zatvoru - „utuvili su mi učitelji“, rekao je.

Roditelji su ga podsticali da se školuje, pa se 1992. preselio u Istanbul na studije. Sredina devedesetih bila je vrhunac pobune koju je vodila separatistička Radnička partija Kurdistana (PKK), a kurdski studenti su masovno hapšeni.

Istanbulska policija je uhapsila Čomaka 1994. godine, optužujući ga za podmetanje šumskih požara i pripadnost zabranjenoj PKK, koju Turska, Sjedinjene Države i Evropska unija smatraju terorističkom organizacijom. On tvrdi da je bio mučen 19 dana, da je potpisao iznuđeno priznanje i da je osuđen na smrt.

Čomak, koji danas ima 53 godine, negira sve optužbe. „Tri požara na različitim, udaljenim mjestima u jednom danu - morao bih biti Supermen“, rekao je.

On izgleda kao Klark Kent. Visok, sa naočarima, u dobroj formi, sjedi uspravno dok ljubazno odgovara na pitanja, a Ozel, koja ima 55 godina, prevodi.

U zatvoru je morao da pronađe način da ispuni vrijeme, pa je ubrzo shvatio da mnogi drugi zatvorenici to čine čitanjem.

Usvojio je tu naviku i nije samo čitao, već je gutao sve, od Marksa do Majakovskog, od Bodlera do Borhesa.

„Kada je postalo jasno da neću uskoro izaći iz zatvora, počeo sam da tražim nešto što bi mom životu unutra dalo smisao, i okrenuo sam se poeziji“, rekao je.

Ali nije bilo lako pronaći sopstveni glas. „Mnogo poezije zasniva se na sjećanjima“, kazao je, „a ja sam uglavnom imao sjećanja iz djetinjstva. Bio sam premlad. Nisam imao mnogo iskustava.“

Prekretnica je nastupila kada je shvatio da je, čak i u ograničenim okolnostima, i dalje okružen bezbrojnim temama. „Sve je moglo postati razlog za pjesmu“, rekao je. „Muzika, film, lijep roman, fotografija Katrin Denev.“

Otkrio je da perom može „ da prizove život i svoje strasti“, i bilo je to kao da se otvorila česma iz koje su navirale pjesme, uglavnom na turskom.

Kada je Turska 2004. ukinula smrtnu kaznu, Čomakova presuda je preinačena u doživotni zatvor. Njegovi advokati su slučaj iznijeli pred Evropski sud za ljudska prava, koji je 2007. utvrdio da mu nije bilo omogućeno pravično suđenje - i zatražio novo.

Margaret Oven, britanska advokatica za ljudska prava koja je postala prijateljica para, sjeća se da ju je zapanjila tematika i ton pjesama čovjeka koji je imao sve razloge da bude ogorčen. „Nijedna pjesma nije politička niti gnjevna“, rekla je zadivljeno.

Kada je Čomak 2013. objavio zbirku „Himne koje su sastavile mačke“, poslao je primjerak Ozel, iako se nikada ranije nijesu upoznali.

Ozel je tada tek počela da posjećuje zatvor u Izmiru, na obali Egejskog mora, gdje je Čomak bio zatvoren. Iako nije imala pravno obrazovanje, jednom mjesečno je putovala iz Istanbula kako bi pružila pomoć koliko može, nudeći praktičnu podršku u radu na predmetima - u ulozi poznatoj kao „McKenzie friend“ - trojici kurdskih studenata koji su izdržavali kaznu zajedno sa Čomakom.

„Govorili su o njoj s toliko topline“, rekao je Čomak o tim studentima.

Pošto je dobila svoj primjerak knjige, Ozel je, impresionirana nježnošću tih pjesama, poslala zahvalnicu, čime je započela njihovu prepisku.

„Pisali smo o svemu“, rekla je. „On je bio skloniji flertu nego ja.“

Neka od njegovih pisama, duga i po 20 ili 30 stranica, stizala su sa perima otpala od ptica koje je držao u ćeliji kao kućne ljubimce. „Govorio je da će mi od njih napraviti anđeoska krila“, rekla je Ozel.

Iako je bila posvećena volonterskom radu sa zatvorenicima i godinama uključena u borbu za ljudska prava, Ozel je u Istanbulu imala i živ profesionalni i društveni život. Kćerka sekularnih inženjera, studirala je u Londonu, radila u oglašavanju, plesala tango i putovala svijetom.

Prvi put su se lično sreli 2016. godine u sudnici u Istanbulu, gdje je održavano ročište o njegovom ponovljenom suđenju.

Dok su ga stražari uvodili u sudnicu, Čomak joj je poslao poljubac.

U sljedećem pismu je napisala: „Nijesam znala da li je bio namijenjen meni, ali sam ga prihvatila.“

„Drago mi je da se nije izgubio“, odgovorio joj je.

Sud je odlučio da je njegovo suđenje bilo pravično, i kasnije je prebačen u zatvor Silivri, još jedan objekat sa najvišim stepenom obezbjeđenja, nedaleko od Istanbula.

Zamolio je Ozel da mu bude „McKenzie friend“, i ona je pristala. Sada su mogli da razgovaraju kroz prljavo staklo po 45 minuta svake sedmice. „Ustajala sam u pet da bih bila tamo do 9.30“, rekla je Ozel.

Imala je i svoju misiju: „Rekla sam mu da ne želim da bude još jedan zatvoreni kurdski pjesnik. Željela sam da bude priznati pjesnik. Njegove pjesme su tako lijepe, tako nevine. To nisu pjesme teroriste.“

Ozel je znala da će taj cilj biti teško ostvariti, ali je bila spremna na to. „Dajte mi izazov i gledajte me“, rekla je.

Uspjela je da ubijedi PEN Norveške da pokrene kampanju za Čomakovo oslobađanje. Osamdeset osam pjesnika iz cijelog svijeta poslalo mu je po jednu pjesmu, a Čomak je svakome odgovorio svojom.

Međutim, kampanja nije dovela do njegovog oslobađanja. Umjesto toga, Čomak je morao da čeka da stekne pravo na uslovni otpust, nakon što odsluži 30 godina doživotne kazne.

Rekla sam mu da ne želim da bude još jedan zatvoreni kurdski pjesnik. Željela sam da bude priznati pjesnik. Njegove pjesme su tako lijepe, tako nevine. To nisu pjesme teroriste

Na slobodu je konačno pušten u novembru 2024. godine, nakon što je iz zatvorske ćelije objavio 11 zbirki poezije, jednu dramu i autobiografiju.

Jedna od prvih lekcija koju je Čomak naučio u zatvoru bila je da ništa ne očekuje. „Tako nema razočarenja“, rekao je. Ali to ne znači da u svojoj poeziji nije sanjao o slobodi koju je na kraju i dočekao, kao što pokazuje ovaj odlomak iz pjesme „Stvari kojih nema“:

Život, odvojen od sunca.

Ovdje nema pravca.

Ali postoji izlaz.

Uvijek postoji izlaz.

Ozel ga je čekala ispred zatvorske kapije. Zagrlili su se - „kao prijatelji“, rekla je - a on je potom otišao da bude sa porodicom.

Međutim, nikada nije sumnjao da se zaljubio u Ozel - i svako ko je pročitao pjesmu koju je za nju napisao, „Došao sam ti, živote“, vjerovatno je to znao.

Ipak, nije želio da povrijedi roditelje, koji su očekivali da ostane blizu njih i podari im unuke.

Za Ozel, pomisao da bi mogla da izgubi Čomaka bila je bolna, ali je imala i sopstvene potrebe i očekivanja. „Jedno je biti ‘McKenzie friend’, a drugo njegova djevojka“, rekla je. „Kurdske porodice su vrlo povezane i tradicionalne, a ja nisam.“

Prošao je mjesec i mnogo svakodnevnih telefonskih razgovora nakon njihovog zagrljaja ispred zatvora prije nego što su se ponovo vidjeli. Kada je Čomak saznao da će ona putovati avionom na svadbu u Adanu, u Turskoj, zamolio je rođaka da mu kupi kartu - jer sam nije znao kako - za isti let.

„Odlučio sam da želim da živim svoj život, a to je značilo s njom“, rekao je.

Nakon tog romantičnog iznenađenja u avionu, postali su par i danas žive u stanu u Istanbulu.

Sloboda ih je zaokupila putovanjima širom Evrope, dok Ozel ugovara brojne, dobro posjećene književne večeri.

„Ilhan je najbolji pjesnik naše generacije“, rekao je Burhan Sonmez, predsjednik PEN International i kurdski pisac. Taj ugled u velikoj mjeri duguje upravo Ozel. „Da nije bilo Ipek, niko za njega ne bi čuo“, dodao je Sonmez.

Sa tako različitim životnim iskustvima, njihova veza je postala proces u kojem uče jedno od drugog.

„Moj veliki boemski život završio se kada sam upoznala zatvorene studente, a preko njih i Ilhana“, rekla je Ozel, čija je borba s rakom predstavljala još jedno iskušenje za ovaj par.

Ipak, novi život im je donio mnogo ispunjenja.

U novogodišnjoj noći, Ozel je objavila fotografiju njih dvoje u Berlinu. „Provela sam možda jednu od najsrećnijih godina u životu“, napisala je.

Čomak je svoja osjećanja o slobodi izrazio u nedavnoj pjesmi „Na šta bih ličio?“:

Napokon sam pronašao ljestve koje vode ka slobodi i nebu

Na mjesečini, život je postao ljepši

Priredila: A.Š.

( Silvana Paternostro (Njujork tajms) )